No, vratimo se na nedavne događaje koji su prethodili ovoj, kako se svi slažu, humanitarnoj katastrofi.
Najveći teret
Od početka 2018. godine najveći teret migrantske krize podnosi Unsko-sanski kanton koji se većim dijelom nalazi na granici sa susjednom Hrvatskom i odakle migranti vide mogućnost da se dokopaju neke od zemalja Evropske Unije (EU).
Tokom čitave 2019. godine trajali su pregovori o tome gdje će biti smješteni novi prihvatni centri, jer su postojeći već odavno popunjeni i prepunjeni, a nijedna lokalna zajednica ne želi migrante na svojoj teritoriji.
Vlasti Republike Srpske (RS) su više puta ponovile da za ove ljude nema mjesta na teritoriji tog entiteta, a ne žele ih ni na prostorima koje većinom naseljavaju Hrvati.
Vijeće ministara BiH donijelo je 21. decembra odluku da kamp Lipa postane trajni prihvatni centar, što je značilo da će migranti morati napustiti kamp dok se svi radovi ne završe. Važno je pritom napomenuti da je donošenje konačne odluke o definiranju statusa ovog kampa kao trajnog nekoliko puta odgađano, iako je novac za to već odavno osiguran.
Nedorečena odluka
Krivnju za ovo svi vide u Ministarstvu sigurnosti BiH, na čelu s ministrom Selmom Cikotićem koji je tražio alternativno rješenje s obzirom na to da nije imao podršku u Vijeću ministara za dodjelu trajnog statusa kampu Lipa, najviše zbog protivljenja srpskih ministara, jer se kamp nalazi u selu koje je prije rata bilo naseljeno većinski srpskim stanovništvom i gdje se neposredno uz kamp nalazi pravoslavna crkva.
Odluka je na kraju ipak donesena, a šef IOM-a za BiH, Peter van der Auweraert rekao je da je ona nedorečena, s obzirom na to da se ne zna šta su čije nadležnosti niti ko će plaćati cijeli projekt, osim da će sredstva biti osigurana iz donacija.
Usprkos svemu, projekt prenamjene Lipe u trajni centar trebao je početi, a za početak, migrante iz tog kampa, njih oko 1.300, trebalo je privremeno izmjestiti kako bi mogli započeti radovi.
Međutim, odmah nakon odluke Vijeća ministara pokazali su se različiti stavovi između onih koji bi trebalo da provedu ovaj dogovor. Kao rješenje privremenog smještaja za migrante ministar Cikotić predložio je kamp Bira koji se nalazi u samom centru Bihaća, što je građanima ovog grada, ali i gradskim vlastima bilo u potpunosti neprihvatljivo. Vlasti Unsko-sanskog kantona stale su uz građane, podcrtavajući da ne žele da se migranti prebace u Biru do završetka radova u Lipi.
Ostavljeni na cjedilu
Migranti su tako po ko zna koji put ostavljeni na cjedilu. Zima je već uveliko nastupila i boravak na otvorenom je nemoguć. Veliki broj njih će, usprkos protivljenju građana, završiti u Sarajevu, na čijem području već sada boravi više od šest hiljada migranata.
Mještani Blažuja, gdje se nalazi kasarna u kojoj je smješteno oko tri hiljade migranata, prije nekoliko dana održali su protest pokazujući nezadovoljstvo smještanjem migranata na području ovog naselja, a izrazili su sumnju i da se tu formiraju novi smještajni kapaciteti. I oni su poručili, nakon nedavnih događaja i ubistva Sarajlije koje je počinio migrant, da ih ne žele na svojoj teritoriji.
Sve su prilike da se sprema prava humanitarna katastrofa. Migranti su već danima pod vedrim nebom, a hladnoća, glad i nedostatak ikakve zdravstvene zaštite nesumnjivo će uskoro početi uzimati danak. Očigledno je da će se migranti, oni koji ostanu u Krajini, kao najpovoljnoj lokaciji za prelazak granice prema EU, ovu zimu snalaziti sami, pronalazeći koliko-toliko zaštićene enklave u kojima će dočekati proljeće.
Skoro isti scenarij bio je u zimu prošle godine kada su se migranti u tadašnjem kampu Vučjak kod Bihaća mučili u blatu i hladnoći. Međunarodna organizacija za migracije (IOM) u BiH tada je brzo reagirala, Vučjak je zatvoren i životi su spašeni.
Hoće li migranti umirati po livadama i šumama ovisi ipak najviše o Evropskoj uniji i o tome hoće li njihova reakcija biti pravovremena kao lani.