Ko god se zanima za aktualni sukob u Ukrajini, s pravom može zaključiti da Putinov režim laže. I ne laže malo, kako se može očekivati od zemlje u ratu, ni mnogo, kako se to očekuje od tiranskih režima, nego sve vrijeme. Jesmo li posljednjih 10 mjeseci čuli da je Kremlj objavio jednu jedinu istinu, jasnu i glasnu? Nikada.
Od izbijanja rata protiv Ukrajine, Moskva šalje beskrajnu bujicu lažiranja, dezinformacija i neistina, do te mjere da izgleda nesposobna priznati da su dva i dva četiri. Skoro nadnaravni fenomen, u kojem treba definirati povijesne motive.
ISTINA… NE POSTOJI
Carska Rusija je lagala. Čuvena Potemkinova sela postala su školski primjer etatističkog iluzionizma. To je bio samo početak.
U XX stoljeću Rusija je prošla kroz 70 godina tvrdog i nepatvorenog komunizma. Intenzitet totalitarizma se mijenjao kroz epohe, sa više ili manje terora, masovnih deportacija i egzekucija po kratkom postupku, ali ima jedan sustavni elemenat koji se nije promijenio ni za jotu: dvostruki jezik. Od kad je Lenjin došao na vlast, do raspada sustava pod Gorbačovim, jedini službeni politički jezik, jedini dozvoljen i obvezatan, je taj jezik, leden, slijep, mehanički, čelične rigidnosti, iz kojeg je isključena sva čovječnost, sva osjećajnost, sva ironija. Nebrojeni nevini, koji su završili u Gulagu, ili su pogubljeni metkom u potiljak, jer su ga odbili govoriti.
Dvostruki jezik je jezik ideologije. Kao što je to savršeno vidio Orwell u knjizi “1984.”, to je duša totalitarizma, demon koji vas posjeduje i od vas napravi mutanta, zombija. Alain Besançon (1932, povjesničar i sovjetolog, profesor na francuskoj Visokoj školi društvenih znanosti, na Stanfordu, Princetonu i Oxfordu) ima ovu odlučujuću formulaciju: “Dvostruki jezik neće da mu se vjeruje, on traži da se govori.” Nije važno jeste li iskreni ili ne, vjerni režimu ili tajni oponent, čim on izađe iz vaših usta vi mu pripadate, učestvujete u fikciji koja hoće da zamijeni realnost, pomažete destrukciji svijeta. Rusi su živjeli 70 godina pod jarmom ove jezičke diktature. Njihovi su umovi duboko kontaminirani ništavilom.
U Lenjinovoj metafizičkoj viziji istina, onako kako je mi pojmimo danas, ne postoji: ona je samo odsjaj materije koja je čisti pokret i permanentna autokontradikcija. Ono što je jedan dan istina može se sutra pokazati lažnim i prekosutra ponovno postati istina. Univerzalna istina neumitno vodi revoluciji, ali putevi koji mogu izazvati konačni i spasonosni požar su bezbrojni. U takvom filozofskom kontekstu, ni laž u kršćanskom smislu, u učestvovanju u zlu – ne postoji: boljševik koji laže kapitalisti učestvuje u istini.
Dvostruki jezik dakle nikada ne pokušava stupiti u kontakt sa istinom, ni, kroz nju, sa realnošću. To je autonomni prostor, apstraktan, u kojem je ono što jeste i ono što nije, savršeno međusobno zamjenjivo. Reverzibilnost koju je Orwell odlično opisao u ratovima između Oceanije, Estazije i Euroazije, čija se kombinacija neprestalno mijenja, a svaku, kao jedinu moguću i nepromjenljivu, robovi Velikog brata moraju prihvatiti. A vratimo se Putinu.
On neprestalno laže iz tri glavna razloga. Najprije, jer kao i Lenjin, ni jednog trenutka ne vjeruje u postojanje istine. On misli da je sklonost ka istini hir slabićā, idiotā i naivčinā. On je odgojen u brežnjevljevim mengelama: dvostruki jezik je njegov maternji jezik. Zatim, vrlo prilježni učenik škole KGB-a, naučio je sve sovjetske tehnike umjetnosti dezinformiranja. On je mnogo više od vektora laži: naučio je inkarnirati pretvaranje, koje mu je upisano pod kožu, u njegov ego. Lažni identiteti su oblikovali njegov modus vivendi. Konačno, okružen je spin doktorima koji su otkrića zapadne psihologije i marketinga ugradili u predavanja i praktične radove KGB-a. Rezultat je tvornica laži čudotvorne učinkovitosti.
