Catherine Belton je britanska istraživačka novinarka i autorica. Od 2007. do 2013. bila je dopisnica Financial Timesa iz Moskve, gdje je živjela 16 godina. HarperCollins je 2020. objavio njenu knjigu “Putinovi ljudi: kako je KGB vratio Rusiju i krenuo na Zapad”. Tema knjige je Putinov uspon. The Economist, the New Statesman i The Telegraf tekst su proglasili knjigom godine. Knjiga, od 640 stranica, predmet je šest odvojenih sudskih tužbi ruskih oligarha i Rosnefta. Krajem maja 2022. izdavač HarperCollins i urednica knjige dobili su Britansku nagradu za slobodu objavljivanja. Novinarka živi u Londonu i dopisnica je Reutersa.
KONTESA I MILIJARDER
Sergei Pugačev, ‘Putinov bankar’ i ruski milijarder, koji je prvi ‘pao’, jedan od ključnih izvora informacija za ovu knjigu, izjavio je: “Svi misle da je Rusija država. Ali uprkos izgledu, prije će biti da imamo posla sa vojnom huntom koja je uzurpirala vlast.” Ruske obavještajne službe tajno su snimile sve razgovore koje je imao u svom uredu u Moskvi od kraja 1990-ih.
On je navodno prvi uočio, u vrijeme borbi za nasljednika Jeljcina, da je najadekvatniji čovjek, totalni anonimus, mada već na čelu FSB-a, kako se preimenovao KBG, Vladimir Putin. Pugačev se odrekao ruskog državljanstva, sklonio se prvo u London, a zbog tužbi Rusije oduzeti su mu dokumenti. “U Velikoj Britaniji novac je oduvijek bio najvažnija stvar na svijetu. Putin je poslao agente da potkupe britansku elitu. Milijarder Semion Mogilevič je postao milijunski donator Sveučilišta u Cambridgeu.” Usred razgovora za ovu knjigu 2015. Pugačev je pobjegao u Nicu. Francusko državljanstvo ima od 2009. Bio je oženjen Alexandrom, nasljednicom Lava Tolstoja, s kojom ima troje djece. BBC je o Alexandri Tolstoj 2020. snimio dokumentarni film “Kontesa i milijarder”.
Knjiga o Putinu je knjiga o KGB-u, mafiji i organiziranom kriminalu – Putinovoj prirodnoj sredini i naročito profitabilnoj alijansi. KGB-ovi kadrovi su kontrolirali korištenje nafte, plina, plemenitih i zemnih metala i prijenos tehnologija. Njihov zadatak bio je preusmjeravanje fondova KP u inostranstvo, rat protiv SAD-a i sticanje imovine. “Putin i ljudi KGB-a, koji su upravljali gospodarstvom kroz mrežu lojalnih saveznika, monopolizirali su vlast i postavili novi sustav u kojem su pozicije u vladi koristili za osobno bogaćenje, daleko od antikapitalističkih principa sovjetske države, kojima su do tada služili.” Pugačev ih naziva “mutanti, mješavina Homo sovieticus i divljih kapitalista, koji su oteli sve što su stigli i žive u Londonu.”.
A “ono što je proizašlo iz šape koju je KGB imao nad pravosuđem i politikom u zemlji je režim, u kojem su milijarde dolara, na raspolaganju Putinu i njegovim žbirovima, iskorištene za spodbijanje i korumpiranje demokracija i institucija na Zapadu”.”Usvojili su kapitalizam da bi igrali na jednakopravnoj nozi sa Zapadom, a taj proces je počeo davno prije pada SSSR-a.”
Autorica navodi da je KGB uoči raspada države uspostavio savez sa ruskim organiziranim kriminalom, kad su milijarde dolara od sirovina prebačene sa države na poduzeća koja je kontrolirao KGB. Njihovi agenti su radili na prikupljanju nezakonito stečenog novca da bi sačuvali utjecaj mreže nakon raspada države. U vrijeme Jeljcina izgledalo je kao da je KGB nestao. A “obavještajci KGB-a dovedeni na vlast nisu namjeravali ustuknuti ni pred čim da bi proširili granice svog djelovanja”.
Protagonisti knjige su siloviki, članovi organizacija za održavanje reda, kičma ruskog političkog sustava, zapravo ljudi koji zloupotrebom pozicija moći postižu svoje ciljeve. Na početku vlasti Putin je svoje ljude iz KGB-FSB-a postavio na sva ključna mjesta. Danas Rusija broji oko 4,5 milijuna silovika, tj. 6% aktivnog stanovništva države. To je istovremeno a priori 4,5 milijuna Putinovih osobnih ‘vojnika’.
