Kada su početkom osamdesetih grad Sarajevo i okolne planine postali ogromno gradilište, s užurbanim rokovima i nemalim investicijama kako bi sve bilo izgrađeno i spremno za 14. Zimske olimpijske igre u februaru 1984. godine, nikome ni na pamet nije palo da na proplanku na putu od Igmana prema Bjelašnici napravi – grad.
Dobro, bila je to socijalistička Jugoslavija, sve da je neki strani investitor i namjeravao ulagati da se na toj lokaciji napravi pravi grad (sa zgradama, kućama, ulicama, trgovima, hotelima, bolnicama, bazenima, sportskim terenima, parkovima, koncertnim dvoranama…) odustao bi odmah na startu. Niti bi tako brzo i lako dobio dozvole, niti bi imao baš toliko široke „vizije“ i „poslovne afinitete“ da se upusti u avanturu i usred ne baš gostoljubive planine uloži „teške“ milione.
Istina, nije manjkalo pohvala tih godina ljepotama Bjelašnice (ali i Igmana, Jahorine i, za Olimpijske igre, „rezervnog“ Vlašića), a zapadni novinari i sportski radnici koji su često dolazili da prate kako teku radovi i pripreme za prve Zimske olimpijske igre u „komunističkoj zemlji“ nisu štedjeli komplimente te su najavljivali da ova ćudljiva planina, koje ni Sarajlije nisu do tada kako treba „otkrile“, ima velike (uglavnom) turističke i sportske potencijale.
Grad za Dejčiće, Umoljane, Lukomir, Šabiće, Lediće…
Olimpijske igre su bile („najbolje do tada“, kako je kazao tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Juan Antonio Samaranch) i prošle, Bjelašnica i Igman su ubrzano „hvatali korak“ za već etabliranom Jahorinom, Vlašić je postajao ime na turističkoj mapi, gradili su se hoteli, infrastruktura i sportski tereni, a onda je početkom devedesetih počela agresija. Sve je uništeno, srušeno, popaljeno…
Kapitalizam, liberalna ekonomija ili šta je već na sceni učinili su da Bjelašnica, dio poznat kao Babin do ili Dolina Ujedinjenih naroda, danas izgleda kao ogromno naselje, sa stotinama apartmanskih zgrada, hotela, restorana, kafana, žičara, sportskih objekata… ali ne i kao grad. Jer, u gradu se živi, a u naselja se ide preko vikenda, tokom praznika, na izlet, ručak, skijanje, sankanje ili jednostavno – na čisti zrak.
E, da Bjelašnica ne bi ostala bez svog grada, da sela Dejčići, Umoljani, Lukomir, Šabići, Ledići… imaju administrativni centar, „pobrinuo“ se Buroj Property Development, „jedna od vodećih međunarodnih kompanija za razvoj nekretnina u Dubaiju, Ujedinjeni Arapski Emirati […] osnovana 2007. godine s različitim aktivnostima u sektoru nekretnina i razvoja; nudeći usluge inženjeringa i savjetovanja u izgradnji“, kako to fino piše na internet stranici.
I tako su 2016. godine došli u Bosnu i Hercegovinu predstavnici ovog „svjetskog investicionog i građevinskog giganta“, uspostavili kontakte sa svim nivoima vlasti (a ima ih, mašallah) i odlučili: na Bjelašnici će napraviti Buroj Ozone, najveći integrirani turistički grad u Evropi na ukupnoj površini od šest miliona kvadratnih metara.
Desetak poluzavršenih kuća, bit će ih još toliko
Ovaj grad će, kako su najavili imati najveću fontanu u Evropi, najveći trgovački centar u regiji, 24 internacionalna restorana s pogledom na „rasplesanu fontanu“ (šta god to značilo), najveću međunarodnu bolnicu u regiji, najveći sportski kompleks, sportske klubove, razne komplekse vila, hotele, stambene zgrade, parkove, zabavne centre… Cijena? „Sitnica“ – 2,3 milijarde eura.
I ko bi to od odgovornih i dobronamjernih nam čelnika odbio takvu ponudu i šansu? Dirljivo je bilo gledati desetke bh. političara kako se razdragano i nasmijano slikaju dok se „kopa prva lopata“ novog bosanskog čuda, kako će konačno pokazati da predizborna (i druga) obećanja ne moraju biti „šarena laža“ i da su konačno doveli kvalitetne i potentne investitore.
Pogađate: danas, osam godina kasnije, Buroj Ozone je i dalje „veliko gradilište“. Istina, radovi su malo „zapeli“, ali „ima naznaka“ da će se krenuti dalje, da se, osim sadašnjih desetak poluzavršenih kuća, uskoro mogu očekivati zgrade, hoteli, sportski kompleksi, parkovi, dvorane, avenije, trgovi… i, da ne zaboravimo, „rasplesana fontana“. Investitor se ponekad javi, optimistično potvrdi da nije odustao od mega projekta, nema više korone, pare samo što nisu „legle“.
