Grčki filozof Zenon iz Eteje (peto stoljeće prije nove ere) bio je poznat, između, ostalog, i po aporijama, paradoksima kojima je zbunjivao, provocirao, u očaj bacao svoje suvremenike.
Najčuveniji je njegova “zvrčka”, kojom je dokazivao tezu o nepostojanju kretanja, primjer poznat kao “Ahilej i kornjača”. Tvrdio je Zenon da slavni antički junak Ahil(ej), poznat po svojoj hitrini i “esplozivnosti” nikada neće uspjeti sustići kornjaču koja ima prednost od 100 metara. Kvaka je u tome, objašnjavao je, što će u trenutku kada Ahilej pretrči tih sto metara zaostatka, sprovozeća kornjača napraviti novih nekoliko metara prednosti i tako trajno ostati nedostižna i za najhtrijeg antičkog junaka.
Prema legendi, tokom jednog Zenonovog predavanja ustao je čovjek iz publike i prošetao nekoliko krugova ispred njega, praktično (mu) pokazujući da kretanje, ipak postoji. I da će Ahilej učas posla ko od šale dostići kornjaču.
NINDŽA KORNJAČA I VOĐA LEONARDO VUČIĆ
Pravda, pa i ona tranziciona jeste spora, poput kornjače, ali, kažu, dostižna. Postoji,međutim vrsta kornjača, koja pravda ne može stići, jer nigdje ne žuri, lijena je i statična. Od tog soja je Duško Kornjača, posebna vrsta zvjerke, doktor iz Čajniča, optužen za najteže ratne zločine u toj nesretnoj bosanskoj općini u kojoj tokom četiri godine rata i još nešto u miru gospodario životima i smrtima svojih sugrađana Bošnjaka. Pred pravdom i zakonom je Kornjača prije neku godinu nesmetano izmigoljio iz Bosne i Hercegovine i ostavljajući ljepljiv, krvav trag odgegao u Novi Sad. Tamo živi, radi, privređuje, stanuje, liječi, ukratko, živi život “dostojan čovjeka”.
Nakon što sam pogledao snimak susreta Duška Kornjače sa nezvanim gostom, novinarom Avdom Avdićem tokom kojeg se u samo 20-ak sekundi “uzorni komšija” i “časni l(j)ekar” pretvara u krvoločnog reptila, svojevrsnog Nindža Kornjaču, poslao sam nekolicini prijatelja i redovnih korespodenata sljedeću poruku: “Više smo o karakteru, prirodi i suštini režima Aleksandra Vučića saznali iz 20-ak sekundi koje je snimio Avdo, nego iz dva i po sata preseravanja i egomanijačkog nadgornjavanja Senada Hadžifejzovića sa predsjednikom Srbije”.
Da nisam pretjerao, vrlo brzo je potvrdio i predsjednik Srbije, lično. “Po kome zakonu tražite od mene da hapsim Srbe”, zagrmio je Vučić na svoje kritičare iz opozicije. “Vama (DOS) je posao bio da šaljete srpsko meso u kesama. Ja neću, a nemam ni pravo ni po jednom zakonu Republike Srbije“, kazao je Vučić, jezikom i odlučnošću onoga koji je u gubitničkoj srdžbi prije samo nešto više od jedne decenije Bulevar Zorana Đinđića u Beogradu prenominirao u Bulevar (u tom trenutku) svježe uhapšenog i u Haag deportovanog Ratka Mladića.
Opoziciju je Vučić optužio za poslušnost budući da“pričaju takve priče kako bi se dodvorili velikim silama, pa kažu Vučić štiti ratne zločince. Ne štitim ih, već poštujem neke principe”.
