“Srbi mogu bez hljeba, ali ne mogu bez države”, odvalio je 1991. godine, u to vrijeme (samo) doktor – psihijatar, pjesnik i predsjednik Srpske demokratske stranke Radovan Karadžić. Iste te godine će Srbi u Hrvatskoj poželjeti hljeba preko pogače, plus su formirali (para)državu republika srpska krajina, koju će, zajedno s kućama, imanjima i svime što su generacijama stotinama godina stjecali, izgubiti – ostaviti pod udarima „Bljeska“ (maj) i „Oluje“ (august) 1995. godine.
Hljeba su, nakon egzodusa stotina hiljada ljudi, potražili u dijelovima Bosne i Hercegovine pod kontrolom bosanskih Srba, u matici Srbiji i na Kosovu.
Dok su u okupiranim regijama Hrvatske Jovan Rašković, Milan Martić i imenjak mu Babić pravili „državu“, hljeb je stizao uglavnom iz Srbije, kao i planiranje, organiziranje i kompletna logistika.
Karadžićevi Srbi su početkom 1992. počeli praviti svoju, srpsku „državu“ u međunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini. Gorjeli su i sistematski rušeni opkoljeni gradovi, „očišćene“ su kompletne regije od muslimana – Bošnjaka i Hrvata. Ubijanje, ranjavanje, protjerivanje i silovanje bili su ideja i cilj da se napravi „srpska republika Bosna i Hercegovina“, koja će nešto kasnije postati samozvana (para)država, odnosno entitet Republika Srpska. Hljeba nije manjkalo, kao ni svega ostalog – pljačkalo se, otimalo, kralo, švercalo… Rat uvijek, kakav god da je, ološu i zločincu donese benefit; zato rado idu u vojnike.
‘Država’ nastala ognjem i mačem topila se u anarhiji
A kad je nestalo ratnog plijena, kada se više nije imalo šta opljačkati od neprijatelja, počelo se otimati od vlastitog naroda koji „može bez hljeba, ali ne može bez države“. Hljeba je bilo sve manje, „država“ nastala ognjem i mačem topila se u anarhiji, kriminalu, švercanoj nafti, cigaretama, municiji…
Pa su u ranu zoru 10. septembra 1993. pripadnici 16. motorizovane brigade bataljona vojne policije i Prvog krajiškog korpusa Vojske RS-a zauzeli sve vitalne objekte u Banjoj Luci i blokirali saobraćajne prilaze gradu. Formirali su krizni štab, suspendirali sve civilne organe vlasti i poručili kako su nezadovoljni položajem boraca, da je „država“ ogrezla u kriminalu i korupciji te da je upitna i vojna taktika.
Vojna pobuna nije bila veliko iznenađenje za poznavatelje prilika, čak je bilo pitanje dana kad će početi. Nekada jaka banjalučka privreda od početka rata radila je sa samo osam posto kapaciteta; struje uglavnom nije bilo, nafta i benzin, cigarete, hrana… bili su preskupi. Istovremeno je vojnička plata iznosila jednu do četiri njemačke marke, penzija rodbine poginulih vojnika isto toliko, plate zaposlenih kod privatnika 30 do 40 maraka.
Lokalne bande, predstavljajući se kao „vojna policija“, „podijelile“ su između sebe grad, naplaćivali „reket“, upadali u kuće i stanove ne samo ono malo preostalih muslimana – Bošnjaka i Hrvata, nego i imućnijih Srba. Teror, strah, pljačke, ubistva, premlaćivanja, dizanje objekata u zrak, uključujući svih 16 banjalučkih džamija… sve je bilo „zrelo“ za vojni puč ili „državni“ udar.
Pučisti su uzdrmali i „republički“ i vojni vrh, pobuna je prijetila da će se razliti blokade i neposluh u većini dijelova Bosne i Hercegovine pod kontrolom Vojske RS-a. U Beogradu, čija je vlast bila ideolog, koordinator i djelomični izvođač radova, vladala je zabrinutost, na Zapadu su se ponadali da bi rat mogao, ako ne završiti, krenuti drugim pravcem…
Kapetani iz Banje Luke bili su hladni prema rukovodstvu sa Pala, a jedini kome su u tom trenutku vjerovali bio je komandant Glavnog štaba Vojske RS-a, general Ratko Mladić. Kasnije na doživotni zatvor presuđeni ratni zločinac došao je u Banju Luku, pojavio se među narodom i na krovu teretnog vozila održao govor.
