Kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum, Aleksandar Vučić je objavio dvije analize u časopisu indikativnog imena – „Velika Srbija“, inače glasilu Šešeljevih radikala.
Navedene analize jako su značajne za osvjetljavanje trenutne politike koju Vučić, u saradnji sa Miloradom Dodikom, vodi kada je u pitanju Bosna i Hercegovina.Vijesti.ba donose najznimljivije detalje Vučićevih analiza.
Konfederacija RS i Srbije
Prvi tekst pod naslovom „Šešelj u Ohaju“(pogledati u galeriji gore), Aleksadar Vučić je objavio u 59. broju „Velike Srbije“ (izdanje za novembar 1995.), dok su mirovni pregovori u Dejtonu još uvijek bili u toku. Na samom početku, Vučić naglašava da Slobodan Milošević „ne ide u Dejton da pregovara, već da ispunjava beskrajne zahteve srpskih neprijatelja, Hrvata i muslimana i njihovih moćnih suverena sa Zapada“. Zatim dodaje da su srpski radikali, kojima i sam u tom trenutku pripada, govorili da će Milošević izgubiti ono što „srpska vojska i danas kontroliše, a to predstavlja minimum teritorija koje moraju ostati srpske i sa kojima se ne sme trgovati“.
U ovom tekstu, Vučić oštricu svoje kritike usmjerava u najvećoj mjeri prema ustavnim aranžmanima, prije svega načinu formiranja Predsjedništva i Ustavnog suda BiH.
„Prema nacrtu Sporazuma jedinstvo bosanske države“, piše Vučić, „obezbeđivaće predsedništvo od devet članova od kojih će šest biti iz muslimansko-hrvatske federacije, a samo tri člana iz Republike Srpske“. Iako u finalnoj formi Dejtonskog sporazuma, Predsjedništvo BiH nije imalo 9 članova (6 + 3), već samo tri, omjer koji Vučić smatra problematičnim za Srbe ostao je isti: 2 na prema 1 u korist Federacije, odnosno države BiH.
Posebno neprihvatljiva odredba Dejtona za Vučića jeste ona o formiranju Ustavnog suda BiH, jer, kako primjećuje budući predsjednik Srbije, od devetorice članova ovog suda četvoricu bira FBiH, dvojicu RS, a dodatnu trojicu predsjednik Evropskog suda.
„Pošto se odluke donose većinom glasova“, piše Vučić, „u praksi bi bilo dovoljno da se samo jedan izabranik Evropskog suda priključi članovima izabranim u Federaciji, pa da se donese presuda protiv interesa srpske strane. A sudu je, štaviše, dato pravo da odlučuje koliko je neki pokušaj Srba iz Republike Srpske da formiraju konfederaciju sa Srbijom legalan.“
Kao treći ključni argument, protiv Dejtonskog sporazuma jeste što priznaje Haški tribunal. Vučić već tada ispravno anticipira kakav će odnos međunarodna zajednica imati prema ratnom rukovodstvu RS-a.
„U drugom delu sporazuma“, veli on, „zapisano je da nijedna ličnost optužena ili osuđena od Međunarodnog suda u Hagu ne može biti birana u presedništvo ili zajednički parlament“. Naravno ovo se odnosi isključivo na srpske lidere Karadžića i Mladića, protiv kojih je podignuta optužnica Haškog tribunala, verovatno i samo zato što su se drznuli i stavili na čelo odbrane srpskog naroda od još jednog genocida koji su mu spremali njegovi tradicionalni neprijatelji.“
Vučić 1995., Dodik 2021.
Kada iščitavamo 2021. godine ove Vučićeve napade na Dejton, odmah se nameće paralela sa politikom Milorada Dodika, koji također neprestano iskazuje snažno nezadovoljstvo zbog činjenice da je omjer u Predsjedništvu BiH 2 na prema 1 u korist države, zatim kontinuirano pokušava osporiti legitimitet evropskih sudija u Ustavnom sudu, te ignoriše dijelove Dejtona koji nalažu poštivanje Haškog tribunala i glorificira osuđene ratne zločince, prije svih Karadžića i Mladića.