Na kraju je Vučić poručio: “Ja neću više da slušam kako Srbija ima najviše ratnih zločinaca i ne možete me natjerati da vam verujem i slušam”. Poruka je, kobajagi, upućena opoziciji, a suštinski je imala namjeru umiriti i ospokojiti Kornjaču i desetine njegovih sunarodnika i zemljaka koji su se u Srbiju sklonili pred optužnicama za ratne zločine. “Skupština Srbije je sigurna kuća za generala Ratka Mladića”, govorio je prije 15-ak godina radikalski narodni poslanik Aleksandar Vučić; danas je cijela Srbija sigurna kuća za Mladićeve sljedbenike i pomagače.
Duško Kornjača je prije tačno trideset godina u ranu jesen 1991.godine bio prvi opipljiv, plastičan vjesnik nadolazeće ratne kalvarije i nedvosmislena vizuelna ilustracija budućih “heroja” koji će taj rat povesti, obilježiti i personificirati. Kada sam ga prvi put vidio u hodnicima Skupštine Bosne i Hercegovine obučenog u glanc-novu maskirnu uniformu, raspuštene, neuredne crne kose, dugačke neobuzdane brade, prvo mi je pala na pamet da je riječ o nekom zalutalom statisti- četniku iz filma “Gluvi barut” Bate Čengića koji je sniman godinu dana ranije u vrletima Bjelašnice. Dok se maskirani “statista” Kornjača šepurio po Skupštini, pitao sam tadašnjeg radnika obezbjeđenja, a kasnije poslanika u Skupštini BiH kako je ta kosmata kreatura umotana u ratničku galanteriju prošla sigurnosne kontrole i ušla u zgradu državnog Parlamenta, odgovorio mi je da se radi o narodnom poslaniku iz Čajniča, sa svim pripadajućim pravima i obavezama koje mu blagodeti poslaničkog mandata i imuniteta osiguravaju. Bilo je među zastupnicima, novinarima… različitih komentara na Kornjačin skupštinski “dress code”, jednu sam čuo od poslanika SDS-a iz Bosanske Krajine, koji uzorno izdržava višedecenijsku zatvorsku kaznu izrečenu u Haagu. “Šta ovaj glumi? Ako poslanici iz Hercegovine gdje se ratuje, ili Krajine gdje se mobiliše za rat ne dolaze u vojničkim uniformama na sjednice, otkud je njemu iz Čajniča, gdje je mirno i nema ratne psihoze to palo na pamet?”
Nisu maskirne uniforme i ratničke boje i dezeni tih mjeseci bile nikakav retro modni ispad i izolirana provokacija, slične military look revije mogle su se vidjeti na punktovima i drumovima širom BiH, od “Od Save do mora, od Une do Drine”, maskiran desperadosi su se trudili da što vjernije, izgledom i drčnošću oponašaju “straže đenerala Draže”. No, ulazak maskirne uniforme uz prateću, iritirajuću i zastrašujuću fiziomiju u državni parlament značio je normalizaciju i “institucinalizaciju” te militarističke mode, drska, prijeteća pokazna vježba “duha vremena”, bukvalnu vizualizaciju pokretača i heroja predstojećeg rata i pokolja. Pola godine kasnije, Kornjača, kao i drugi “maskirani” skupštinski zastupnici” (Radoslav Brđanin, Vojislav Maksimović, Mate Boban, Ivo Lučić…) predstavljali su modni mainstrem, sve su ostale njihove kolege u svojim prevaziđenim “civilama” su djelovali pacifistički, passe i demode…
VUČIĆ, MAJA I ROMANIJSKA RAJA
Nisu se ratni burevjesnici samo po (vojničkoj) odjeći i “hašišarsko-četničkim” frizurama i bradurinama prepoznavali. Vrlo neupadljivo odjeveni, skromno-socijalisitčki, bilo je dvoje mladih putnika namjernika koji su krajem aprila te iste godine, neumorno krstarili periferijom Sarajeva, krećući se uglavnom na relaciji “Koran-Pale i obratno, brale”. Djelovali su i ponašali se usklađeno, entuzijasitično i znatiželjno, poput štrebera iz omladinskih organizacija, poput ferijalaca, ili mladih izviđača, ili gorana, zaljubljenika u prirodne ljepote šireg zavičaja. Štrkljavi, visoki mladić i nešto starija i nemarnije odjevena djevojka ne baš ugodne spoljašnosti sa naočarama debelim kao dno od pletare, ogrnuta u ručno-pleteni džemperak od grube vune na kopčanje, obilazili su zadnjih aprilskih i prvih majskih dana sela i zaseoke na rubnim, brdsko-planinskim dijelovima (oko) Sarajeva.
