Dugogodišnja sapunica oko litija u Srbiji ulazi u svoju dramatičnu završnicu s “europskim krešendom”. Naime, čini se da je vladar Srbije Aleksandar Vučić presjekao te će odobriti multinacionalnoj australsko-britanskoj kompaniji Rio Tinto da otpočne iskapanje litija na području rijeke Jadar na zapadu Srbije. Litij je vrijedan mineral, nužan za izradu baterija za električne automobile, a Srbija ima značajne zalihe, iako ne onoliko koliko kalkuliraju prorežimski mediji i Vučićevo okruženje.
Vučić je pitanje iskapanja litija postavio kao egzistencijalno za Srbiju, premda on kroz to vidi svoje održavanje na vlasti do vječnosti. No, da se priča oko litija zahuktava, pokazuje i bombastična najava njemačkog časopisa Politico koji iz svojih srbijanskih izvora doznaje da će u Beograd 19. srpnja “nenadano” stići na potpisivanje sporazuma o suradnji EU i Srbije njemački kancelar Olaf Scholz, jer litij najviše treba baš njemačkoj autoindustriji, te možda i šefica EU Ursula von der Leyen, koju čeka još izglasavanje u Bruxellesu. No, zakotrljalo se. Ustavni sud Srbije poništio je vladinu odluku iz 2022. godine o obustavi “radova” te im time omogućio da sve pokrenu ispočetka jer je odluka bila, kako kažu, “protuustavna”.
Vučić je uvjeren da će se Srbija ne samo financijski nego i geostrateški, politički i vladalački okoristiti eksploatacijom tog vrijednog metala, iako bi ga mogli dočekati i novi ekološko-oporbeni prosvjedi zbog kojih je prije dvije godine i odustao od cijele te priče.
U nedavnom intervjuu za Financial Times Aleksandra Vućić je kazao da bi rudnik mogao početi s radom 2028. godine. Srbijanski vožd uvjerava Srbiju da će iskapanje litija biti prekretnica za Srbiju jer će se zemlja obogatiti te osigurati da EU i dalje gleda kroz prste njegovu prorusku politiku, neće ga gnjaviti zbog evidentnih kršenja ljudskih i građanskih prava i sve katastrofalnijeg stanja u medijima. Litij će sve to pokriti, bit će “para”, a i njemu će sve to omogućiti daljnji “boravak” na vlasti i vječnu slavu i zahvalnost srpskog naroda. Bivša premijerka i sadašnja šefica Skupštine Ana Brnabić, koja je prije godinu dana govorila da je “priča oko litija završena”, sada, kad se čini da i nakon kraja ipak ima još, govori da će litij za Srbiju postati ono što je “nafta za Norvešku”. Ministar financija Siniša Mali tvrdi da će Srbija godišnje uprihoditi između deset i 12 milijardi dolara te da će to biti 16 posto BDP-a. Sam projekt je vrijedan oko 2,4 milijarde dolara. Vladini zagovornici litija navode da u Srbiji ima deset posto svjetskih zaliha litija i da će se, kako tvrdi Aleksandar Vučić, eksploatirati godišnje 58 tisuća tona, što je dovoljno za 1,1 milijun ili 17 posto svih električnih automobila u Europi.
No, taj političko-rudarski entuzijazam režima ne dijele ni oporba, ni zeleni, ni mnogi srbijanski geološki stručnjaci i znanstvenici. Recimo, Zvezdan Kalmar iz Koalicije za održivo rudarstvo u Srbiji (KORS) kaže da Srbija ne posjeduje deset, nego tek nešto više od 1,5 posto svjetskih zaliha litija. Američki Geološki institut naveo je da je Srbija na 11. mjestu po zalihama, s oko 1,2 milijuna tona (prva je Bolivija s 21 te Argentina s 19 milijuna tona), ali i u Europi prednjače Austrija, Njemačka, Francuska, Španjolska i Češka, koje imaju veće količine litija od Srbije, ali ni jedna ga ne iskapa (a sve te zemlje imaju svoju autoindustriju) zbog prevelikih ekoloških rizika i opasnosti za okoliš.
U Srbiji zeleni aktivisti navode da će biti ugroženo poljoprivredno zemljište te vodotoci, a posebno slijev rijeke Drine, nedaleko od kojih bi se nalazili rudnici. Prema riječima geologa Branislava Božovića, u slučaju nalazišta Jadar to je “uništavanje poljoprivrednog zemljišta i voda prema Drini i Mačvi”, a od gradova, najugroženiji bi bili Sremska Mitrovica, Šabac i Beograd. “Transport takvih zagađenja je brz, a uklanjanje traje stotinama godina. Svi govore o 500 bušotina u Jadru gdje poslije svake od njih nije bilo života, odnosno zemlja nije rađala. Pojavljivala se crvena voda, a razlog je to što su na licu mjesta rađene analize sumpornom kiselinom. Sada zamislite što bi bilo kada bi se koristile stotine tisuća tona toga”, navodi Božović za beogradsku postaju N1.