Oni domaći što se smijali i slikali na „temeljima“ mudro šute glede „najvećeg integriranog turističkog grada u Evropi“, malo im zasmeta taj dosadni internet i fotke koje mreža čuva, ali nema tu ni srama, ni nelagode. Nisu oni ništa (veliko) ni slagali, povjeravali su u kompaniju i njene ljude iz Emirata, obećali da će ih podržati… Nije prošlo, od projekta Buroj Ozone nema ništa, ali možda će sljedeća investicija „upaliti“.
Pet blistavih kristalnih kula i kanalizacija u rijeci
Jedna od njih je umalo „prošla“. Prije pet godina „gorjeli“ su portali uvijek žedni i željni senzacija i top priča: u Tuzli će biti izgrađen „grandiozni stambeno-poslovni kompleks Crystalico“, s „veličanstvenih pet kula, koje će izgledati [logično] kao kristali soli“. Neće ovaj monumental uspjeha i ljepote na lokaciji nekadašnje Livnice čelika u gradu soli biti finansijski ravan Buroj Ozoneu, ali nije „za baciti“ planirani iznos – 500 miliona eura.
Kompleks Crystalico od pet kula (najniža bi imala „samo“ 34 sprata) sadržavao bi stambeno-poslovne prostore, restorane, salone, dječija igrališta, saobraćajnice s kružnim tokovima, parkove… ma ne bi se Tuzla s njim postidjela Dubaija, Singapura, Seula, New Yorka… Pohrlili bi ljubitelji lijepih i neobičnih modernističkih čuda sa sve četiri strane svijeta da vide te nevjerovatne kristale, konačno bi Tuzla uhvatili turistički korak sa Sarajevom, Mostarom, Trebinjem; da nije jedne „sitnice“ – nigdje para, a ni investitor se nešto ne javlja.
Da nije, gluho i daleko bilo, i ovdje prste umiješao Buroj Property Development? Ne, vlasti grada u kojem i danas iz hiljada kuća i zgrada kanalizacija otiče direktno u rijeku (?) Jalu i (novi) vlasnik lokacije Livnice čelika bili su obazriviji od onih u Sarajevu – oni su investitore pronašli u Nizozemskoj (ili je nizozemski investitor, kompanija ARBA, čiji su vlasnici Marlon Afzal Abdoelrahiman i Mohammed-Azem Rodjan, pronašli njih, svejedno).
Navodno su „sređene“ sve dozvole i „papiri“, teške mašine, bageri, kranovi i ostali grederi samo što se nisu pojavili na gradilištu, kad stiže informacija od malo ozbiljnih i odgovornijih medija kako je u posljednje četiri godine firma ARBA imala 0 eura prihoda, lani je poslovala s gubitkom od 15.000 eura, ima jednog zaposlenog, imovinu od 200.000 eura i obaveze od 310.000 eura. Nedovoljno za kristalni projekat vrijedan pola milijarde eura?
‘Nisu problem pare, nego politička situacija u BiH’
Vlasnik Livnice čelika i njene nepokretne imovine to ne smatra hendikepom, uvjeren je da je Crystalico stopiran zbog „loše političke situacije u Bosni i Hercegovini […] ljudi izvana ne žele dok se [situacija] ne smiri bilo šta investirati“. Dodaje kako iz ARBA-e „nisu još odustali, dali su neki avans, povadili dokumentaciju, s njima ima(m) predugovor“.
Šteta za pet kula, koje vizuelno super izgledaju, a kako i ne bi kada je urbanističko-arhitektonski projekat uradio jedan od najboljih sarajevskih studija – ništa Tuzla, ništa Nizozemska. Da li je i kako u projektu regulirana kanalizacija iz stambenih i poslovnih prostora, poslovnih apartmana i hotela, raspoređenih u pet kula i jednom horizontalnom objektu duž Jale vjerovatno nikada nećemo saznati, jer Crystalica (barem u narednom periodu) neće biti.
Kao što neće biti (osim desetak poluzavršenih kuća) izgrađen najveći integrirani turistički grad u Evropi – Buroj Ozone na Bjelašnici, kao što u akvatoriju u Neumu i na 24 kilometra bosanskohercegovačke morske obale neće biti izgrađen (i bolje da neće) „novi Hong-Kong“ (to je već malo drugačija, politička, pa i nacionalna priča), kao što su propali brojni pokušaji domaćih i svjetskih investitora i „neimara“ da se domognu novca i vlasti.
Piše: Fuad Koavačević / AJB