Pučisti su prekidom bojkota postali šikanirani gubitnici
Već tada je bilo jasno da pučisti nemaju šansi da budu ispunjeni njihovi zahtjevi, počeli su mukotrpni pregovori predstavnika vlasti i kriznog štaba, dogovoreno je da se vlast vrati civilnim organima te je obećana amnestija svim učesnicima akcije „Septembar ‘93“. Tako je završena (savremenici kažu da je bolji termin „tiho i bez oružja ugušena“) osmodnevna vojna pobuna i izvršena deblokada Banje Luke.
Jedan od ključnih aktera tih dešavanja Dragomir Babić, bivši oficir Vojske RS-a i član kriznog štaba, kasnije je kazao kako su prekidom bojkota „ispali gubitnici, jer su organizatori cijele akcije, među kojima sam bio i ja, kasnije šikanirani, a mnogi aktivni oficiri su istjerani iz službe“.
Babić, koji je iz Vojske RS-a izbačen 1994, zbog “nedolaska na posao”, ostao je narednih 28 i po godina jedan od rijetkih oportunista svim režimima u RS-u, sve do misteriozne smrti 24. januara 2022. Još prije 15 godina javno je tvrdio, objavljivao dokumentaciju i nudio dokaze da su aktuelni predsjednik (a tada premijer) RS-a Milorad Dodik, njegova porodica i uzak krug odabranih privatnika „kriminalom ekonomski urušili RS“, da je njegova politika prema međunarodnoj zajednici „totalno pogrešna“ te da „nas stalno uvlači u konflikt – ne u cilju poboljšanja položaja RS-a već sve to radi zaštite sopstvenog kriminala“. Babić je to govorio relativno davno, a današnja situacija je u nekim segmentima preslik Banje Luke iz septembra 1993.
Čudo su parole, pokliči, slogani… sve ono što se sklopi kako bi se podigao moral, povisio adrenalin, ojačalo (samo)pouzdanje, ali i naglo skrilo i skrajnulo ono što se stvarno događa, u zaborav spremljeni stvarni ciljevi i razlozi uglavnom naopakih i pogubnih ideja i projekata.
U suštini besmislena i nemoguća kovanica na doživotni zatvor presuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića da „Srbi mogu bez hljeba, ali ne mogu bez države“ samo je jedan od egzemplara kako se zločinački projekti (ovaj put velikosrpski) pokušavaju i u značajnoj mjeri uspijevaju „provući“ u „ime naroda“. Banjalučki „Septembar ’93“, kada je postalo jasno da će oni koji su pratili Karadžića, Mladića i bratiju ostati i bez hljeba i bez „države“, do kraja je ogolilo i najbolje determinirao šta se događalo u prvoj dekadi devedesetih u Bosni i Hercegovini.
Ništa ne ‘pali’ mase kao poziv na nacionalni ponos
„Jest ćemo i korijenje ako treba, ali se nećemo odricati suvereniteta“, kazao je početkom devedesetih član Predsjedništva tadašnje SFR Jugoslavije iz Crne Gore Branko Kostić, mada su mnogi kasnije tvrdili kako je autor ove „umotvorine“ najveći od svih ideologa i kreatora zločina Slobodan Milošević. Karadžićevi sljedbenici, prije svih Milorad Dodik i Aleksandar Vučić, pa i patrijarh Porfirije, ništa nisu naučili iz banjalučkog slučaja, pa vrlo često i sve glasnije ispaljuju parole i pokliče u kojima su narod, Srbi, država i sloboda nezamjenjivi toponimi kojima „ohrabruju“ ljude koji, u većini slučajeva, sve lošije žive i sve manje vjeruju u obećanje i floskule svjetovnih i duhovnih lidera. „Omakne“ se ponekad vlastodršcima da, umjesto rodoljubivih poskočica, spomenu posao, bolji standard, obrazovanje, zdravstvo… ali ništa ne „pali“ i „podiže“ mase kao poziv na nacionalni ponos, pa evo nekoliko „stimulansa“ pomenute trojke:
Dodik: Ključna riječ za srpski narod je sloboda (juni 2024), Ako hoćete slobodu, onda morate imati svoju državu, a naša država je Republika Srpska (april 2022), Nema slobode za srpski narod bez države (januar 2020);
Vučić: Srbi su narod koji jе rеč sloboda donеo na Balkan (oktobar 2019), Srbi žele slobodu, ne želimo da služimo bilo kome (juli 2014), Na svetu nema ničega važnijeg od slobode (august 2023);
Porfirije: Granice su promenjiva kategorija… kroz istoriju su se granice država mesta obitavanja našeg naroda menjale, a nismo sigurni … da se neće menjati i ubuduće (septembar 2022), Srbi su vekovima živeli bez države, ali nikad nisu odustali od svog identiteta (oktobar 2023), Republika Srpska je izraz vekovne težnje srpskog naroda da živi u slobodi, pravdi i miru (januar 2024)…
Piše: Fuad Kovačević / AJB