Nakon objave odluka visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Christiana Schmidta, posve zdravorazumskih, posve logičnih, da zakon kojim bh. entitet Republika Srpska derogira odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da entitetska tijela ne smiju dovoditi u pitanje odluke državne razine vlasti te da je narušavanje ustavnog poretka Bosne i Hercegovine krivično djelo, sarajevski me je prijatelj, donekle razočaran dosegom Schmidtovih odluka, zapitao: Zašto netko kao da želi da ondje gdje počinje logika završava Bosna (i Hercegovina), i obratno, zašto netko želi prikazati kao da tamo gdje završava logika počinje svakodnevica Bosne (i Hercegovine)?
Razočaranje nije bez razloga, jer ono što je visoki predstavnik najavio kao svoje odluke nešto je što se u konsolidiranim demokracijama ne bi trebalo niti spominjati. Temeljno je načelo, koje dijeli demokracije od despocija, to što je u demokracijama građanima dozvoljeno sve ono što im ustav i zakoni izričito ne zabranjuju, ali državnim je funkcionarima dozvoljeno samo ono što je ustavom ili zakonom jasno definirano kao njihova ovlast. Drukčije je u despotskim vladavinama, gdje vlast može činiti što joj drago, a građani samo ono što im vlast dopušta.
Danas je Schmidt ono što je nedavno bio Inzko
Valja pretpostaviti da Schmidt nije niti pomišljao da će ovu notornu stvar, da se entitetske skupštine mogu baviti samo poslovima iz svoje nadležnosti, a nikako derogirati odluke najviše instance kontrolne, ustavno-sudske vlasti, morati objavljivati kao svoju odluku, jer kao dobro obrazovani pravnik i državni službenik s uzornom karijerom, vjerojatno nije ni pomišljao da je nešto takvo potrebno.
Kad brani cjelovitost Bosne i Hercegovine i temeljni autoritet institucija ustavnog poretka, Schmidt to čini uz punu suglasnost euroatlantskih partnera i u ovom slučaju potpora njegovoj odluci neće biti “difuzna” ili “podijeljena” unutar Europske unije, kao što je bio slučaj s njegovim intervencijama u Izborni zakon i Ustav, vezano uz izborne procedure. Ova njegova odluka do te je mjere “notorna” da jednostavno nema mjesta za njeno osporavanje. Schimdt je sada u sličnoj poziciji u kojoj se na samom kraju svog mandata našao njegov prethodnik, austrijski diplomat i lider manjinske zajednice Koruških Slovenca Valentin Inzko.
Iako je cijeli mandat izbjegavao posegnuti za bonskim ovlastima, svjesno ograničavajući svoj mandat, uvjeren da se diplomatskim vještinama može postići više nego “mačem” nametnutih odluka, na kraju je morao kriminalizirati negiranje genocida i slavljenje ratnih zločina i ratnih zločinaca. Što se, međutim, dogodilo? Njegova je odluka ostala u zraku, nikakve sankcije za one koji čine krivično djelo negiranja genocida nisu do danas izrečene, a oni koji to čine nisu osjetili niti odmazdu koju omogućuju bonske ovlasti, barem isključivanje s političke dužnosti i iz javnog života.
Kao da je nedostajalo malo narodnog zdravog razuma
Kao što se nekome izvan Bosne i Hercegovine moglo činiti da je posebno kriminaliziranje negiranja genocida nepotrebno, jer je to nešto što bi u normalnim okolnostima moralo dovesti do građanske osude i izolacije takvog povijesnog revizionista, tako se i zabrana narušavanja ustavnog poretka i vraćanje donosilaca političkih odluka u ustavni okvir njihovih ovlasti može činiti nepotrebnom, jer da je nešto što se podrazumijeva. Upravo zato je danas očito da je Inzko svojom ispravnom odlukom ipak “stao na pola puta”, ne uspostavivši hitne mehanizme sankcioniranja počinitelja krivičnog djela negiranja genocida, a time je taj “kriminalni sport” učinio samo učestalijim.
