Nakon Osmanagićevih negativnih jona i svih drugih budalaština koje smo u prime timeu mogli vidjeti i čuti, početkom pandemije, da ne spominjemo sve ono što su napasjalučili političari poput Fadila i Solaka, Turkovićke i svih Izetbegovićevih ljudi (i životinja), da ne spominjemo manipulacije, pronevjere, pljačku naroda i korupciju, niti zloglasnu aferu Asim; nedavno je izvjesni Ejub Kučuk, kofol dugogodišnji marketinški stručnjak, zaplavio društvene mreže svojim borbenim kompletićem lijekova i preparata protiv korone, prateći sluzav nadrimedicinski trag još jedne nadriliječnice inače voditeljice na televiziji Al Jazeera. Kofol marketinški stručnjak jer i vrapci na grani ispred BH Telecoma i HT Eroneta, znaju da se iza svake uspješne marketinške agencije krije najmanje jedna politička partija.
Elem, ovaj nadristručnjak opšte prakse maltretirao je sedmicama javnost svojom kampanjom o “malim biznisima” boreći se kao za prava malih poslodavaca i malo radnika. Tajkun i sjecikesa sada je postao i nadriliječnik, narodni iscjelitelj. Pravi renesansni tip savremene Bosne. Arhetip bosanske savremenosti! Svojim savjetima o “liječenju” korone ugrožava opštu sigurnost, zdravlje i živote građane, a zato bi u svakoj normalnoj zemlji i krivično odgovarao, ali naša zemlja nije normalna zemlja pa samim tim ni mi nismo normalni.
Nije li na snazi uredba o širenju lažnih informacija?
Uostalom, zna li iko koje su mjere na snazi?
Nakon tolikog razmaha manipulacija i pronevjera, od strane političara i njihovog ponašanja koje je u suprotnosti sa mjerama koje izvikuju kao parole i o kojima periodično, po potrebi, medijski zagalame, malo ko ih sluša, a još manje shvata ozbiljno.
Nije ni čudo što je na snazi pandemijska anarhija i haos, i što smo u mjesecu julu imali dvostruko više registriranih pozitivnih slučajeva, i više od duplo više umrlih nego u periodu od 1. marta do 1. jula. Računamo od prvog marta ne zbog Dana nezavisnosti, već zbog Afere Asim, od tada se mjeri novo vrijeme – dok se pandemija stezala kao omča oko vrata, SDA se bavila onim čim se uvijek, redovno i dosljedno bavi – namještanjem funkcija i pozicija. Ovaj put stranačkih. Dotle je došlo da se čak i između sebe varaju. Šta sve nama rade ne moramo zamišljati. Gledamo sve to, evo, skoro trideset godina. Najtežih trideset godina.
Za to vrijeme, u kliničkom centru direktorica se bavi uglavnom politikanstvom i tužbenim pravom i ne prestaje svoju kampanju protiv stručnjaka i zdravstvenog sistema. Simultano, njen koalicioni partner i brat po ratnom dezerterstvu šankista Mesihović, donedavni kantonalni ministar zdravstva i jedan od prethodnika zloglasne direktorice na KCUS-u, podnio je ostavku. Nakon mandata od svega nekoliko mjeseci u najkritičnoj situaciji po opšte zdravlje građana nakon rata. Još jedan nadristručnjak još jednom potvrđuje svoj kukavičluk i samoživost, kao pravi guzonjin sin, što Šanko Mesihović kao sin visoko pozicioniranog komunističkog rukovodioca svakako jeste bio. Jednom dezerter uvijek dezerter.
S iste strane, njegov partijski vođa (u nigdje) Željkec, pudlica bračnog para Izetbegović, bavi se rovašenjima po drugim strankama. Nakon Zlatka Lagumdžije, njegov politički posilni Željko Komšić je najveća štetočina na političkoj ljevici (iako sada znamo da tako nešto kod nas nikada nakon rata nije postojalo). Zajedno sa Lagumdžijom kao uzorom, u ešalonu sa bajrovićima, suljagićima, (Nermin) nikšićima, lazovićima… ne samo da su kompromitovali ideju opozicije već su svaku moguću opoziciju u nas i u teoriji i u praksi zatukli kao šugavog psa. Time su učinili i još uvijek čine najveću korist upravo za SDA, a samim tim i za SNSD i HDZ, jer su ove tri stranke troglavi sijamski blizanci.
I onda na sve to dođe nekakav nadrihipster i javno dezinformiše, obmanjuje i manipulira javnost dovodeći u opasnost zdravlje građana. Umišljen kao i njegovi klijenti i pajtaši političari, Kučuk je egzemplar kapitalac opšteg sunovrata i dekadencije na svim poljima naše društvene stvarnosti. Po provjerenom modelu političara, javno je postao i vjernik, objavljujući prigodne ramazanske fotografije i statuse na društvenim mrežama. U šta Kučuk zaista vjeruje istraživalo je svojevremeno i tužilaštvo u aferi Gibraltar. Biće da sada planira iz propalog marketinškog sektora transfer u, za nemoralne i neznalice u nas, uvijek prosperitetnu politiku.
Ostavimo Kučuka sa Osmanagićem i drugim nadristručnjacima u kojima se dovoljno jasno zrcali apokaliptičnost vremena u kojem živimo, zeman moralne izopačenosti, društvene kaljuge, dok odjekuju trublje opšte opasnosti i izgledne propasti.