Zvezdan Kalmar rekao je svojedobno za Blic da je taj podatak potekao od tvrtke Rio Tinto kako bi na bazi priča o najvećem nalazištu u Europi bez grama iskopanog litija povećala cijenu svojih dionica, što se može vidjeti i iz burzovnih podataka u posljednjih deset godina. On navodi kako se ne spominje da su rezerve kvalificirane na razini B i C kategorije, ne i A. “Odgovorno tvrdim da je Rio Tinto namjerno uvećavao resurse”, kaže Kalmar. Predsjednik oporbene Stranke slobode i pravde (SSP) Dragan Đilas poručio je, pak, Ani Brnabić da litij nije “srpska nafta niti može biti”. On je u emisiji “Bez cenzure” na zrenjaninskom KTV-u rekao da zemlje koje imaju naftu, crpe je uglavnom u pustinjama ili, kao Norvežani, u moru, desecima kilometara od obale, a vlasnik tog bogatstva je uglavnom država, “a ne neki Rio Tinto”.
Kako prenosi portal nova.rs, naglasio je da tvrtke koje se bave eksploatacijom nafte plaćaju veliki porez, navodeći primjer Norveške gdje porez iznosi 72 posto, dok je rudna renta predviđena za Rio Tinto samo pet posto. “Nemojte nam pričati bajke”, poručio je Đilas. I profesor geologije Branislav Božović istaknuo je da “na karti nema Njemačke koja važi za zemlju s jednom od najvećih zaliha litija” (prema podacima, više nego dvostruko od Srbije). Božović objašnjava da Nijemci ne žele kopati svoje rezerve. “Osim očuvanja vlastitih rezervi, ne žele razarati vlastitu životnu sredinu, zagađivati zrak, tlo i vodu. Zaradit će više ako ga kopaju kod nas. Jalovina ostaje nama, a što će poslije biti – kompanije ne zanima. Zna se da teški metali donose i teške bolesti”, ističe Božović. Profesor Zoran R. Tomić s beogradskog Pravnog fakulteta za agenciju Beta rekao je da bi svim raspoloživim ustavno-pravnim putem te na temelju kredibilnih elaborata kompetentnih osoba i mjerodavnih institucija, a pozivajući se i na respektabilna inozemna iskustva, trebalo što prije inicirati novi ustavni spor kako bi se pobila najnovija uredba vlade Srbije o prostornom planu za projekt Jadar, kako procesno, formalno, tako i suštinski, sadržinski.
Vučić ne odustaje, smatrajući, obrnuto proporcionalno od ekologa i rudarsko-geoloških stručnjaka, da je rizik zanemariv u odnosu na financijsku, ali očito i političku “proviziju” i koncesije koju on za sebe i svoj režim može izvući. Uvjeren je da ga litij može spasiti od političke izolacije i bruxelleskih prigovora te da će mu zažmiriti na politiku destabilizacije regije, u prvom redu susjednih država Crne Gore te Bosne i Hercegovine. Vučić reagira na prvu loptu, ima apsolutnu vlast, koju ne namjerava umanjiti, i smatra da će uz pomoć vrijednog litija moći zaustaviti sve primjedbe na svoj račun. Treba očuvati sebe i vladajuću kamarilu koja se nataložila u režimskoj močvari. No, treba vidjeti hoće li se sada nastaviti dosta uškopljeni prosvjedni antirežimski, odnosno antivučićevski elan i tzv. ekološki ustanak koji je uspio “prikočiti” vađenje litija te kako će se sve to odraziti na političku scenu Srbije kojom Vučić sa svojim mučeničko-nacionalističkim patološkim patosom trenutačno suvereno vlada. On je odlučio ići s eksploatacijom litija, očito siguran u vlastiti uspjeh i prolaz, odnosno da ga nitko u Srbiji nema snage zaustaviti niti onemogućiti. Ako mu još za to dođe pomoć iz Europe, a čini se da stiže, što ga briga za šume, rijeke i jezera ili njurganje ionako razjedinjene oporbe (mnogi se pitaju hoće li litij iznjedriti i jaču srpsku oporbu). No, hoće li to Vučiću pomoći da se umili Europi te je li litij srpska nafta, tek će se vidjeti.