Jednostavno rečeno, Dodik kada je u pitanju Dejtonski sporazum, provodi politiku koju su Šešeljevi radikali vodili 1995, oličenu tada između ostalog i u Vučiću. Jedina razlika je u tome što Dodik za dijelove Dejtona, koji ne idu u prilog velikosrpskoj politici, ne okrivljuje Miloševića koji je to potpisao, već ih devalvira, falsificira ili jednostavno ignoriše. Dejtonski sporazum, iza kojeg stoji Amerika, mora se poštovati, a ako bi Dodik priznao da mu nešto u njemu ne ide u prilog, onda bi samo sebi smanjio manevarski prostor.
Tako je on za „izvorni Dejton“, ali bez izvorne odredbe o stranim sudijama; tako on traži da u Predsjedništvu BiH budu „legitimni predstavnici“ tri konstitutivna naroda, a ne kako u Dejtonu piše – dva člana iz FBiH i jedan iz entiteta RS; i na koncu, on jednostavno ignoriše odredbu „izvornog Dejtona“.
Za razliku od Dodika, koji izravno provodi radikalsku politiku iz 90-ih, Aleksandar Vučić to radi suptilnije, iako je u potpunosti i dalje vjeran politici koju je zagovarao u časopisu „Velika Srbija“.
On je, jednako kao i 95. nezadovoljan činjenicom da po Dejtonskom sporazumu, u Predsjedništvu BiH može biti omjer 2:1 u korist države, samo više nije u poziciji da izravno nasrće na tu činjenicu, već to radi perfidnije. Tako će on u oktobru 2020. godine, primiti Dragana Čovića i Dodika u Beogradu, u jeku kampanje kojom se pokušalo derogirati status Predsjedništva i naći mu zamjenu u neformalnom tijelu (samoprozvanih) „predstavnika naroda“.
Utočište zločincima umjesto table za Mladića
Istu politiku Aleksandar Vučić vodi i kada je u pitanju odnos sa Haškim tribunalom. On više ne prikucava tablu „Bulevar Ratko Mladić“, ali je u Srbiji napravio sigurno utočište za broje osumnjičene za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine, dok je onim osuđenim otvorio prostor za rehabilitaciju, tako što im Ministarstvo odbrane finansira objavljivanje knjiga, a njihovo prisustvo u javnosti je sasvim normalizirano.
Vučićev politički kontinuitet u odnosu na 90-e najbolje se ogleda u poziciji prema Ustavnom sudu, gdje iz njega progovara šešeljevski radikal. Tako je recimo u februaru 2020. godine, Vučić napao Ustavni sud, nazivajući sudije Bošnjake – muslimanima, te govoreći da je strane sudije trebali eliminisati iz suda. „To je predviđeno za pet godina, a prošlo je 25 godina. Trebalo je da budu izabrane sudije, a ne da Makedonka i dvoje stranaca, zajedno sa muslimanima donose presudu da imovina predmet restitucije pripadne BiH, a ne RS“, kazao je Vučić, ostajući dosljedan svojim stajalištima koja je iznio u „Velikoj Srbiji“.
Citiranje četničkog vojvode
U decembru 1995. godine, Vučić je, nakon što je Dejtonski sporazum potpisan i parafiran u Parizu, napisao i svoju drugu analizu. U tekstu pod naslovom „Posledice dejtonske terevenke“, Vučić se ironičnoi latentno agresivno odnosi prema činjenici da je postignut mir, smatrajući da je „mir“ samo blaža riječ za izdaju srpskih interesa u Dejtonu.