U drugom redu su ‘čuvari’ – poslovni ljudi direktno vezani za KGB, a u trećem je “Familija” – krug rodbine, političara i poslovnih ljudi prvog ruskog predsjednika Borisa Jeljcina. Tu spadaju Boris Berezovski, Roman Abramovitch, Sergei Pugačev, Kodorkovski. Ključni u svemu su mafijaši iz St. Petersburga i Moskve, Ilia Traber, Vladimir Kumarin, Semion Mogilevič, Sergei Mikhailov i – mnogi drugi.
Specijalni agent FBI-a Bob Levinson sažima: “Šefovi i članovi ruskog udruženog kriminala naseljavaju zapadnu Europu. Kupuju imanja, otvaraju bankovne račune i poduzeća. Integriraju se u društvo, i kad Europa to shvati, biće prekasno.”
Ministri daju dozvole za angažiranje “činovnika” uz potkupninu, a o svemu odlučuje Putin. Prvi razgovor kojeg Putin ima sa novim državnim činovnikom je: “Ovo je tvoj biznis. To samo ti i ja znamo. Ako te neko napadne – ja ću te braniti… ako ne iskoristiš tvoju poziciju za biznis, znači da si idiot.” “Ti ljudi su krvopije, ništa drugo.”
Putin je oduvijek sanjao o NKVD-u – Narodnom komesarijatu za unutarnje poslove, ili političkoj policiji, za koju je radio njegov otac u vrijeme Drugog svjetskog rata. Zato je htio usavršiti i njemački. Toliko je bio zainteresiran da je kao mladić u rodnom Lenjingradu ponudio KGB-u svoje usluge. Kad su ga primili nakon završenog pravnog fakulteta, 1985. poslat je u Dresden. SSSR je tada jedva preživljavao zahvaljujući pomoći Zapadne Njemačke u visini milijardu maraka.
Dresden, središte nacionalne mikroelektronike Robotron, koji je surađivao sa IBM-om – imao je glavnu ulogu koju su Sovjeti i RDA vodili u nezakonitom pridobijanju informacija o komponentama robotike sa Zapada. Dresden i zato što je u Berlinu sve vrvilo od Amerikanaca, Francuza i Britanaca. Putin se bavio kontrašpijunažom i krijumčarenjem tehnologije nad kojom je postojao embargo za istočni blok. Kriminalne skupine u Zűrichu, Berlinu i Beču su radile zajedno sa sovjetskim obavještajnim službama na krijumčarenju cigareta, alkohola, dijamanata i plemenitih metala, a zarada je služila za punjenje novčanih rezervi sigurnosnih službi istočnog bloka.
Kad je Putin stigao u Dresden Zapadna Njemačka je bila središte proizvodnje high techa. Putinov posao je bilo ubacivanje agenata u Siemens, Bayer Messerschmidt i Thyssen. Angažirao je znanstvenike i poslovne ljude koji su pomagali u krijumčarenju tehnološke robe. Postoji informacija da je tih godina regrutovao najmanje 20 agenata za krađu tehnologije za rakete i vojne avione. Jedan od zadataka je bio i prikupiti informacije o NATO-u, a Dresden je bio najbolja isturena adresa za regrutovanje u Műnchenu i Baden-Württembergu, gdje su bile smještene NATO baze. Grad je bio i oaza za uspostavljanje ‘operativnih poduzeća’ preko kojih se krijumčarenje obavljalo.
U suradnji sa STASI-jem Putin se, u cilju sijanja dezinformacija i nereda na Zapadu, povezao sa terorističkim skupinama na Srednjem Istoku, i radio na isporuci oružja arapskom svijetu i Africi. Zloglasni Venecuelanac Chacal jedno je vrijeme živio pod njihovom zaštitom. STASI i Dresden su u to vrijeme dali utočište terorističkoj skupini BaaderMeinhof, iz Zapadne Njemačke, optuženoj za atentate u kojima je bilo ubijeno desetine vojnika iz američkih vojnih baza, za ubojstvo direktora druge najveće banke u Zapadnoj Njemačkoj Dresdner, brojne pljačke i kidnapovanja. Sovjeti su preko svojih obavještajnih agenata supervizirali sve operacije STASI-ja.
