Završeni su upisi u prve razrede osnovnih škola na području Srednjobosanskog kantona. Iako se rezultati još zbrajaju, i ovogodišnji trend smanjenja broja učenika, koji će evidentno biti manji od prošlogodišnjih 1.900, pokazuje razmjere demografske katastrofe koja je zahvatila i ovo područje. Blagi rast bilježe gradske škole većih sredina, dok je po broju prvačića u područnim školama jasno da manje općine i sela polako nestaju.
Osnovna škola Voljevac, udaljena oko desetak kilometara od Gornjeg Vakufa/Uskoplja, kojoj pripada 12 naseljenih mjesta, samo u posljednjih 5 godina izgubila je gotovo polovinu svojih učenika.
„Nekad smo imali 319 učenika, sad smo spali na 160 u matičnoj školi. Područna škola nam je još veći problem. Prošle godine nam se nije upisalo nijedno dijete“, kaže Fikreta Sušić, direktorica OŠ Voljevac.
Za razliku od prethodnih godina, kada je u prve razrede u ovoj školi prosječno bilo upisano oko 25 učenika, ovogodišnji upis pokazao je razmjere raseljavanja koje su slika gotovo svih ruralnih područja.
„Ove godine smo se strašno zaprepastili i šokirali kad smo pozvali na upis djece – da su se upisala samo 4 učenika. Odlaze trbuhom za kruhom. Najviše u posljednje vrijeme je otišlo te mlađe populacije, Austrija, Njemačka, Slovenija…“, govori direktorica Sušić.
Blagi porast upisanih bilježe u travničkim gradskim školama, no zbog stalnog iseljavanja, ukupan broj učenika u 80 osnovnih i srednjih škola posljednjih desetek godina gotovo je prepolovljen i sveden je na manje od 25 hiljada. Pokazuje to i primjer Katoličkog školskog centra, koji od svog osnivanja, prije 25 godina, nikad nije brojao manje učenika.
„35 do 40 posto je manje učenika nego što smo imali možda ne na samom početku, nego prije nekih 10-15 godina“, kaže Anto Rajić, direktor Osnovne škole KŠC-a Petar Barbarić.
Podatak da na ovom području jedan prosvjetni radnik dođe na manje od osmero djece – najjasnija su slika stanja u kantonu. A kada bi se poštivali pedagoški standardi, oko 300 radnih mjesta i veliki broj škola bi bio ugašen, tvrde u resornom ministarstvu.
„Kad škola ostane bez učenika, tu nema neke druge pomoći. Bit će tu i spajanja škola, bit će poteza te vrste, ali ćemo se isto tako potruditi da zadržimo što više radnih mjesta“, poručuje ministar obrazovanja, nauke, kulture, sporta i mladih Bojan Domić (HDZ BiH).
Slično stanje je i u srednjem obrazovanju koje ne oslikava potrebe tržišta rada, jer učenici i dalje biraju zanimanja interesantna zemljama Zapada, najčešće medicinske škole, koje vlast otvara gotovo u svakom gradu.
„Najviše na tržištu rada se traže upravo te strukovne škole – da se traže majstori, da se traže radnici u građevinarstvu, trgovini, metalnoj industriji. A mi nemamo želje za upis u ta zanimanja“, ističe ministar Domić.
I dok se gotovo polovina kantonalnog budžeta izdvaja za ovu oblast, ovdje se i dalje nastavlja praksa obrazovanja o kome više odlučuje politika nego struka. Jer kako drugačije objasniti primjere škola sa po tek jednim učenikom, razdvojenim na dva jezika i dva nastavna plana i programa. Posljedice već osjećamo.