Tokom njihove “studijske posjete” su i legitimirani od strane policije, oboje su pored ličnih karata imali i iskaznice koje su ih identificirale kao pripadnike rezervnog sastava Državne bezbednosti Srbije. Mladoj dami je u dokumentima pisalo da se zove Maja Gojković sa adresom u Novom Sadu, momčina se zvao Aleksandar Vučić, stalno nastanjem u Beogradu. I jedno i drugo su imali i članske karte nedavno formirane Srpske radikalne stranke sa potpisom njenog predsjednika Vojislava Šešelja. Nakon nekoliko dana špartanja po prirodi i društvu, po svježem zraku, od Romanije od Lukavice, znatiželjnom paru rezervnih pripadnika DB-a Srbije su se prvih dana maja pridružio značajan broj stranačkih kolega iz Srbije i Bosne i Hercegovine, uključujući i onog najvažnijeg, Vojvodu Šešelja. Noć uoči najvažnijeg dana u hajdučko-deseteračkoj tradiciji, Đurdevdana (“Đurđevdanak, hajdučki sastanak…”) nekoliko desetaka radikala noć je provelo, kako to folklorno -junački običaji predviđaju, pod vedrim nebom, pored logorske vatre, pala je i poneka junačka pjesma uz gusle sure od javora suha…
Narednog jutra Vojislav Šešelj je, kao Čiča (Slaviša Weiner) partizane pola stoljeća ranije, popisao svoje dobrovoljce, prvi četnički odred formiran u Bosni i Hercegovini nakon nekoliko decenija komunističke “srbožderske diktature”.
Šešelj je novoformiranom četničkom odredu, za čijeg je komandanta postavio Branislava Gavrilovića Brneta, uglednog narkomana i osvjedočenog kriminalca sa Alipašina, održao prigodnu besjedu ispred Novakove pećine u kojem je obećao bitke koje će biti oružane, jer drugačije ne mogu biti u svetom pohodu na granice Velike Srbije, sa zapadnom gran icom Karlovac-Karlobag Virovitica. Branislav Gavrilović je tu, ispred Novakove pećine, na ustaničkoj Romaniji, primao čestitke od okupljenih radikalsko-četničkih zvanica i prvi put poljubio “vrele usne svoje dragane”, Maje Gojković.
Šešelj se istog dana spustio u Sarajevo gdje je imao zakazano snimanje talk-showa “Umijeće življenja” koje je otkazano u posljednji čas zbog protesta građana ispred Narodnog pozorišta. Jedan lokalni, kvartovski drinker, Duško Jovanović se zvao, izletio je iz kafane “Pošta” iznerviran Šešeljevim dolaskom i udario letvom po glavi Aleksandra Tijanića, jednog od voditelja televizijske emisije: bio je “pri kahvi” pa je ubijeđen da je riječ o četničkog vojvodi. Jovanovića su godinu-dvije kasnije pokupili vojnici monstruma Mušana Topalovića Cace, masakrirali ga i bacili mu iskasapljeno tijelo u bezdan Kazana. Šešelj je te večeri iz centrale Srpske demokratske stranke gdje se sreo sa Radovanom Karadžićem i suradnicima, napustio Sarajevo i odvezao se na Pale u vozilu Vatrogasne brigade na čijem je čelu bio izvjesni SDS-ovac. Da li je tada sa njim u društvo bio visoki, štrkljavi stranački kolega sa iskaznicom DB-a Srbije Aleksandar Vučić, nije poznato.
