Plemenitost i želja da se pomogne drugom u nevolji najprirodnije su čovjekove osobine ali njihov smisao građani Republike Srpske i BiH s vremena na vrijeme preispituju zbog pojave sumnjivih humanitarnih akcija koje bacaju sjenu na dobročinstva i donacije.
Razne malverzacije povremeno su nažalost neodvojivi dio akcija u kojima se skuplja novac za liječenje oboljelih, gradnju krova nad glavnom siromašnima, nabavku hrane, odjeće i ostalih potrepština koje su nasušna potreba svakog čovjeka. U tom zamršenom klupku, koji je ponekad nemoguće raspetljati, upućeni tvrde da se najčešće zloupotrebljavaju djeca i bolesni, jer su građani najosjetljiviji na tu kategoriju stanovništva. Zbog poremećenih moralnih vrijednosti trag novca se zamete, a javnost ostaje sa upitnikom iznad glave. Da li je izigrana njihova dobrota i koja je sudbina njihove donacije?
Pitanje gdje završava novac građana prikupljen u humanitarnim akcijama i da li se troši za svrhe za koje je i prikupljan ponovo je pokrenuto nakon što je u javnost isplivao slučaj djevojčice iz Banjaluke za čije je liječenje u Rusiji organizovano više humanitarnih akcija u protekle dvije godine. Javnost u BiH i regionu uzburkala je tvrdnja beogradske kompanije, koja posreduje između pacijenta i klinike, da je djevojčica samo jednom bila na operaciji u Rusiji, iako je novac sakupljan za pet operacija. S druge strane, njena majka tvrdi da ničija humanost nije izigrana i da su sredstva utrošena na liječenje za šta posjeduje i dokaze, ali ih ne želi predočiti javnosti. Cijeli slučaj i dalje je obavijen velom tajne, a mnogi se nadaju da će istina, kakva god bila, isplivati na vidjelo.
Ubuduće na oprezu
Fondacija “Lara” iz Bijeljine jedna je od organizacija koje je učestvovala u akcijama prikupljanja novca za pomenutu djevojčicu. U julu prošle godine pokrenuli su humanitarni broj kako bi pomogli malenoj da otputuje, kako je tada majka navela, na petu operaciju. Direktorica Fondacije “Lara” Radmila Žigić priča da su u akciji posredovali na molbu njihovog poslovnog partnera.
– Kroz dokumentaciju koja nam je predočena stekli smo utisak da se radi o korektnom slučaju i odlučili da budemo posrednici pri dobijanju humanitarnog broja. Tokom mjesec dana koliko je broj bio aktivan prikupljeno je nešto više od 9.000 KM i kompletnu sumu smo prebacili na račun koji nam je priložila majka djevojčice, a koju smo samo tada i vidjeli. Od majke nismo zatražili da nam podnese izvještaj o utrošku sredstava niti se ona javljala tako da ne znamo na šta je novac potrošen. Možda smo zbog odgovornosti prema građanima trebali tražiti izvještaj o svakoj marki ali vjerujete da nam nije ni palo na pamet da bi novac mogao biti utrošen u neke druge svrhe sem onih za koje je i prikupljan – kazala je Žigićeva.
Istakla je da je to prva akcija tog tipa koju je Fondacija “Lara” realizovala, te da će ako se ispostavi da su sumnje osnovane, ubuduće mnogo opreznije ulaziti u takve projekte.
– Svjesna sam da se vrše razne malverzacije prilikom prikupljanja sredstava u humanitarne svrhe i baš zato nikada ranije nismo ni radili slične akcije. Problem je što u cijelom lancu postoji mnogo praznina, što su nadležnosti humanitarnih udruženja veoma ograničene zbog čega je i neophodno donošenje novog zakona kako bi postojala kontrola nad novcem koji građani iz najbolje namjere doniraju – smatra Žigićeva.
Neophodno urediti oblast
Zahvaljujući humanitarnim akcijama u BiH su spaseni mnogi životi, nahranjeno bezbroj usta i takvi primjeri su vrijedni hvale i poštovanja, ali da postoji ozbiljan problem u toj oblasti i da je treba što prije urediti slaže i portparolka Udruženja “Pomozi.ba” Maja Arslanagić.
– U BiH doslovno svako može organizovati humanitarnu akciju i tome svjedočimo svaki dan naročito na “Fejsbuku” i drugim društvenim mrežama gdje se novac prikuplja za sve i svašta. Iz razloga što niko ne kontroliše ko pokreće te akcije i koliko se novca u njima skupi javljaju se prevare i sredstva nekada ne završe gdje treba. Na građanima je da sami odluče da li da daju ili ne novac, jer im niko ne garantuje da neće biti izigrani – kategorična je Arslanagićeva.
