Kako se približavamo drugoj godišnjici ubistva saudijskog novinara Jamala Khashoggija, koje je sponzorirala država, Saudijska Arabija nastavlja sa svojim uzmakom, te gubi pravac i utjecaj u regijama Zaljeva i Bliskog istoka.
Više od 50 godina nakon što je Saudijsko kraljevstvo počelo sa rastom i jačanjem na regionalnoj i međunarodnoj sceni kao vodeća članica OPEC-a i Organizacije islamske saradnje (OIC), sada se samo našlo na putu stalnog pada.
Iako je dom najsvetijih mjesta islama i druga na svijetu po veličini rezervi nafte, Saudijska Arabija zbog pogrešnih politika traći svoj vjerski i finansijski utjecaj koji je godinama sakupljala.
Posljednjih pet godina su bile posebno bolne i destruktivne. Ono što je počelo kao obećavajuća inicijativa prilično makijevlijanskog princa Mohammeda bin Salmana (MBS), uskoro je postalo nepromišljen podhvat.
Uglavnom vođen svojim mentorom, drugim makijavelijanskim princom Mohammedom bin Zayedom (MBZ) od Ujedinjenih Arapskih Emirata, MBS vodi kraljevstvo pod zemlju.
Paradoksalno, nema boljeg svjedočanstva od propadanja Saudijske Arabije nego iznenadnog iskoraka njenog manjeg partnera kao ratoborne regionalne sile koja se miješa u Libiji i Tunisu i koja podržava diktatore i ratne zločine poput egipatskog Abdela Fattaha el-Sisija i sirijskog Bashara al-Assada.
Sa Rijadom koga su paralizirali udarci koje je uglavom sam sebi nanio, Abu Dabi nepromišljeno juri naprijed i vuče Saudijsku Arabiju sa sobom.
Ovo je također očito u podršci MBS-a kocki MBZ-a koji je povezao sigurnost Zaljeva sa izraelskom kao načinom da se sačuva njihova vladavina i regionalni utjecaj.
Riječ je o nevjerovatnoj zamjeni uloga, kada se zna da je Saudijska Arabija počela sa djelovanjem u regiji i u svijetu krajem 1960-ih, dosta prije od samog nastanka UAE-a.
Slučajna moć
Početno jačanje Saudijske Arabije može se povezati sa propašću egipatskog pan-arapskog projekta nakon užasnog rata 1967. godine, te sa smrću njegovog lidera Gamala Abdela Nassera 1970. godine.
Već vodeća članica OPEC-a, Saudijska Arabija je organizirala prvi sastanak OIC-a 1970. kako bi povećala svoj utjecaj mimo Arapske lige kojom su dominirali tada sekularni režimi naklonjeni SSSR-u – naročito Egipat, Irak i Sirija.
Prihodi od naftnog „booma“ nakon bojkota OPEC-a poslije Arapsko-izraelskog rata 1973. dodatno su obogatili Saudijsku Arabiju i finansirali njenu petrodolarsku diplomatiju i utjecaj.
Egipatska odluka da potpiše mirovni sporazum sa Izraelom krajem te decenije je potpuno osigurala regionalno jačanje kraljevstva.
Sovjetska invazija na Afganistan (1978.) i Islamska revolucija u Iranu (1979.) od Rijada su napravili neprocjenjivog strateškog saveznika za Sjedinjene Američke Države i muslimanski svijet.
Saudijski regionalni položaj je dodatno ojačan 1980-ih sa iznurenošću Iraka i Irana razarajućim osmogodišnjim ratom, te sa uvlačenjem Sirije i Izraela u libansku močvaru nakon izraelske invacije u Libanu.
Saudijsko-američka alijansa je doživjela novi vrhunac tokom 1980-ih kada je Rijad podržavao SAD protiv SSSR-a i njegovih klijenata, što je bilo očito kroz njihovu skrivenu pomoć afganistanskim mudžahedinima što je okončano sovjetskim povlačenjem iz Afganistana 1989. ali je i napravilo put za napade 11. septembra više od 10 godina kasnije.
Svi pokušaji da se povrati regionalna incijativa, poput one iračkog Saddama Husseina, završavali su porazno. Američki uvjerljivi trijumf u Hladnom ratu nakon propasti istočnog bloka, te rat u Zaljevu nakon iračke invazije na Kuvajt, kao i saudijsko nastojanje da blokira i Irak i Iran, dodatno je ojačalo Rijad.
Pobjednička Amerika je 1991. napravila prvu međunarodnu arapsko-izraelsku „mirovnu konferenciju“ u Madridu. Saudijska Arabija je pozvana, a Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) formalno isključena.
Ukratko, arapski neuspjeh je nekako doveo do saudijskog uspjeha, bilo slučajno ili namjerno.
Saudijsko-američki medeni mjesec je iznenada okončan 2001. al-Kaidinim napadima na New York i Washington 11. septembra. Rijad je možda prognao Osamu bin Ladena, saudijskog lidera al-Kaide, deceniju ranije ali 15 od 19 otmičara su ipak bili saudijski državljani.
