Pola godine nas svakodnevno zatrpavaju vijesti o broju zaraženih, umrlih i onih na respiratorima. Informativne emisije na elektronskim medijima, i državnim i privatnim, počinju i završavaju ciframa.
Vjerodostojnost opasnosti ovih brojki daju autoriteti iz struke, okupljeni pod kišobranom politike. Oni se brinu za naše zdravlje savjetujući nas da ne izlazimo, da se ne okupljamo, da držimo distancu, da nosimo maske… Vlast od nas traži da za naše dobro zdravlje ostanemo u zatočeništvu, izvan svake socijalne aktivnosti. Vlast u Srbiji je smislila najmonstruozniji slogan s tim ciljem – “Što si mi dalje, to si mi bliže!”
Nikada krizna pamet nije progovorila kakve posljedice mogu imati za naše zdravlje izolacija, maska, sjedenje među četiri zida i zurenje u ekrane s kojih nas iz časa u čas bombarduju vijesti o broju umrlih. Broj ubistava, samoubistava i zlostavljanja usljed psihičkih poremećaja izazvanih mjerama koje je donijela vlast po preporukama “struke” nikome nije interesantan. Tim brojkama struka se ne bavi.
Ništa u ovoj priči nije tragičnije od pozivanja kriznih štablija na mišljenje “struke”. Zdravstvena struka predstavlja skup znanja i vještina koje su stečene u praksi koja se bavila određenim poslovima i pitanjima iz oblasti liječenja. Ako je korona nepoznat virus i nova bolest, šta struka u tome može pomoći? Kakva su stručna znanja ljekara koji o kovidu-19 znaju koliko i svaki građanin? Da li su njihove preporuke u funkciji liječenja ili u funkciji nečega što mi još ne znamo?
U ovoj priči razum bi nalagao da se postavi pitanje gdje je mišljenje nauke. Ako je nauka, prema standardnim rječnicima, “sistematski poduhvat koji stvara i organizuje znanja u obliku objašnjenja i teorijskih predviđanja…” (Vikipedija), onda je logično zaključiti da nam samo njena dostignuća danas mogu biti od koristi u borbi protiv pandemije. Ko je pozvaniji od nauke da govori o nepoznatoj bolesti? I ko nas drugi može umiriti pred neizvjesnošću posljedica koje sa sobom nosi virus nepoznatog porijekla ako to nije nauka?
Mi ne čujemo stavove i mišljenja naše nauke. Naravno, to ne znači da se naši naučnici i naši ljekari ne bave kovidom-19 i da ne znaju šta se u svijetu nauke događa. Pouzdano znam da naši ljekari prate šta se u svijeti nauke radi i objavljuje, ali se rijetko gdje o tome nešto može pročitati. Državni mediji se tom pričom ne bave, vjerovatno u strahu da se ne poljulja autoritet vlasti i ne umanji značaj kriznih štabova i “struke”.
Do 15. jula ove godine u svijetu je objavljeno 44.537 naučnih radova o kovidu-19. Mi ne znamo do kakvih otkrića je nauka došla, a to bi za građane bilo od najveće važnosti. U stanju kada postoje samo jednosmjerne informacije čovjekova sluđenost sa svojim teškim posljedicama je neminovna. Kult maske, izolacija i stalno prskanje i pirkanje ruku hemikalijama stvoriće kod ljudi psihičku pometnju s teškim zdravstvenim i socijalnim posljedicama. O tome bi trebalo da javno govore neki drugi štabovi (naučni, etički).
Takođe, stalno izvještavanje javnosti o broju umrlih je krajnje nedopustiva manipulacija. Prvo, brojke same po sebi nisu alarmantne. Da bi bile od značaja trebalo bi ih dovesti u vezu sa drugim statistikama (npr. koliko dnevno ljudi umre od drugih bolesti). Zašto se svakodnevno javnost ne obavještava o broju umrlih od gladi ili o broju poginulih u saobraćajnim nesrećama!? Ove brojke su daleko alarmantnije. Drugo, statistika objavljivane smrti nije od značaja jer se ne vidi jasna veza s virusom. Stručnjaci tvrde da je obdukcija jedini način da se utvrdi da je smrt nastupila od kovida-19, a obdukcije umrlih koji su bili pozitivni na virus se kod nas ne obavljaju po preporuci SZO. To je javno potvrdio ministar zdravlja Srbije Zlatibor Lončar na pres-konferenciji od 17. jula. Kako onda znamo da su objavljene smrti u vezi s kovidom-19? Da li nas krizni štabovi svjesno obmanjuju i da li možemo vjerovati “struci” koja stoji iza takve statistike?
Dodamo li ovom zamešateljstvu činjenice da se registruju pozitivni na virus bez ikakvih simptoma, da se pneumonije otkrivaju kod negativnih pri testiranju, da su u porodici pozitivnog člana svi ostali članovi negativni te da je zabilježen slučaj da više članova porodice umre od kovida-19, vidimo da nas je virus uveo u stanje neznanja pandemijskih razmjera, koje će imati mnogo teže posljedice od samog virusa.
Krajnje je vrijeme da neko stavi tačku na pandemijsko ludilo i preusmjeri komunikaciju vlasti s građanima na kolosijeke razuma i nauke.
Piše: Branko Perić, Nezavisne novine