Nakon što je stranka Yesh Atid čelnika Yaira Lapida, uspjela uz pomoć male arapske partije Ra’am sastaviti koalicijsku vladu kratko prije isteka roka i time okončati eru Benjamina Netanjahua, obznanjeno je da će ga na čelu vlade zamijeniti bivši ministar odbrane Naftali Bennett, piše Index.hr.
Ultranacionalistička koalicija Jamina (Desno), koju Bennett kao predsjednik stranke Nova desnica, predvodi, osvojila je samo sedam od 120 mjesta u Knesetu, izraelskom parlamentu.
Netanjahuova sekularno-nacionalistička stranka Likud (Konsolidacija) osvojila je 30, a centristički Ješ Atid (Ima budućnosti) glavnog Netanjahuovog suparnika Jaira Lapisa 17 zastupničkih mjesta.
Neobična okolnost
Jednako je neobična okolnost da je Bennett politički stasao kao Netanjahuov štićenik. Ovaj 49-godišnji sin jevrejsko-američkih imigranata i jevrejski ultranacionalist, odnosno cionist, ušao je u politiku kao Netanjahuov šef kabineta od 2006. do 2008. Upravo se njemu i njegovoj zamjenici Ajelet Šaked pripisuje dobar dio zasluga za Netanjahuov uspon od lidera opozicije do premijera, piše “Washington Post”.
Nakon što se razišao s Netanjahuom, navodno u ne baš prijateljskim odnosima, vodio je Vijeće Ješa, pokret jevrejskih doseljenika na okupiranoj palestinskoj Zapadnoj obali, a zatim se pridružio Jevrejskom domu, desničarskoj religijsko-cionističkoj stranci, također posvećenoj interesima doseljenika.
Godine 2012., postao je predsjednik te stranke, ali je već iduće godine ušao u Netanjahuovu vladu. Tamo je između 2013. i 2020. bio na čelu ni manje ni više nego pet ministarstava, od čega tri istodobno: ministar ekonomije (2013. – 2015.), ministar zdravstva (2013. – 2015.), ministar za dijasporu (2013. – 2019.), ministar obrazovanja (2015. – 2019.) i ministar odbrane (2019. – 2020.).
Dok je bio na čelu Jevrejskog doma, Bennettov glavni politički zahtjev bila je aneksija Zapadne obale, iako bi to bilo ilegalno prema međunarodnom pravu i rezolucijama Ujedinjenih naroda – baš kao što je ilegalna i izgradnja naselja na toj teritoriji, gdje trenutno živi više od 400 hiljada jevrejskih doseljenika – uz još 200.000 u Istočnom Jerusalemu, dijelu grada koji je trebao pripasti nesuđenoj palestinskoj državi, a koji je Izrael već de facto anektirao 1980.
Konačni odlazak
Slažu se, međutim, oko jedne ključne stvari: vrijeme je da Netanjahu, koji vlada Izraelom od 2009. (i prije toga od 1996. do 1999.), konačno ode. Nakon četiri izbora koji nisu riješili ništa, opozicija smatra da Netanjahuovi tvrdoglavi napori da se održi na vlasti sve više štete zemlji, piše “Washington Post”.
Iako je Netanyahu pokušao potkopati ovu koaliciju u nastanku, optužujući Bennetta da savezom s centristima, ljevičarima i predstavnicima izraelskih Arapa (koji nisu u koaliciji, ali bi joj trebali pružiti podršku u Knesetu) na neki način izdaje nacionalne interese, Bennett je nesumnjivo veći nacionalist od Netanyahua – koji je već skrenuo Izrael oštro udesno u svojih 12 godina na čelu vlade, vodeći nekoliko ofanziva na Gazu i odmičući državnu politiku od scenarija s dvije države prema trajnoj okupaciji, a možda i aneksiji palestinske teritorije.
Bennettove ranije izjave to ilustriraju bolje nego bilo kakav stranački program.
-U malenoj izraelskoj zemlji neće postojati palestinska država”, rekao je tako Bennett 2013., misleći na cjelokupno područje od rijeke Jordan do Sredozemnog mora, što uključuje okupiranu Zapadnu obalu (koju Jevreji zovu drevnim imenom Judeja i Samarija) i pojas Gaze: “To se, jednostavno, neće dogoditi. Palestinska država bila bi katastrofa u sljedećih 200 godina.
Nazvao je hipotetsku uspostavu palestinske države kao “samoubistvo” za Izrael, piše progresivni američki portal “Common Dreams”.
-Ubio sam puno Arapa u svom životu – i nemam problem s tim – rekao je iste godine i dodao da palestinske teroriste treba “ubiti, a ne puštati”.
Povod je bilo izraelsko puštanje 104 palestinska zatvorenika u sklopu obnove mirovnih pregovora, čemu se Bennett protivio. Nakon oštre osude ove ratoborne poruke iz dijela javnosti i političke scene, lider Jevrejskog doma se pravdao da nije to rekao, već da je naprosto konstatirao da “teroriste treba ubiti ako predstavljaju neposrednu životnu prijetnju njihovim vojnicima u akciji”.