Potom je, ponovo, Rijad spasila srećna okolnost ili još jedna američka ludost. Bushova administracija je odlučila proširiti takozvani „rat protiv terorizma“ mimo Afganistana i tako od Saudijske Arabije ponovo napravila neprocjenjivog saveznika.
Aprila 2002. godine, predsjednik George W Bush je dočekao saudijskog de facto lidera, prijestolonasljednika Abdullaha, na svom ličnom ranču u Teksasu, što se smatra privilegijom za svakog stranog lidera. Mjesec dana kasnije, Abdullah je bio ključni faktor u privoli da Arapska liga usvoji njegovu izmišljenu „mirovnu inicijativu“ kojom je u osnovi postala ključna u pregovorima sa Izraelom za mir.
Godinu dana kasnije je saučesnički saudijski režim posmatrao američku invaziju na Irak sa lažnim izgovorom, nakon čega je ova država ostala uništena, a američki budžet izmoren godinama rata i okupacije.
Od tada je saudijska sreća počela okretati leđa.
Pad
Saudijska Arabija je postajala sve ranjivijom kako se njen umorni pokrovitelj SAD počeo okretati od regije tokom 2010-ih za vrijeme Obamine administracije.
Tada je SAD postao vodeći proizvođač nafte zahvaljujući škriljcima i stoga manje zainteresiran za sigurnost Saudijaca i Zaljeva.
Također je postao manje sklon vojnim intervencijama u korist svojih bogatih klijenata, upravo u vrijeme kada je iranski utjecaj počeo rasti na trošak Iraka.
Kao da to nije bilo dovoljno, pa su SAD i Iran potpisali međunarodni nuklearni sporazum 2015. čime se otvorio put ukidanju međunarodnih sankcija, što je ojačalo Islamsku Republiku i njene pozicije, a sve na žalost Saudijske Arabije.
U međuvremenu je izbijanje arapskih ustanaka širom regije od 2011. godine izazvalo uzbunu kod saudijskog kraljevstva i njegovih satelitskih autoritarnih država.
Početna podrška Obamine administracije demokratskim reformama i promjenama režima dodatno je zakomplicirala situaciju za Saudijce.
Potpuno ljuta i izložena, saudijska monarhija je povela ofanzivu nakon smrti kralja Abdullaha pod vodstvom novog kralja Salmana i njegovog ambicioznog sina Mohammeda koji je postavljen za novog ministra odbrane.
Pravljenje Saudijske Arabije ponovo velikom
Vođen emiratskim mentorom Bin Zayedom, MBS nije traćio vrijeme da započne rat u Jemenu pod izlikom uklanjanja pobunjeničkog pokreta Husi koji se smatra saveznikom Teherana.
Obećao je da će pobijediti za nekoliko sedmica, ali se rat razvukao na godine i još mu se kraj ne nazire.
Juna 2017. su MBS i MBZ kreirali krizu sa susjednim Katarom pod lažnim izgovorom borbe protiv „terorizma“ i stranog miješanja kako bi nametnuli novi pijunski režim koji bi se povinovao njihovom diktatu.
No, Trumpova je administracija promijenila stav i početnu podršku planiranom državnom udaru, te je situacija koja je trebala biti brza pobjeda stvorila ogromnu pukotinu u jedinstvu Zaljeva koju neće biti lako riješiti.
Novembra 2017. je MBS namamio premijera Libana Saada Haririja, koji ima i libansko i saudijsko državljanstvo, u Rijad gdje ga je primorao da osudi svoga koalicijskog partnera, pokret Hezbollah koji ima podršku Irana, te da ponudi ostavku uživo na saudijskoj TV stanici.
Ovaj mu se potez također obio o glavu jer je izazvao međunarodne kritike i napravio da saudijski režim izgleda još više budalasto.
Uprkos skandaloznim greškama, MBS je svakim neuspjehom bivao sve više na ljestvici i tako postao prijestolonasljednik 2017. godine. Ubrzo potom je preuzeo sve stubove moći i poslovanja u kraljevstvu, progoneći prinčeve i državne zvaničnike uz pomoć iznenadnih pritvora, poniženja i čak mučenja.
Od tada represija traje bez prestanka nad svim opozicionim ličnostima, uključujući bivše zvaničnike, vjerske figure, akademike, novinare i aktiviste za ljudska prava, a sve sa novim vrhuncom i zastrašujućim ubistvom i komadanjem Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu oktobra 2018. godine.
Tako je, samo nakon nekoliko godina od dolaska na vlast kralja Salmana i početka pohoda njegovog mladog sina ka tronu, Saudijska Arabija postala poznata po brutalnom nasilju i nesmotrenošću, a ne po dobročinstvu i pragmatičnoj diplomatiji. U očima javnosti se ova država više ne vidi kao simbol Crvenog polumjeseca, već kao slika krvave pile za kosti.
Mega neuspjeh
Drske avanture MBS-a su možda ojačale njegovo držanje moći ali su strašno oslabile kraljevstvo.