Kršiti zakonsku odredbu kad znate da za to nećete snositi niti osudu društva, niti isključivanje iz javnog i političkog života, a niti krivičnu odgovornost (odnosno, ako se postupak i pokrene, u nekim krugovima ćete figurirati kao junak i nacionalni heroj), ta odluka nije doprinos provođenju načela vladavine prava i poštivanja zakona, nego upravo suprotno, ona dezavuira zakonski poredak i potiče daljnja kršenja zakona i opasna kaznena djela.
Isti problem bi mogao pogoditi i Schmidtovu odluku, koja je jednako potekla iz dobrih europskih namjera, koja je jednako logična i dopadljiva svakom zagovorniku liberalno demokratskog poretka, kao što je to bila i Inzkova zabrana negiranja genocida. Schmidt, doduše, javno nastupa ostavljajući dojam srdžbe i zabrinutosti, pa spominje i prijetnje bonskim ovlastima, za razliku od uglađenog diplomata Inzka, ali prijetnje koje se izriču, a ne realiziraju, samo izjedaju autoritet međunarodnih institucija. Iako su odluke koje je donio utemeljene na zdravom razumu, a nisu u koliziji s temeljnim demokratskim doktrinama, Schmidtu kao da je nedostajalo još malo narodnoga zdravog razuma, koji dobro obrazovani javni službenici ponekad nedostatno cijene.
A taj zdrav razum kaže – želiš li da ono što nastojiš provesti doista bude provedeno, onda nemoj izricati latentne prijetnje o tome da imaš oružje, nego to oružje odmah potegni. Legenda kaže da je jedini uspješan predstavnik Ujedinjenih naroda u Hrvatskoj, američki diplomat i general Jacques Paul Klein, u svojim prvim razgovorima s lokalnim war lordovima, koji su u njegov ured dolazili naoružani, na stol stavio svoj golemi Colt, kako bi im pokazao da on ima veće i snažnije oružje nego što je ono u njihovim rukama. Taj “vojno-diplomatski stil”, kojim je odlično vladao i Sir Paddy Ashdown, uzorni liberalni demokrat s jednako uzornim vojničkim treningom, koji se nije libio onima koji su ga htjeli opstruirati odmah pokazati da on raspolaže razornijim oružjima nego što su njihova.
‘Patent’ onih kojima je na srcu rastakanje BiH
Dobro je što Schmidt očito zna da ta krilatica – kako tamo gdje počinje Bosna završava logika – nije nešto što bi bilo imanentno niti bh. građanima, niti tamošnjoj socijalnoj tradiciji, nego da je to “patent” onih kojima je na srcu rastakanje Bosne i Hercegovine, činjenje njene državne strukture neodrživom, a državnih mehanizama nefunkcionalnima. I to su, naravno, kriminalne namjere i nije potrebno bilo koga uvjeravati u to da iza nametanja takve logike stoje malicioznost i kriminalni motiv. To nije potrebno niti objavljivati, ali je potrebno djelovati. Potrebno je svakoga onog tko kriminalno djeluje u političkim institucijama istog trenutka izbaciti iz tih institucija i izolirati ga u zajednici. I nakon toga osigurati da tužiteljstvo i sudbena vlast ne djeluju kao oni koji će akteru s takvim kriminalnim namjerama davati besplatnu pozornicu i pristup javnosti, nego odlučno i efikasno osigurati pravdu.
Samo ako budu praćene takvim djelovanjem Schmidtove će dobre namjere dati rezultat, čak i ako zbog prijekih poteza izgubi dio euroatlantske potpore. Najbolji egzekutivci, poput Kleina i Ashdowna, nisu pretjerano kalkulirali o tome koliko će ih snažno poduprijeti koji dio međunarodne zajednice. A podupirali su ih jer su bili uspješni.
Piše: Davor Gjenero / AJB