Invazija Vladimira Putina na Ukrajinu promijenila je svijet. Živimo u novim i opasnijim vremenima – doba nakon Hladnog rata, koje je počelo padom Berlinskog zida, završeno je. Rijetkost je proživjeti trenutke velikih povijesnih posljedica i shvatiti u stvarnom vremenu da je to upravo to.
U studenom 1989. stajao sam na snijegom prekrivenom Vaclavskom trgu u Pragu, glavnom gradu tadašnje Čehoslovačke, te gledao kako se rađa novi svijet. Narodi komunističke istočne Europe ustali su prkoseći svojim diktaturama. Berlinski zid je bio srušen. Podijeljena Europa ponovno je postajala cjelovita, za BBC piše Allan Little.
“TE VEČERI SE KOMUNISTIČKI REŽIM SRUŠIO”
U Pragu se disidentski dramaturg Vaclav Havel s balkona na drugom katu obratio masi od 400.000 građana. Bio je to uzbudljiv trenutak, vrtoglavog tempa. Te večeri se komunistički režim srušio i za nekoliko tjedana Havel je postao predsjednik nove demokratske države. Osjećao sam, čak i tada, da gledam kako se svijet mijenja i da je to jedan od onih rijetkih trenutaka kada znaš da se svijet preoblikuje pred tvojim očima.
Koliko je takvih trenutaka bilo u povijesti Europe od Francuske revolucije? Vjerojatno, pomislio sam tada, oko pet. Ova 1989. bila je šesta tako prijelomna godina. Ali tom svijetu – rođenom u tim dramatičnim narodnim revolucijama – došao je kraj kada je Putin naredio ruskim snagama da krenu na Ukrajinu.
ZEITENWENDE
Njemački kancelar Olaf Scholz nazvao je ovaj trenutak “zeitenwende” – prekretnicom – dok je britanska ministrica vanjskih poslova Liz Truss rekla da je to “promjena paradigme”. Doba samozadovoljstva je završeno, rekla je Truss.
Quentin Sommerville, jedan od najiskusnijih ratnih novinara BBC-ja, nedavno je prošao kroz ruševine u Harkivu i o ruskom bombardiranju rekao ovo: “Ako vam ove taktike nisu poznate, onda niste obraćali pažnju.”
On to dobro zna, proveo je dovoljno vremena pod ruskim raketama u Siriji da bi posvetio tome vrlo veliku pozornost. Ali vlade demokratskog svijeta, koliko su pažnje one posvećivale prirodi Putinovog režima?
DOKAZI O PUTINU SU SE GODINAMA GOMILALI
Dokazi su se godinama gomilali. Prošla su dva desetljeća otkako je poslao vojsku u Gruziju tvrdeći da podržava odcijepljene regije. Kasnije je poslao špijune u britanske gradove naoružane nervnim agensima da ubijaju prognane Ruse. A 2014. godine napao je istočnu Ukrajinu i anektirao Krim.
Unatoč svemu tome, Njemačka i veći dio Europske unije bili su sputani nezdravom ovisnošću o ruskom plinu. Godinu dana nakon aneksije Krima odobrili su izgradnju novog plinovoda, Sjeverni tok 2, za povećanje opskrbe.
Samozadovoljstvo na koje se poziva Liz Truss također optužuje njezinu vlastitu zemlju. London je bio sigurno utočište za ruski novac otkako je John Major bio premijer. Ruski oligarsi ovdje su parkirali milijarde, prali svoj novac, kupili najprestižnije privatne kuće u glavnom gradu, družili se s političarima i donirali sredstva za njihove kampanje. Postavljeno je vrlo malo pitanja o tome odakle je došlo njihovo ogromno bogatstvo, tako iznenada stečeno.
ZAPAD NIJE OBRATIO POZORNOST
Dakle, ne. Zapadne demokracije nisu “obratile pozornost” na prirodu prijetnje koja se stvarala na njihovoj istočnoj granici. Ali i Putin je djelovao samozadovoljno.
Prvo, vjerovao je da je Zapad u kroničnom opadanju, oslabljen unutarnjom podjelom i ideološkim sukobima. Izbor Donalda Trumpa i Brexit smatrao je dokazom toga. Uspon desničarskih autoritarnih vlada u Poljskoj i Mađarskoj bio je daljnji dokaz raspada liberalnih vrijednosti i institucija. Ponižavajuće povlačenje SAD-a iz Afganistana bilo je dokaz slabljenja sile koja se povlači sa svjetske pozornice.
