Posljednjih mjeseci sve više se priča na temu iseljavanja građana iz Bosne i Hercegovine. Prolazeći svakodnevno pored ambasada stranih zemalja, a prije svega Njemačke i Slovenije, građani su mogli vidjeti velike redove osoba koje čekaju „papire“ za odlazak iz zemlje. Na licima tih osoba se može primjetiti nešto što većina građana u Bosni i Hercegovini nema, a to je nada. Nada za boljim sutra, ali ne u Bosni i Hercegovini, već u stranoj zemlji.
A zašto ne u i u Bosni i Hercegovini? Da li to znači da kod nas nema više nade? To pitanje treba postaviti politici.
Da bi pokušali odgovoriti na to pitanje, trebamo se vratiti u 2014. godinu. Početkom godine građani širom Bosne i Hercegovine organizuju proteste zbog nezadovoljstva do kojeg je došlo zbog lošeg životnog standarda i odsustva napretka. Politika je gotovo pa bila spremna da ispuni sve ono što su građani tražili, ali kanalisanje zahtjeva kroz plenume razvodnilo je do kraja priču za promjenama. Na izborima te godine, pobjedničke stranke nude građanima „novu nadu“ putem Reformske agende, okvira socio-ekonomskih reformi, koji je dobro postavio šta treba uraditi, ali bez konkretnih mjera i na koji način. Obećane su veće plate, penzije i rasterećenje poslovanja. Progresivni dio struke je gotovo jednoglasno ponudio recept za uspjeh – progresivno smanjivanje poreza i doprinosa, gdje će dio smanjenja biti usmjeren u povećanja plata, a time i potrošnje, što bi dovelo do ubrzanog ekonomskog rasta narednih godina.
Ipak, u stvarnosti se desilo suprotno. Među prvim mjerama koja je provedena bilo je ukidanje mogućnosti oslobađanja plaćanja poreza na dobit za preduzeća koja imaju određen nivo prihoda ostvaren putem izvoza, što je dovelo do toga, da preduzeća, čije poslovanje zavisi od ino tržišta, sada dio svoje dobiti prebacuju državi, tj. entitetu, umjesto da od tog novca povećaju plate radnika.
Prebacivanje novca iz jednog džepa u drugi
Tu nije bio kraj. Ubrzo je na red došao obračun sa sivom ekonomijom. Uvedeno je oporezivanje toplog obroka i regresa nakon određenog novčanog nivoa, pod opravdanjem da se poslodavci natjeraju da povećaju plate radnika, ali i da će se smanjiti ubrzo doprinosi. Činjenica je da značajan broj poslodavaca isplaćivao niže plate, na koje su radnici prijavljeni, a ostatak kroz topli obrok, regres, dnevnice i putne naloge, sve ono što je ustvari bilo neoporezivo. Razlog je jednostavan, visoka poreska opterećenja. Na svakih neto deset KM koje poslodavac isplati radniku, potrebno je uplatiti još sedam KM državi. Doprinosi na kraju nisu smanjeni.
Umjesto da država smanji poreska opterećenja, stvarajući na taj način prirodnu sredinu gdje će poslodavci sami povećavati plate radnika, jer imaju manja opterećenja, desilo se da je standard radnika pogoršan. Neki su govorili da je to „kao prebacivanje novca iz jednog džepa u drugi“ i da će imati „neutralni efekt“. Kroz to prebacivanje novca „iz džepa u džep“, radnicima je dio novca nestajao u zraku, jer je značajan dio poslodavaca smanjio isplate kroz regrese i topli obrok, ali nije povećao plate radnika.
Nada i pozitivna očekivanja u bolje sutra su nestajala svakim danom.
A onda je na red došlo povećanje putarina na gorivo početkom 2018. godine, u javnosti poznato kao povećanje akciza, uz veliko protivljenje javnosti. Uvedene akcize su imale efekt kao da je stopa PDV-a povećana 1 posto, nakon dvije godine nije pokrenuta cestogradnja, a podignuti inostrani krediti za cestogradnju. Došlo je do rasta cijena goriva, a u konačnici troškova života.