Poznato je, međutim, da se tih dana desetak četničkih dobrovoljaca predvođenih Branislavom Gavrilovićem Brnetom u tri taxi vozila iz Sarajeva zaputilo u Srbiju sa krajnim ciljem Bubanj potokom, kasarnom i centrom za obuku pripadnika specijalnih jedinica Jugoslovenske narodne armije. Prema svjedočenju jednog od taksista, Gavrilovića i suborce na ulazu u kasarnu je dočekala njegova dragana sa Romanije Maja Gojković sa buketom svježeg cvijeća. Gavrilović je potom ispalio dugačak rafal u pod jednog od taxi vozila i šeretski kazao vlasniku: “da se malo navikneš na miris baruta, trebaće ti uskoro u Sarajevu”.
“Brnetovi četnici” ostavili su značajan, smrtonosni trag u Vukovaru, pogotovo nakon pada tog hrvatskog grada u ruke “srpskih oslobodilaca”. Na početku opsade Sarajeva vidimo Gavrilovićeve prekaljene četničke horde na Grbavici gdje im se pridružuje navrat-nanos proglašeni četnički vojvoda Slavko Aleksić. Tuda negdje, po Grbavici, Vracama, Jevrejskom groblju, Palama smucao se prvih ratnih dana i “novinar” iz Beograda, onaj golobradi klipan sa iskaznicom DB-a Srbije. Prilikom pokušaja presijecanja Sarajeva iz pravca Vraca u proljeće 1992.godine “Brnetovi četnici” upadaju u zasjedu policije iz Novog Sarajeva i trpe velike gubitke u ljudstvu i neljudstvu. Gavrilović je prebačen na liječenje u Srbiju, oporavljao se dugo u Novom Sadu u krugu svoje dragane Maje koja će u vremenima koja slijede postati gradonačelnica tog grada i stalno napredovati, napredovati…sve do danas kad je ministrica kulture u Vladi Srbije.
STAVITI IM SOLI NA REP
Nakon oporavka vojvoda Brne će naći još nešto malo slobodnog vremena i ratničkog motiva pa skoknuti do sarajevskih ratnih predgrađa i aktivno učestvovati u likvidacijama civila u Hadžićima i zarobljenika na Igmanu. Tako piše u optužnici koju je protiv njega podiglo Tužiteljstvo Bosne i Heregovine i na osnovu koje je za njim raspisana i INTERPOL-ova potjernica.
Da li još uvijek ima budala koje vjeruju, ili očekuju, da će onaj koji je 6. maja 1991.godine na Romaniji nazočio Brnetovom ustoličenju za četničkog vojvodu i ona koja ga je cjelivala i liječila u Novom Sadu, ikad-zaikad ne samo procesirati, ili, Bože sakloni, izručiti Gavrilovića, nego dovesti u pitanje pravednost i nedužnost njegove borbe “Za krst časni i slobodu zlatnu”?
Doktor iz Čajniča i narodni poslanik Duško Kornjača vjerovatno je bradu i kosu odlučio pustiti, i u maskirnu uniformu uskočiti istog časa kada se uvjerio na osnovu slika i naordnog predanja sa četničkog uranka na Romaniji da to ne da nije kažnjivo i nepoželjno, nego da je sa nacionalnog asepkta vrlo “trendi”. Nekada je nenarodni režim u njegovom kraju hapsio popove i drzge reakcionare nakon što bi samo preko usta prevalili utuživ “otadžbinski” deseterac “Kosa moja pala na ramena, ćaletova ratna uspomena”…
Neće, ni hoće, niti može srpski Ahilej, heroj Vučić, stići i uhvatiti Kornjaču: jer nije on taj koji trči za njom/njim, nego je Kornjača u proljeće 1991., kao i Brne Gavrilović i stotine i hiljade drugih tokom rata, pa i godinama nakon njega pristajao i trčao za Vučićem i Majkom Gojković. I “dobacio”, vidjeli smo to, do Novog Sada. Ratni zločinci nisu Vučićeva “Ahilova peta”, a šta jeste, vidjet ćemo…
Senad Avdić/Slobodna Bosna