KORISNI IDIOTI
Jedna takva akcija je novembra 1989. atentat na Alfreda Herrhausena, predsjednika Deutsche Bank, uplivnog poslovnog čovjeka i savjetnika kancelara Khola. Napad se desio u vrijeme ujedinjenja dvije Njemačke, a Deutsche Bank je bila u poziciji steći veliku korist od korporativne privatizacije u Istočnoj Njemačkoj, sa kojom se Dresdner Bank – u kojoj je bio zaposlen prijatelj Putina i agent STASI-ja Matthias Warnig – morala boriti za dobit. Bivši član terorističke Frakcije Crvene armije, koji je razgovarao sa autoricom, izjavio je: “Mi smo bili samo korisni idioti Sovjetskog Saveza. Tako je sve počelo. Koristili su nas da destabiliziraju Zapad i unesu kaos.”
Nekoliko godina kasnije je Klaus Zuchold, Putinov ‘regrut’ prebjegao na Zapad, prenio u njemačkoj publikaciji Correctiv, da je Putin tražio da se uradi studija o smrtonosnim otrovima koji ne ostavljaju trag. Izjavio je i da je Putin surađivao i sa neonacistom Rainerom Sonntagom koji je 1987. deportiran u Zapadnu Njemačku, ali se poslije pada Zida vratio u Dresden da oživi ekstremnu desnicu.
Kad je pao Berlinski zid reakcije iz Moskve nije bilo, a u RDA se po navici ništa nije smjelo uraditi bez odobrenja. “Uništili smo sve podatke, liste kontakata i informacije o mreži agenata. Osobno sam spalio ogromnu gomilu dokumenata. Toliko smo toga spalili da je naša peć eksplodirala”, opisao je Putin. Kilometri dokumenata su odnešeni u sovjetsku bazu i zapaljeni. Dvanaest kamiona materijala je odveženo u Moskvu. Putin je naveo da su svi značajni dokumenti prebačeni u SSSR. Iako prisiljen napustiti teren, jedan dio KGB-ovog nasljedstva ostao je netaknut, daleko od svih pogleda. Putin je kasnije s ponosom govorio da je njegov glavni posao bio baviti se spavajućim agentima. “To su jedinstveni ljudi. Nije svako sposoban napustiti svoj život, roditelje i najbliže, otići iz zemlje na dugo vrijeme, da bi se posvetio poslu u službi domovine. Samo rijetki uspijevaju.”
Ni danas se ne zna sa sigurnošću kad će taj neki spavajući agent biti reaktiviran.
Putin se vratio u zemlju, a njegov bivši šef i mentor, pukovnik Lazar Matveev je naredio da se ne pojavljuje u Moskvi, nego da se vrati u Lenjingrad. Navodno je dao ostavku u KGB-u, mada se trag o tome nije nikad mogao pronaći: “pismo se izgubilo na pošti”. U jednoj od verzija Putin je prenio da je “iz mnoštva razloga otišao iz KGB-a, i da je to na telefon rekao Vladimiru Kriučkovu, šefu KGB-a”. Istina je da je duže od godinu dana još primao plaću, mada je država proglasila nesolventnost i uvedeni su bonovi za hranu. “Ono što je Putin rekao samo je početak niza laži i zataškivanja koji su vezani za njegovu karijeru u KGB-u.”
Umjesto da brani staru gardu, Putin je našao načina da se priključi pokretu za demokratizaciju zemlje. Uskoro je dobio posao u upravi grada, kod sveučilišnog profesora i karizmatičnog gradonačelnika Lenjingrada, Anatolija Sobčaka, glasnog kritičara KGB-a. Ali: “KGB je rekao Sobčaku: Evo vam čovjek koji će bdjeti nad vama.” Nijemac Sedelmayer, konsultant za sigurnost koji je radio za Putina, autorici je prenio da je Sobčak godinama tajno radio za KGB. Blagajne u zemlji su bile prazne, u nekoliko struktura su tinjale demokratske revolucije. “Nuklearni fizičar Andrej Saharov je postao disidentski moralni autoritet, a Boris Jeljcin, turbulentna politička zvijezda izbačen je iz PolitBiroa, jer je neprestano kritizirao KP. Kraj decenija komunističke vlasti se neumitno bližio.” Sobčak i Putin su bili protiv državnog udara u Moskvi sa ciljem uklanjanja Gorbačova, i u dogovoru sa lokalnim KGB-om spriječili su izlazak tenkova na ulice Lenjingrada, koji se ponovno zvao St. Petersburg.
