Kažu da smo lijeni, da se ne krećemo i ne vježbamo, da puno pušimo, da pijemo i da previše jedemo. Podaci Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH govore kako su najveći faktori rizika po zdravlje građana u tom entitetu (a nije ništa drugačije ni u drugom bh. entitetu) tjelesna neaktivnost, cigare, alkohol i prejedanje.
Niko ne spominje strah. Najmoćniji od svih faktora rizika kojeg, naravno, nećemo naći u zvaničnim statistikama. Jer strah je taj koji nas drži prikovane za krevet i ne da nam da se pomaknemo, iz straha potežemo za još jednom kutijom duhana, strah je na dnu zadnje popijene čaše i u dnu želuca kojeg zatrpavamo, uglavnom, nekvalitetnom hranom.
‘Kliktivizam’
Uskoro će godišnjica najvećih poslijeratnih protesta u Bosni i Hercegovini. Onih koje smo zapamtili po paljenju i demoliranju javnih institucija, ali i po tome što se strah preselio u stomake silnika i privatizacijskih hohštaplera. Uz sve ono vandalsko iživljavanje i uništavanje naše zajedničke imovine, uz činjenicu da smo obnovu i izgradnju spaljenog i demoliranog opet mi platili kroz finansiranje budžeta raznih nivoa, epilog februara 2014. godine, osim ostavki nekoliko kantonalnih premijera, bio je i ponos zbog spremnosti na bunt.
Ponos zbog festivala direktne demokratije i plenuma koji su probavljali i formulisali brojne opravdane i ine druge zahtjeve ponižene i potlačene nekadašnje radničke klase, bivših proletera koji se nisu snašli u eri tranzicije i nisu znali šta će sa svojim PTSP-ijem niti im je, na kraju krajeva, bilo jasno kako se priča o njihovom/našem nezadovoljstvu pljačkaškom prirodom postojećeg sistema u Bosni i Hercegovini pretvorila u potragu za odgovorom na pitanje, da parafraziramo citat iz jedne popularne ex-jugoslovensku seriju: “ko je zapalio žito?”
Očito, nešto je puklo u našem kolektivnom biću tog februara 2014. godine i sav naš bijes i sva naša borbenost je ishlapila i ustuknula pred lagodnošću nedjelovanja i pred strahom od gubitka onoga što nam je obećano da ćemo nekad imati, a nikad nismo i nikad i nećemo. Barem dok je ove i ovakve bh. partitokratije i državnog aparata u njenom vlasništvu.
Pojeo nas je tzv. “kliktivizam”, spremnost da se sav angažman na promjeni postojećeg očajnog stanja završi na Facebooku ili Twitteru, lajkom za kakvu oštriju kritiku ili, nedajbože, poziv na ulični protest. S druge strane, te iste društvene mreže “gore” u raspravama o trivijalnostima, a životno važne, suštinske teme ispadaju nam iz fokusa jer su dosadne, svakodnevne, a i može biti opasno ozbiljnije se sa njima pozabaviti.
Plakatima protiv smrtonosnog zraka
Evo, šta je bitnije i univerzalnije pitanje od otrovne smjese gasova i sitnih čestica u kojoj se već danima davi nesretnih par stotina hiljada građana Sarajeva i zagađenog ostatka Bosne i Hercegovine? Da li za poziv na akciju treba reći išta više od činjenice da je Bosna i Hercegovina ne tako davne 2017. godine bila na drugom mjestu u svijetu (da u svijetu, odmah iza Sjeverne Koreje) po smrtnosti od zagađenosti zraka?
Jeste, bio je pokušaj protesta pred sarajevskom kantonalnom Vladom, ali je počeo i završio okupljanjem nekoliko desetaka zabrinutih građana i ironičnim fejsbučkim komentarima na tragikomični billboard koji je ta ista vlada u kooperaciji sa međunarodnim faktorima/organizacijama postavila na jednom od najgorih mjesta za disanje u Sarajevu, objašnjavajući nam kako treba da “udahnemo duboko i da razmislimo o zraku”!?
Nema sumnje da ovu borbu kantonalnih vlasti plakatima protiv smrtonosnog zraka treba izvrgnuti ruglu, ali šta ako je to jedino što radimo? Čast izuzecima iz ekoloških nevladinih organizacija, ali i ovo malo priče će prestati čim puhne prvi vjetar i spusti indeks kvaliteta zraka na podnošljivi nivo. A do proljeća svi ćemo sa svojih mobitela izbrisati aplikacije koje nas podsjećaju da bi, možda, i dalje trebali nositi maske.
Vlast se boji izražavanja nezadovoljstva
Nije neka pamet reći da se svaka vlast boji javnog izražavanja nezadovoljstva građana: primjeri porodica i prijatelja ubijenih Dženana Memića i Davida Dragičevića najslikovitije pokazuju taj strah.
Ali strah nas građana da glasno kažemo šta nas žulja i čime smo nezadovoljni je izgleda veći. Letargija i potreba da sve ostane kako jest, da ne bi bilo gore, odnose pobjedu.
I ne ubija nas nedostatak tjelovježbe i ovisnost o nikotinu, rakiji i bijelom hljebu.
Ubija nas strah.