Zaboravimo bar na čas Sebiju Izetbegović koja u maniri službenika za odnose sa javnošću seoskog doma zdravlja rafala u javnost otrovne strelice pokušavajući zamaskirati svu štetu koju čini i vlastitu menadžersku nesposobnost o kojoj je riječi hvale imao jedino Dino Konaković, dok nije “promijenio” političku vjeru. Zaboravimo na čas svu štetu koju direktorica KC svakog dana čini zdravstvu, zdravlju i budućnosti građana. Dok traži uvođenje oštrih mjera, u isto vrijeme se na Metalcu redaju stolice za SFF, da njen zet sačuva kontinuitet i održi decenijske standarde pozamašnih transfera novca poreskih obveznika.
Zaboravimo bar nakratko Sebiju, ali sjetimo se da je delegaciju SFF-a primio nenadani premijer Nenadić drugi dan po uvođenju policijskog sata. To je bio prioritet svih prioriteta u tom trenutku (sic!). Kako li će SFF opravdati 200.000 KM donacije Gradske uprave, ili 150.000 KM na kantonalnom nivou, ne računajući ostale kantonalne donacije, ili stotine hiljada maraka na federalnom nivou, ili sponzorstva javnih preduzeća poput BH Telecoma ili Lutrije BiH. Nikako, sve ostaje u krugu familije. Po starom ratnom profiterskom pravilu – svi smo naši, samo jaši. Kako li će takozvani gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka objasniti zašto u ovom trenutku 200.000 KM SFF-u? Neće ni objasniti, kao što nije ništa ni do sada objasnio. Takozvani gradonačelnik jer ga je za gradonačelnika izabrao, po vlastitom javnom svjedočenju i priznanju još uvijek zastupnik i predsjednik kluba Bošnjaka u državnom parlamentu BiH Asim Sarajlić.
I onda će nam pričati o ratu. Kako je prvi SFF održan pod opsadom. Pričaće nam to dezerteri i vojnosposobni sa radne obaveze, oni koji su se vodili petokolonaškom parolom – neka svako radi ono što najbolje zna! Kad je agresija počela od nas niko nije znao ratovati, ali mnogi od nas nismo radili ono što smo najbolje znali, već ono što je bilo najpotrebnije. Oni su gradili karijere dok smo mi skakali po linijama i čukama čekajući da nas nešto pogodi, nadajući se da ćemo završiti kao promašeni slučajevi.
Prodavat će nam priču, iako nismo mušterije, o otporu, prkosu, borbi… svemu onome što nikad ni na trenutak nisu činili ni Kučuk, ni Sebija, ni Purivatra, ni bilo ko iz klana Izetbegovića i njihovih bezbrojnih privjesaka, kao ni sam trezoraš, potvrđeni izdajnik interesa Bosne i Bošnjaka, koji je busajući se verbalnim patriotizmom u svoja rahitična politička prsa, Dodiku poklonio sve bitne državne a Čoviću sve bitne federalne poluge vlasti, da bi održao apsolutizam u svom pašaluku, sarajevskom kantonu.
Olimpijada je otkazana, i hadž je otkazan, ali SFF – jok. Jer bez SFF-a nema hadžiluka. Za ogroman novac poreskih obveznika nazor će prikazivati filmove. Na te projekcije poreske obveznike niko ni ne zove niti očekuje niti će za njih biti mjesta. Očigledno, nije menadžmentu SFF-a do filma već do novca poreskih obveznika. Uostalom, filmove se može gledati i kući, na distanci, bez ugrožavanja zdravlja građana. Najavljujući izigravanje propisanih ograničenja o okupljanju maksimalno 100 ljudi na otvorenom, na način da na Metalcu bude 7 “sektora” po 100 ljudi, direkcija SFF-a u stilu Novalića, poručuje da to nije skup za 700 posjetilaca, već 7 puta po 100, kao da se radi o sedam odvojenih javnih skupova. Ukoliko nadležni ovu ujdurmu budu tolerisali, samo će još jednom potvrditi ono što svi znamo – svi bliski SDA mogu sve, a svi ostali ne mogu ništa.
Bez želje, namjere i potrebe da umanjujemo značaj SFF-a, jer za razliku od gotovo svih drugih SDA porodičnih projekata u koje su skrhani bezbrojni milioni, SFF je vrijedan i važan kulturni i turistički događaj. Ipak, bilo bi u najmanju ruku humano kad bi organizatori pokazali bar malo stvarne odgovornosti i bar trun saosjećanja sa građanima. Bilo bi dobro i za sam festival da pokažu odgovornost i solidarnost. Nažalost, čini se da ne treba očekivati ni to malo. Kao što ne treba očekivati ništa od političara. Sve je to jedna raja, sve sami saučesnici i taldžije. Jer da je drugačije sigurno bi bar neko to do sada primijetio.
Dok pripreme za SFF teku uprkos svemu, nastavlja se smrtonosni trend novih registriranih pozitivnih slučajeva, i obaraju se rekordi – i novih slučajeva i smrtnih ishoda. Ali građani ne treba da brinu, tu su kučuci i osmanagići, i drugi vračevi, oni će nas liječiti, a mi ćemo i dalje plaćati za zdravstveni sistem da bi nam Sebija, sa kapije zaključanog kliničkog centra mogla siktati svaki dan dok nas nadriliječnici, teoretičari i praktičari zavjera savjetuju i “liječe”.
Nama ostalima, preostalima, ostaje da se kao i početkom rata samoorganizujemo i branimo kako i čime znamo. Nema veze što će oni poslije, opet, pričati i uporno ponavljati da su nas oni organizovali i odbranili. Ako preživimo. Ako ne preživimo, reći će, opet, da se nismo snašli.