Trojica ljudi iz vrha KP-a, koji su imali precizan uvid u tajne finansija KP-a su sklonjeni. Nikolai Kručina je od 1983. bio na čelu službe koja je kontrolirala hiljade administrativnih sjedišta, hotela, dača i sanatoriuma, devizne račune u bankama, hiljade stranih poduzeća upletenih u holdinge kroz koje je KP finansirala strateške operacije u inostranstvu – smrtonosni pad sa šestog kata. Mjesec dana poslije je njegov 81-godišnji prethodnik na istoj poziciji u KP-u, Georgi Pavlov, pao kroz prozor. 11 dana poslije Pavlova smrtonosan pad sa balkona se desio Dmitriju Lisovoliku, direktoru američke sekcije međunarodnog odjeljenja KP-a. Službena informacija: samoubojstvo. “Ono što povezuje ovu trojicu je detaljno poznavanje tajnog finansiranja KP-a u trenutku kad se KGB pripremao na prelazak na tržišno gospodarstvo u okviru reformi Gorbačovljeve perestrojke.”
”Milijuni dolara za strane KP, transfer 22 milijuna dolara za Međunarodni stranački fond za ljevičarske organizacije, prijenos milijuna mandataru KP-a za međunarodne odnose na ime KP Francuske – fizički transfer novca u Francusku su obavljali KGB-ovci… Italijanskoj KP godišnje između 15 i 20 milijuna dolara.” Tužitelji su u ostatku arhiva KP-a otkrili kako su milijarde dolara sklonjene preko fiktivnih poduzeća, u okviru operacije na crnom tržištu koja je imala za cilj održavanje istočnog bloka.
Većina poduzeća se bavila krijumčarenjem tehnologije. Fasada za uvoz vojne opreme je bio medicinski materijal. Soyouznefteexport je bio angažiran u razmjeni nafte za proizvode pod embargom. Energenti, metali, pamuk i proizvodi kemijske industrije neprijavljeno su izmještani iz SSSR-a i prodavani ‘prijateljskim poduzećima’ po sovjetskim cijenama planskog gospodarstva, što je tim omogućavalo stvaranje ogromnih profita, jer su robu prodavali po cijenama svjetskog tržišta, koje su često bile i deset puta više. Zarada je sklanjana u banke u Liechtensteinu, Italiji, Švicarskoj, na Cipru, Panami ili Hong Kongu. Sav taj proces je kontrolirao KGB preko svojih činovnika u ministarstvu gospodarstva. Profiti nisu nikad vraćeni SSSR-u. Fiktivna poduzeća je kontrolirao KGB. U takvom vremenu se Putin pojavio u St. Petersburgu.
Sovjetska birokracija je od zemlje napravila redove u kojima su građani čekali na sve, potplaćivali za hranu, za popravak cipela i za kupovinu automobila. Dobro su prolazili samo vlasnici deviza. Svi i sve su bili na prodaju. “SSSR nije bio u stanju proizvesti ništa, ni par čarapa, ni par cipela. Prostitutke su se prodavale jednu noć za jednu čarapu, drugu noć – za drugu.” “To je bilo organizirano stvaranje crnog tržišta, na kojem je bilo nemoguće poslovati bez KGB-a, početak uzajamno profitabilnog saveza između KGB-a i organiziranog kriminala, čiji je zadatak bio prenijeti bogatstvo i novac SSSR-a i KP-a u Ameriku, i indirektno u finansijsko carstvo Donalda Trumpa.”
Reforme Gorbačova su otvorile Pandorinu kutiju. Država je, u cilju spasa, dozvolila otvaranje privatnih banaka koje su imale mogućnost poslovati izvan uzusa sovjetskog gospodarstva. Jedan od tih eksperimenata je Mihail Kodorkovski sa kooperativom i bankom Menatep, koja mu je omogućavala neslućene zarade, zbog razlike u cijeni u prodaji i kupovini, koja je nerijetko iznosila i 200 puta. Pravilo je bilo da takva poduzeća vrate državi dio zarade, ali oligarsi su u naletu sreće to zaboravili. Kodorkovski je mijenjao rublje za dolare po fiksnoj cijeni državne banke 65 kopejki za dolar, a robu prodavao po 40 rublji za dolar. Dijelom je finansirao Jeljcinovu predsjedničku kampanju, a njegova banka Menatep je bila i jedan od glavnih kanala transfera novca KP-a u inostranstvo.
Obavještajac Sergei Tretiakov je kasnije izjavio da je desetine milijardi dolara na taj način iznešeno iz zemlje da bi se finansirala vanjska obavještajna mreža KGB-a. U najvećem kaosu 1992., kad država nije imala novaca za penzije ni plaće nastavnika i liječnika, premijer Egor Gaidar je uplatio 200 milijuna dolara za najisturenija mjesta vanjske obavještajne službe, Fidelu Castru na Kubi, da bi se nastavilo prisluškivanje SAD-a.