Nada u bolje sutra je u konačnici uništena. Barem u Bosni i Hercegovini. U isto vrijeme, poslovne prilike za naše radnike se otvaraju u Njemačkoj i Sloveniji. Trend iseljavanja, ne samo radnika, već cijelih porodica ide uzlaznom putanjom. Poslodavci, koliko su bili u prilici, povećali su plate radnika, ali to nije bilo dovoljno. Inače, na dva načina može doći do povećanja plata radnika. Jedan je upravo taj, gdje poslodavci u skladu sa svojim mogućnostima povećavanju plate radnika, a drugi način je kroz niža poreska opterećenja, gdje smanjenje doprinosa i poreza ide u većoj mjeri na povećanje neto plate radnika, a u manjoj mjeri kao rasterećenje cijene rada poslodavca. Ova druga mjera je izostala.
Nije sve izgubljeno
Do 2016. godine, prema podacima Eurostata, godišnje se izdavalo do 20.000 dozvola za boravak u zemljama EU za naše građane. U 2016. godini je izdato 26.395, u 2017. 36.365, a u 2018. godini čak 53.761 dozvola za boravak. Zvanični podaci za 2019. godinu još nisu dostupni. U periodu 2014. – 2018. godina, prema podacima iz Anketa o radnoj snazi za BiH, broj radne snage je smanjen za 113.000. Podaci entitetskih PIO zavoda za period januar 2014. – decembar 2019, dakle za šest godina pokazuju neto povećanje broja penzionera za 63.000. Za pet godina broj upisanih studenata je pao sa 109.259 na 87.548. U srednjim školama, u školskoj 2014/15 godini bilo 143.881 učenika, a u školskoj 2018/19 117.764. U istom periodu u osnovnim školama broj učenika je smanjen sa 296.819 na 279.514.
Svi ovi podaci ukazuju na to da je Bosna i Hercegovina u slobodnom padu i da građani svoju perspektivu vide van granica. Stanje u nekim zemljama je takvo da im za održavanje njihovog ekonomskog stanja i starenja populacije, treba mlade radne snage koja će nastaviti razvijanje njihove ekonomije. Mi kao država time imamo tri vrste gubitka i troška. Imamo trošak ulaganje društva u obrazovanje jedne osobe, koja na kraju besplatno ode van države. Drugi trošak je izgubljeni poreski prihod, jer osoba koja ode iz države, na kraju ne troši novac, a time država ne može prikupiti PDV i akcize, ali i nema uplaćene doprinose i porez na dohodak od te osobe, ukoliko je radila. Treći gubitak je taj da će te osobe sada kreirati nove vrijednosti i otvarati firme u drugim zemljama, a ne u Bosni i Hercegovini. Šta ako smo izgubili nekog genijalca koji će nešto inovirati i patentirati ili poduzetnika, koji će otvoriti neku fabriku?
Da bi zaustavili slobodni pad, trebamo se pogledati i priznati da problem postoji i da nas se svih tiče, kako onih na budžetu, tako i onih koji rade da bi ovi na budžetu imali plate i penzije. Ekonomski populizam nas je skupo koštao i treba biti zamjenjen stručnim i progresivnim intervencionizmom, koji će vratiti nadu u bolje sutra i potaknuti optimizam. Nije sve izgubljeno, jer u konačnici našim mladima su vrata države uvijek otvorena, koji mogu sa usvojenim znanjima izgraditi ekonomiju koja će biti zasnovana na znanju i novim tehnologijama.
Do nas je hoćemo li bježati od problema i praviti se da se ništa ne dešava, ili priznati da problem postoji i krenuti da ga rješavamo.
Al Jazeera/Autor: Faruk Hadžić/