Tvrdi da su prevare razne, te da je i njihovo udruženje nedavno bilo svjedok jedne.
– Jedna djevojka je skoro na ulici prikupljala novac predstavljajući se kao član našeg udruženja. Prijavili smo je policiji, podnesena je krivična prijava i tu se nažalost sve završilo, jer je djevojka puštena na slobodu. Najveći broj prevare se i ne prijavi policiji, pa građani nikada i ne saznaju da su prevareni – navodi Arslanagićeva.
Kada Udruženje “Pomozi.ba” pokrene apel za liječenje oboljelih, priča Arslanagićeva, obavezno provjere svu medicinsku dokumentaciju a kada je neophodna operacija od zdravstvene ustanove zatraže i predračun.
– Tek kada sakupimo sva ta dokumenta pokrećemo apel i uvijek insistiramo da se novac uplaćuje na račun udruženja a ne privatne račune. Preko naših naloga na društvenim mrežama redovno obavještavamo javnost koliko novca je prikupljeno, u kom periodu, kome je uplaćen i sve te informacije mogu se provjeriti u svakom momentu. Istina da roditelji djece, kao i odrasli za čije se liječenje novac skuplja nemaju zakonsku obavezu da nas obavijeste kako su sredstva potrošili nakon što im uplatimo ali na sreću do sada nas korisnici akcija nisu prevarili. Obično nam dostavljaju povratne informacije a često i sa klinikama provjeravamo šta se dešava – kazala je Arslanagićeva.
Inicijativa
Zašto nema zakona koji bi kontrolisao ko pokreće humanitarne akcije, koliko novca se prikupi na privatnim računima, naročito onim deviznim, putem telekom operatera, humanitarnih kutija u marketima i kafićima i na kraju gdje odlazi taj novac pitaju se i dugogodišnji humanitarni radnici, a ne samo javnost.
Novinarka i humanitarni aktivista Adriana Basara priča da je kroz višegodišnje volontiranje u humanitarnim akcijama imala uvid, ali i lična iskustva u izigravanje povjerenja humanih građana od strane roditelja i najbližih srodnika lica za koja su se prikupljala sredstva, te da je zbog toga zajedno sa najbližim saradnicima pokušala naći način kako bi se takva dešavanja zabranila i najstrože kaznila.
– Nama, koji se bavimo humanitarnim aktivizmom, najbitnije je povjerenje građana i institucija. Svaka naša akcija mora imati podršku kako u novčanom, tako i u ljudskom smislu. Kada to povjerenje naruši pojedinac ili organizacija, onda se svima koji se bave tom vrstom volonterizma stavlja pečat na čelo i sve naredne akcije dolaze u pitanje. Kako se to ne bi dešavalo nastojali smo kod lokalnih, ali i vlasti višeg nivoa, izdejstvovati da se fizičkim licima zabrani organizacija humanitarnih akcija, za koje bi bile zadužene samo organizacije specijalizovane za to, odnosno udruženja građana, koje bi finansijska inspekcija lako mogla provjeriti. Nažalost, institucije nisu imale sluha za našu inicijativu, pa nije ni čudo što je građanstvo više puta izmanipulisano – kazala je Basara.
Ona je istakla da nije rijetka pojava da se neki volonteri lažno predstavljaju, a da postoje i udruženja čiji osnivači nisu državljani RS koji provode lažne humanitarne akcije zadržavajući dobit samo za sebe.
– Iz svega nabrojanog lako se može uvidjeti neophodnost izmjene zakona i pravilnika u ovom domenu, kao i izmjene krivičnog zakona prema kojem bi prestupnici bili strože kažnjavani. Takođe, zbog nemogućnosti da bilo ko ima uvid u stanje računa fizičkih lica, neophodno je dozvoliti samo humanitarnim organizacijama da provode akcije, jer one svojim poslovanjem odgovaraju zakonu. Takođe, niko ne može da zna koliko je novca prikupljeno u kutijama, na koncertima ili sličnim događajima. Rješenje za takve stvari postoje samo ih je potrebno provesti kroz zapisnike i pravilnike, kako bi se iskorijenile prevare i vratilo povjerenje građana – navela je Basara.
