Optužnicu za višemilionsku utaju poreza, podignute posljednjih dana 2015. godine protiv Jerka Lijanovića i ostalih samo naivnima može značiti i konačnu presudu ili oduzimanje nezakonito stečene imovinske koristi. Žilava je to ekipa koja više od 20 godina mešetari bh. tržištem putem podmićivanja, ucjena i korištenja zakonskih rupa. Proces tek počinje, a prema svemu do sada poznatom, oni znaju i neutralisati, čitaj kupiti svjedoke te potpuno eliminisati dokaze.
Prethodne rečenice, napisane prije četiri godine pokazuju da je Žurnal bio u pravu kada je ovaj proces u pitanju. Nakon što je Jerko Lijanović prvostepeno osuđen na 12, njegov brat Slavo Lijanović na 10 te Milorad Bahilj kao direktor firme „Mi-Mo“ na 5 godina i 10 mjeseci zatvorske kazne, oni su kao i ostali optuženi Draženko Kvesić, Željko Mikulić, Miroslav Čolak, Mirko Galić i Mirjana Šakota nedavno u potpunosti oslobođeni odlukom Apelacionog vijeća Suda BiH. Bljutaviji od ovakve sudske odluke bio je samo komentar Jerke Lijanovića nakon izlaska iz sudnice
„One koji su me hapsili stići će suze moje majke“, ledena pogleda, a skrušenog glasa reći će Jerko Lijanović.
Zna on dobro da može računati na kratku pamet i medija i njihovih konzumenata i da ga niko nakon takvog „emotivnog“ istupa neće pitati pamti li suze stotina radnica i radnika Mesne industrije Lijanović i bratskih im firmi koje su prevarili za desetine plaća i još više godina neuplaćenog staža?
On i družina sigurno ne razmišljaju hoće li ih stići suze djece radnika koji su gladni i promrzli ispred upravne zgrade molili za isplatu nešto zarađenog novca.
„Božić je pred vratima i doista ne znam kako ću svojoj šesteročlanoj obitelji omogućiti dostojnu proslavu najradosnijeg katoličkog blagdana. Došli smo tražiti barem pola svoje plaće, a oni su nam zatvorili vrata i pobjegli“, samo je jedna od izjava radnika koji su danima ispred uprave firme čekali milost gazde, koji je na uštrb njihovog zaposlenja dobio milionske poticaje.
Ne, nisu Lijanovići ni ovoga puta oslobođeni jer nisu krivi, nego zbog nedostatka dokaza ili, kako je navedeno, nezakonito pribavljenih dokaza. A dokumenti su ili namjerno uništeni ili su bili skriveni. Sud čak nije priznao kao zakonito pribavljen dokaz to što je jedan djelatnik evidenciju koja dokazuje nelegalno poslovanje predao istražiteljima tek nakon hapšenja “nevinih”. Uzalud su bila svjedočenja inspektora SIPE i UIO, sud ih nije smatrao relevatnim!?
Dvadeset godina u nekoliko procesa, poput onog kada su bili optuženi zajedno sa Draganom Čovićem, famiglia Lijanović biva oslobađana jer “nestaju” dokumenti, svjedoci se naglo iseljavaju iz BiH ili izvršavaju samoubistvo.
Pokazuje se još jednom, da je dug i neizvjestan put do kažnjavanja „loših momaka“ u ovoj državi. O načinu na koji je izgrađena njihova imperija Žurnal je već opširno pisao. Saga Lijanovići ovim nije okončana. Jerko Lijanović osuđen je prije dva mjeseca po optužnici Tužilaštva Tuzlanskog kantona na sedam godina zatvora jer je kao federalni ministra poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva nezakonito dijelio poticaje od 2011. do kraja 2014. godine. Umjesto majčinskih suza, Lijanović sada nadu polaže u apelaciju Ustavnom sudu BiH, gdje je, koje li ironije, jedan od sudija Mato Tadić, sa kojim je Jerko Lijanović prije petnaestak godina dijelio optuženičku klupu u predmetu Dragan Čović i ostali.. PIŠE: Amarildo Gutić, Zurnal.info