„Na domaćoj političkoj pozornici su“, kaže on, „zaista svi, sa izuzetkom srpskih radikala prihvatili mir i mirnu reintegraciju Republike Srpske u celovitu Bosnu i Hercegovinu (…) Jedino je presednik Srpske radikalne stranke dr Vojislav Šešelj realno procenio rezultate dejtonskog sporazuma i okarakterisao ga kao izrazito neprijateljski i srpski akt.“
Iako i u ovome, drugom članku ponavlja da je „ustavni aranžman za BiH gotovo poguban za Republiku Srpsku, jer su sve ključne ingerencije date u ruke muslimansko-hrvatske federacije“, Vučić se ovdje fokusira na, kako on to vidi, katastrofalne gubitke teritorija i resursa u Dejtonu.
Milošević je predao 10 općina, u kojima su Srbi bili većina prije rata, a Vučić izdvaja kao naročito važne sredine Drvar i Grahovo. Koridor između Semberije i Krajine, kao jedan od strateških ciljeva srpskog naroda, reduciran je na samo 7,5 kilometara, što je po Vučiću nedovoljno. Od ukupne prijeratne imovine BiH, koja je iznosila 31,4 milijarde dolara, Federaciji je u Dejtonu pripalo 21,5 milijardi, a RS-u 9,9. „Samo teritorija Sarajeva ima imovinu kao više od dve trećine čitave Republike Srpske“, zaključuje Vučić.
Zatim dodaje da su FBiH pripali svi rudnici olova, cinka, željeza, soli i 90% rudnika uglja, kao i najbolji dio šuma. RS-u je, kaže, pripalo samo 35% pružnih pravaca i 26% puteva u BiH. Četiri puta više visokoškolskih ustanova je ostalo u FBiH. Naročita tragedija je što su, kaže Vučić, Srbi izgubili u Dejtonu Sarajevo, iako su do kraja rata kontrolisali 85% sarajevskog područja.
Citirajući četničkog vojvodu Slavka Aleksića, Vučić piše: „Mir koji nudi Milošević najveća je izdaja srpskog naroda.“
Isti ciljevi – Srbi će podići glavu
Iako je nekada ismijavao Miloševića, koji je uslijed američkih sankcija i vojnog pritiska NATO-a, morao pristati na miru, sada Aleksandar Vučić, uslijed istog straha od Amerikanaca, deklarativno prihvata Dejtonski mirovni sporazum, čak patetično se izdajući za nekakvog (iznuđenog) mirotvorca. Ipak, on drugim sredstvima pokušava da, što direktno, što preko Dodika, podriva temelje Dejtona koji mu smetaju danas, jednako kao i u decembru 95.a potezi kao što su otvaranje konzulata u Drvaru ili širenje utjecaja na Sarajevo kroz doniranje vakcina pokazuju da nisu ugašeni njegovi snovi o srpskoj vlasti i šire od granica RS-a.
Jedno od sredstava njegove politike jesu i oni, koji u Sarajevu, prihvataju da se Vučić promijenio, iako je dovoljno uporediti njegova današnja stajališta sa onima iz „Velike Srbije“, pa vidjeti da je degutantno širiti mit o nekakvoj promjeni. Možda se samo ton i stil promijenio, uslijed američkog pritiska; ciljevi su isti.Velika Srbija je ostala glavni non-paper Beograda.
Svoj članak iz decembra 95. Vučić zaključuje proročanskim riječima: „Na kraju, Srbi će podići glavu i vratiti svoje zemlje. Treba još samo malo sačekati. Da one koji su odgovorni za naš poraz i poniženje sklonimo sa pijedestala vlasti.“
Uistinu, ako se sagledaju njegovi potezi u proteklih desetak godina otkako je preuzeo pijedestal vlasti, ova najava iz „Velike Srbije“ zvuči kao ispunjavajuće proročanstvo. Velikosrpska politika sve više podiže glavu, a kao što Dodik reče „treba još samo malo sačekati“, da i eventualno na međunarodnoj sceni budu sklonjeni sa „pijedestala vlasti“ oni koji su odgovorni za poraz i poniženja velikosrpske politike.
Piše: D.K./Slobodna Bosna