Prostor za obmane
Predsjednik Udruženja “Iskra života” iz Banjaluke Saša Latinović humanitarnim akcijama bavi se od 2011. godine, a kroz višegodišnji rad više puta se uvjerio da je kompletna oblast poprilično nedefinisana, te da je mnogo prostora za obmane i sumnje.
– Već neko vrijeme humanitarna organizacija mora biti posrednik kod osnivanja humanitarnog broja, međutim kada udruženje dobije novac od telekom operatera isti najčešće u roku od 24 sata prebaci na račun krajnjeg korisnika, odnosno osobe za koju je novac i prikupljan. Onog momenta kada uplatimo novac na račun porodice mi s tim više nemamo ništa, tu se sva priča završava izuzev što na društvenim mrežama udruženja objavi uplatnicu kao dokaz da smo novac proslijedili onima za koje i broj pokrenut. Kako se novac troši ne znamo, niti imamo zakonske osnove da to saznamo. Nemamo uvid u privatne račune, mogućnost kontrole je veoma ograničena, gotovo nikakva i ruke su nam vezane. To je generalno najveći problem u ovoj oblasti – kazao je Latinović i dodao da u većini slučajeva novac završi tamo gdje treba, ali da zasigurno dio novca “zaluta” što kod javnosti budi sumnju.
Smatra da bi bilo veoma dobro kada bi udruženja direktno novac uplaćivala zdravstvenim ustanovama u kojima osobe idu na liječenje, a ne na njihove privatne račune.
– Bilo bi dobro kada bi zakonodavna vlast u RS donijela nove propise koji bi to omogućili. Udruženja nemaju ni ovlasti da pokrenu istragu kada postoji opravdana sumnja da novac nije utrošen za one namjene za koje je i prikupljan. Bilo je nekoliko slučajeva kada su roditelji oboljele djece novac za liječenje trošili na sve i svašta a niko nikada nije odgovarao zbog toga – istakao je Latinović.
Banjalučki advokat Darko Kremenović kratko je pojasnio da se donacija u pravnoj struci tretira kao neki vid poklona, te da osoba kojoj je namijenjen ima pravo da slobodno raspolaže njim.
– Donacija je vlasništvo onog kome je i namijenjena i u tom smislu a u skladu sa zakonom ne postoji nikakva obaveza podnošenja bilo kakvog izvještaja o utrošku donacije, osim moralne i etičke u šta ne bih ulazio – rekao je Kremenović.
Na pitanje kome pripada novac prikupljen za liječenje osobe koja u međuvremenu umre, Kremenović tvrdi zakonskim nasljednicima.
– U skladu sa zakonom o nasljeđivanju, donaciju nasljeđuju lica koja su zakonski nasljednici. To mogu biti roditelji preminulog, djeca ili neko treći, a na njima je da odluče šta će sa doniranim sredstvima – kategoričan je Kremenović.
Zašto nadležni žmure na zloupotrebe, zašto nijedna institucija nije nadležna za sprovođenje humanitarnih akcija i zašto zakonodavna vlast u RS i BiH ne uredi ovu oblast pitanja su koja ostaju bez odgovora.
Jasno je samo da novih zakonskih rješenja neće biti bar kada je u pitanju Ministarstvo uprave i lokalne samouprave RS, koje je obrađivač Zakona o udruženjima i fondacijama, a kojim se uređuje osnivanje, registracija, unutrašnja organizacija i prestanak rada udruženja.
– Ministarstvo uprave i lokalne samouprave RS nema u planu izradu novog Zakona o udruženjima i fondacijama RS. Što se tiče humanitarnih akcija i prikupljanja novca, ta oblast nije u našoj nadležnosti – kratko su rekli u ovoj instituciji.
Fond
Kako bi se broj humanitarnih akcija znatno smanjio a malverzacije svele na minimum u RS je krajem 2017. godine osnovan Fond solidarnosti za dijagnostiku i liječenje oboljenja, stanja i povreda djece u inostranstvu.
Za dvije godine rada Fond solidarnosti je svojim postojanjem umanjio potrebu za pokretanjem humanitarnih akcija, a i sistemski je riješeno pitanje boljih uslova liječenja u inostranstvu. Zahvaljujući radu ove ustanove oko 150 mališana je dobilo šansu za ozdravljenje, za šta je izdvojeno više od dva miliona KM. Sredstva koja se prikupljaju za Fond solidarnosti su javna i dostupna na sajtu Fonda zdravstvenog osiguranja RS, a javnost smatra da bi isto tako tokovi novca koji se prikupljaju u humanitarnim akcijama za liječenje, morali biti javni kako bi se znalo za koju namjenu se troši novac koji doniraju građani.