Najlucidniji Francuzi, kad je o putinizmu riječ, imaju tendenciju svoje zemljake obožavatelje Putina smatrati imbecilima ili patentiranim izdajnicima. Za većinu su prebrzo procijenili. Jer, za 22 godine otkako je na vlasti, Putin je uspostavio kampanju političkog komuniciranja u dimenzijama kontinenta, koja je izvanredno performantna. U oglašavanja o drvetu sudimo po njegovim plodovima i činjenice su tu: milijuni Europljana gledaju Vladimira Velikog kao mudraca, mislioca, slavnog osvajača. Da bi se ocijenila moć njegovog intelektualnog utjecaja na našu zemlju, dovoljno je pogledati lovorove vijence koje mu suznih očiju bacaju tradicionalni katolički krugovi. Sviđalo se to ili ne, neki se nadaju da će ih on “spasiti”. Oni više ni ne vide da uranjaju u idolopoklonstvo koje riga njihov Gospodar.
Tako, čitatelj fundamentalističkog sajta Salon beige bilježi: “Neka Bog blagoslovi Vladimira Putina i isprati ga na njegovom putu preobraćenja. Neka nam Bog pošalje čovjeka njegovog kalibra ovamo, u liberalni pakao.” A drugi odgovara: “Neka Bog preobrati Putinovo srce i ojača njegovu ruku! Hura!” Na istom sajtu govori se o “mudrom Putinu”, koji “s ponosom preuzima odgovornost svog naslijeđa kršćanske prvotnosti, u svojim govorima prožetim duhovnošću, jer ne želi naše satanske običaje”. Ukratko: “Čovjek proviđenja za svoju zemlju, za svijet i za kršćanstvo, iako ga dekadentni i odpadnički Zapad ne razumije!”
Kao što kaže Alain Besançon: “Oni vjeruju da znaju, oni ne znaju da vjeruju.” Nesvjesnim obožavanjem Putina, oni napuštaju orbitu kršćanstva: eto za šta je sposobna ruska laž. Ti jadni ljudi nisu mentalno otuđeni, ali Moskva je sposobna učiniti ih momentalno potpuno ludim, kao što je to uradila sa komunistima na Zapadu cijelim tokom sovjetske povijesti.
NE ZNA U KAKVOM SVIJETU ŽIVI
Ruska vlast je ovisna o laži. Bez nje bi obmanu “euroazijske sile koja će spasiti civilizaciju” mase vidjele golim okom – ne samo u Rusiji – i pokazale bi mu zube. Bez sustavne i sistemske laži, Putin bi bio viđen onakav kakav jeste: mafijaš XXL, istaknuti član najubojitijih tajnih službi XX stoljeća i nezajažljivi grabežljivac svog vlastitog naroda i svojih susjeda. Sušta suprotnost od patriote i čovjeka od reda pred kojim tolike europske desnice kleče. On najvjerojatnije neće nadživjeti pad svoje vlastite maske. On je onaj koji više ne može biti ni on sam.
I zadnji razlog, možda najpresudniji, Putin sve vrijeme laže jer ne zna u kakvom svijetu živi. Kao što su navele ekspertice poput Galije Ackerman i Françoise Thom, on ne čita novine, ne zna se služiti računarom ni pametnim telefonom, konsultuje lokalne i svjetske informacije isključivo na ruskoj televiziji, koja samo ponavlja ono što on misli, i izvješća koja mu daju njegovi oficiri tajnih službi, koji ga se previše boje da bi se suprotstavili činjenicama. On nikada ne govori istinu jer je ne vidi, ne čuje i nije s njom u doticaju ni na koji način. A kad bi je slučajno čuo, kaznio bi je, jer taj starac, megaloman, paranoičan, multimilijarder bez zasluge, zatvoren u svoj bunker, u srcu apsurdnog rata kojeg nikada nije smio izazvati i koji je od njega napravio pariju, više nije sposoban uočiti svaki dan sve većeg ponora procjepa između njegovog delirija i glagola biti.
Nama je potrebno osloboditi se ruske laži, još više nego Vladimira Putina. To će biti dugo i teško: u najmanju ruku, bolna misija cijele generacije.
PIŠE: Pascal Avot
(Autor je neovisni konsultant za strategije
komuniciranja, dizajner kampanjā i tendencijā;
s francuskog prevela NADA ZDRAVIČ)