“PUTIN JE KRIVO SHVATIO ŠTO SE DOGAĐA NA NJEGOVIM GRANICAMA”
Drugo, krivo je shvatio što se događa na njegovim granicama. Odbio je vjerovati da bi niz demokratskih pobuna u bivšim sovjetskim republikama – Gruziji (2003.), Ukrajini (2004./2005.) i Kirgistanu (2005.) – mogao biti autentičan izraz narodne volje. Budući da je svaka pobuna bila usmjerena na uklanjanje korumpiranih i nepopularnih promoskovskih vlada, Kremlju se činilo samorazumljivim da je to djelo stranih obavještajnih agencija, Amerikanaca i Britanaca posebno – napredni marš zapadnog imperijalizma na teritorij koji je s pravom i povijesno ruski.
Treće, nije uspio razumjeti vlastite oružane snage. Sada je jasno kako je očekivao da će ova “specijalna vojna operacija” biti gotova za nekoliko dana. Vojna nesposobnost Rusije začudila je mnoge zapadne stručnjake za sigurnost. Za Littlea to nosi odjeke manjeg, ali unatoč tome razornog rata u bivšoj Jugoslaviji.
“PUTINOV POGLED NA UKRAJINU JE KAO SRPSKI NA BIH”
Godine 1992. srpski nacionalisti pokrenuli su rat kako bi zadavili novu neovisnu državu Bosnu i Hercegovinu odmah po rođenju. Tvrdili su da je bosanski identitet lažan, da bosanska državnost nema povijesni legitimitet, da je ona stvarno dio Srbije. Upravo je to Putinov pogled na Ukrajinu.
Poput današnje Rusije, srpske snage uživale su u ogromnoj vatrenoj nadmoći. Ali često su zastajale gdje god bi lokalno nesrpsko stanovništvo pružilo otpor. Činilo se da nisu u stanju zauzeti gradove i naseljena mjesta, nisu se željeli boriti ulicu po ulicu.
Bosanskohercegovački branitelji u početku su bili jako loše opremljeni – Little se sjeća dječaka u tenisicama u sarajevskim rovovima s jednim kalašnjikovom na trojicu. Ali oni su branili svoj glavni grad gotovo četiri godine. Slična je odlučnost i mladića koji se dobrovoljno javljaju u obranu Kijeva.
“UMJESTO DA ZAUZMU GRADOVE, SRBI SU IH OPKOLILI I BOMBARDIRALI”
Dakle, umjesto da zauzmu gradove, Srbi su ih opkolili, bombardirali, isključili vodu, plin i struju. To se već događa u Mariupolju. Opsjednite grad i presijecite mu vodoopskrbu i u roku od 24 sata svaki zahod predstavlja opasnost za javno zdravlje.
Građani moraju izaći na ulice kako bi pronašli vodovodne cijevi i napunili posude da bi isprali svoje toalete. Isključite struju i smrzavate se u vlastitom domu. Ubrzo ponestane hrane. Je li to ono što Rusi žele u Mariupolju, Harkivu, Kijevu? Izgladnjivati ih do pokornosti?
Ali skoro četiri godine ovakve okrutnosti dale su bosanskoj naciji temeljni narativ otpora, patnje i herojske borbe. Identitet Ukrajine također će biti dodatno ojačan načinom na koji su se Ukrajinci borili. Ukrajinci koji govore ruski nisu se osjećali “oslobođenima” invazijom.
Dokaz je to da i oni vjeruju u Ukrajinu kao suverenu državu. Putinov rat, čiji je cilj ponovno ujedinjenje onoga što on vidi kao dva dijela ruske nacije, već ima suprotan učinak – jačanje volje većine Ukrajinaca da traže sudbinu oslobođenu ruske dominacije.
ISTOČNOEUROPSKE DRŽAVE NISU ŽELJELE NIŠTA DRUGO OSIM NATO-A
Dok je 1994. godine rat na Balkanu još uvijek bjesnio, ostatak istočne Europe gledao je u budućnost – svaka nacija željna je zauzeti ono što je smatrala svojim prirodnim mjestom u Europi neovisnih suverenih država koje su u miru jedna s drugom. Ali još uvijek je bilo daleko od sigurnog da će bilo kome od njih biti dopušteno pridružiti se NATO-u.
Tada se vodila rasprava o tome trebaju li novostvorene istočnoeuropske nacije formirati treći sigurnosni blok koji bi djelovao kao tampon između NATO-a i Rusije. Rusija je bila slaba 90-ih godina, a nacije koje su izdržale sovjetsku okupaciju 40 godina nisu vjerovale da će dugo ostati slaba. Na kraju, nisu željeli ništa osim članstva u NATO-u.
Pod predsjednikom Billom Clintonom SAD je nastavio s proširenjem NATO-a. Tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin, koji je sebe vidio kao odanog Clintonovog saveznika, navodno je bio bijesan kada je na konferenciji za novinare saznao da NATO planira primiti nove članice bez konzultacija s Moskvom.