Službeni državni budžet je tad iznosio 148 milijuna dolara. Kodorkovski je u 50.000 primjeraka štampao manifest u kojem je hvalio vrline bogatstva: “Naš kompas je profit. Naš idol je njegovo finansijsko veličanstvo kapital.” Mladi vukovi su kupovali budzašto i bogatili se, a narod i država su grcali u razornoj hiperinflaciji. Vlast je dozvolila privatizaciju poduzeća, kojoj su mogli pristupiti samo vlasnici deviza: mladi oligarsi, trafikanti sa crnog tržišta, skupine organiziranog kriminala, KGB i šefovi administracija.
”Ekonomski analitičari su pitali: Kako je moguća privatizacija, kad rublja, kao državna moneta više ne postoji? – to je svjesna kriminalna radnja.” Radnici su dobili bonove, koje su najčešće bili primorani zamijeniti za novac, ili za hranu. Oligarsi su dodatno izbjegavajući platiti poreze, postali Frankenstein vlastite države koja im je omogućila da se obogate. Rusija je postala njihovo vlasništvo jer je bogatstvo i gospodarstvo države prešlo u njihove ruke.
NULTA TAČKA
Vladimir Potanin, sin diplomate visokog ranga i novi bankar zemlje, razradio je plan: novi magnati će pomoći Jeljcinovoj državi posudbom gotovine, a kao garanciju da će država vratiti novac, dobiće dio državnih poduzeća na korištenje. Ako im novac ne bude vraćen, imaju pravo prodati svoj dio. Tako su strateški izvori prešli u ruke novih tajkuna: Kodorkovski je naciljao proizvođača nafte Ioukos. Nakon što je državi posudio 159 milijuna dolara, preuzeo je kontrolu nad 45%, i kasnije doplatio 150 milijuna za dodatnih 33%. Drugog naftnog velikana, Sibneft, preuzeo je Boris Berezovski, najveći proizvođač automobila u zemlji. Berezovski je uskoro bio na čelu sedam banaka koje su kontrolirale preko 50% gospodarstva u državi. Ali KGB, koji je doprinio nastajanju ovih milijardera, nije bio spreman zaboraviti otimačinu državnog blaga. Oligarsi su postali epicentar osvete KGB-a. Mada – Potanin je imenovan za zamjenika premijera Jeljcina, a Berezovski tajnik Vijeća sigurnosti. Magnati su se uplašili povratka komunista tj. ukidanja novih sloboda i finansirali su Jeljcinovu kandidaturu.
U St. Petersburgu je nulta tačka saveza KGB-a i organiziranog kriminala bila luka. Podzemlje je odatle namjeravalo proširiti utjecaj na cijelu Rusiju i institucije zapadnog tržišta. Vlast je držao gang Tambov, čija je desna ruka bio KGB na čelu sa Putinom. U općoj nestašici hrane uvedene su kvote – dozvole za uvoz namirnica. Putin je imao ekskluzivno pravo dodjele dozvola Ministarstva vanjske trgovine za uvoz za razmjenu ‘nafta za hranu’.
U Ministarstvu su bili zaposleni isključivo KGB-ovci. Npr. poduzeće Djikop, u vlasti Putinovog drugara sa faksa, dobilo je dozvolu za sticanje 14.000 kg zemnih metala po dvije hiljade puta nižoj cijeni od tržišne. Interkommerts, čiji je vlasnik osuđeni kriminalac Mirošnik – pronevjerio 20 milijuna maraka namijenjenih premještanju sovjetskih vojnika u RDA – dobio je dozvole za dizel. Putinova bivša gospođa je poslije izjavila da je Mirošnik Putinov suradnik iz Dresdena.
Felipe Turover, bivši KGB-ovac, autorici je objasnio kako je pomogao Putinu u montiranju projekta nafta za hranu. “Uopće nije nikad bilo riječi o dopremanju hrane. Federalno finansiranje je prestalo, Moskva je samo pila i krala. Morali smo nešto poduzeti da se sve ne sruši. Putin je morao platiti ‘prijateljska poduzeća’. Jedno od njih je bilo italijanska Casa del Favore, koja je obavila projekte saniranja kanalizacionih odvoda St. Petersburga. Da nismo platili njihove usluge St. Petersburg bi plivao u govnima sve do lustera, a projekat nafta za hranu nije nikada imao cilj nabavku, nego formiranje tajnih deviznih fondova za grad.”
Na čelu ganga Tambov bio je Vladimir Kumarin koji je preuzeo kontrolu nad prometom nafte u luci. Putin mu je dodijelio ekskluzivnu licencu za distribuciju benzina i nafte za ambulantna vozila, gradski prijevoz, taksije i policijska vozila…
Piše: Nada Zdravić / Oslobođenje
(Sljedeće subote:
Kako je Putin
postao predsjednik)