Uprkos stotinama milijardi vrijednoj kupovini oružja, petogodišnji rat u Jemenu – najgora humanitarna katastrofa posljednjih godina – nastavlja se nesmetano.
Još gore, posljedice rata se sada osjećaju u Saudijskoj Arabiji jer su jemenski Husi povećali broj raketnih napada na susjedno kraljevstvo.
Nekada veliko saudijsko postignule, Vijeće zaljevske saradnje (GCC) je paralizirano zbog kratkovide politike MBS-a.
Kraljevstvo, koje se nekad ponosilo činjenicom da je stub regionalnog pragmatizma i stabilnosti, postalo je ratoborna sila destabilizacije.
Tako je i na domaćoj sceni.
Umjesto provođenja velikih političkih reformi koje bi otvorile načine ekonomske transformacije, mladi i neiskusni MBS išao je stopama UAE-a, ali nije razmotrio taktičnost tog poteza, pa je pretvorio državu u represivnu policijsku državu sa blokiranom socijalnom liberalizacijom.
No, kako se potrošački pogon ispraznio, a zabavljački cirkus profesionalnog hrvanja i koncerata pop muzike blijedio, kraljevstvo je ostalo sa budžetskim deficitima i domaćim nezadovoljstvom.
Početni optimizam i uzbuđenost oko veće društvene mobilnosti i osnaživanja žena ubrzo je zamijenjen pesimizmom i očajem, saudijske ekonomske reforme i megaprojekata od mnogo milijardi dolara se odugovlače, a nezaposlenost mladih ostaje na visokih 29 posto.
Saudijsko kraljevstvo je u neredu, njegov režim potpuno dezorijentiran i nepoštovan širom regije i dalje.
Pošto se ne može nositi sa neuspjesima niti suočiti sa izazovima pred njim zbog jačanja tenzija sa Iranom i Turskom, MBS je očajan. Može se pokušati vratiti tokom dolazećeg samita G20 u Rijadu, ali bi to moglo biti i premalo i prekasno.
Sve veće šanse da će njegov američki pokrovitelj Donald Trump izgubiti na novembrarskim izborima u SAD-u ostavljaju ga nasukanog.
Izrael kao posljednje utočište
Umjesto da anulira svoje destruktivne politike okončanjem rata u Jemenu, pomirenjem sa Katarom i jačanjem zaljevskog i arapskog jedinstva da se neutralizira Iran, saudijski prijestolonasljednik radi na cementiranju prikrivene alijanse sa Izraelom kako bi se došlo do pune normalizacije odnosa sa okupatorom arapskih zemalja.
Prema nedavnom tekstu u Wall Street Journalu, MBS je ohrabrio UAE i Bahrein da normaliziraju odnose sa Izraelom kao uvod predstojećoj saudijskoj normalizaciji, ali bez pristanka njegovog oca. Navodno je kralj Salman čvrst u odluci da Saudijska Arabija normalizira odnose sa Izraelom tek nakon nastanka palestinske države.
Bez obzira da li je ovo istina ili se otac i sin samo igraju igre „dobar policajac, loš policajac“ sa palestinskom borbom, ponovno diplomatsko i strateško povezivanje sa Izraelom bi moglo biti kap koja je prelila čašu.
Nije samo napregnuto za Izrael da se umiješa u regionalnu sigurnost Zaljeva koja je već puna američkog, francuskog i miješanja drugih svjetskih sila, već je malo vjerovatno, da ne kažemo nezamislivo, da će „jevrejska država“ žrtvovati svoje vojnike u odbrani zaljevskih monarhija.
A ponuda da Izrael podijeli svoje znanje, tehnologiju i oružje je već prisutna iz ponude svjetskih sila po povoljnijoj cijeni.
Da, izrael je možda lak na obaraču i željan da postane dio saudijsko-emiratske „antidemokratske lige“ ali će se to pokazati kontraproduktivnim, obzirom na stepen odbojnosti koji taj potez može izazvati kod Arapa.
Nakon višedecenijske okupacije i ugnjetavanja Palestinaca, Izrael ostaje neprijatelj većine ljudi regije, a apsolutna većina Arapa ga gleda kao prijetnju regionalnoj sigurnosti i stabilnosti.
No, MBS, kao i MBZ, ograđuje svoje prognoze u očekivanju vjerovatnog poraza Trumpa koji će ga sigurno dovesti u izolaciju, pa čak i izbjegavanje od strane administracije Joea Bidena.
I, da, Izrael bi mogao pomoći diskreditiranom saudijskom režimu u Washingtonu, preciznije u američkom Kongresu, ali će to biti po skupoj marži koja će uključivati i saudijsko potpuno pristajanje i na američku i na izraelsku hegemoniju.
Drugačije rečeno, MBS-ova kocka sa Izraelom bi mogla biti jednako budalasta kao i sve njegove druge kocke jer će se pokazati više teretom za kraljevstvo nego što bi mu mogla koristiti.
Ukoliko SAD i sam Trump nisu mogli spasiti Saudijsku Arabiju MBS-a od neizbježne propasti, možete biti sigurni da to neće moći uraditi ni Izrael.