Sa 9.460 kubnih metara pitke vode po stanovniku, BiH zauzima prvo mjesto u regiji, a sedmo u Evropi.
Ali ovaj, kao ni podaci da širom države postoji više stotina izvora prirodne, ali i mineralne vode, nisu dovoljni da BiH izvozi mnogo veće količine ove dragocjene tečnosti (neki je zovu i naftom 21. vijeka) nego što uvozi.
Ono što u ovoj priči još više upada u oči jeste i to da je BiH mnogo skuplje plaćala uvezenu pitku vodu nego što je naplaćivala vlastitu izvezenu.
U prilog ovim činjenicama govore podaci Uprave za indirektno oporezivanje BiH, prema kojima je BiH u 2023. godini uvezla više od 60 miliona kilograma vode, za šta je plaćeno 34,8 miliona KM. Voda je uvožena iz osam država: Srbije, Hrvatske, Slovenije, Saudijske Arabije, Turske, Francuske, Mađarske i Belgije.
Više od polovine pitke vode uvezeno je iz Srbije, a onda slijede Hrvatska i Slovenija. Najveći uvoznik je kompanija “Sarajevski kiseljak” sa 10,1 milion KM, a zatim “Old-Gold Komerc” iz Bijeljine sa 9,6 miliona KM.
Sa druge strane, BiH je u prošloj godini vodu izvezla u 18 država: Srbija, Hrvatska, Crna Gora, SAD, Italija, Nizozemska, Australija, Njemačka, Turska, Švedska, Namibija, UAE, Austrija, Saudijska Arabija, Švajcarska, Sjeverna Makedonija, Velika Britanija i Katar. Izvezeno je 49,34 miliona kilograma pitke vode, ali je to naplaćeno svega 7,4 miliona KM.
Gotovo kompletna količina izvezene pitke vode u prošloj godini otišla je u Hrvatsku, a najveći izvoznik ponovo je “Sarajevski kiseljak”.
Zašto su razlike u cijenama uvoza i izvoza ovakve i gdje BiH griješi u ovoj priči?
“Prvi problem sa kojim se suočavaju naši proizvođači i naša privreda jeste u činjenici da imamo manji broj proizvođača i manji obim proizvodnje. A čim je tako, veći su troškovi proizvodnje po jedinici proizvoda, a kad imate veće troškove, onda je prodajna cijena koju formira tržište manja. Mi kao mali proizvođači ne možemo da utičemo na tu tržišnu cijenu, nego je jednostavno prihvatamo i s obzirom na to da je ta razlika između tržišne cijene, prodajne cijene i troškova proizvodnje mala, zarađuje se malo. Ovi proizvođači iz okruženja, Srbija, Hrvatska su mnogo jači i proizvode veće količine proizvoda, i čim je obim proizvodnje veći, onda su njihovi fiksni troškovi niži, a zarada mnogo veća”, pojašnjava ekonomista Milenko Stanić.
Kaže i da, pored obima proizvodnje, veliku razliku između BiH i konkurenata prave i podsticaji koje drugi izdvajaju za njihovu privredu.
“Ne mora direktno da se daje proizvođačima vode, ali se to radi i u poreskom sistemu, monetarnom sistemu. Dakle, država u većoj mjeri stoji iza svojih izvoznika nego što je to kod nas”, naglašava Stanić, koji kao jedan od razloga što BiH u ovoj priči kaska za ostalima ističe i promociju proizvoda, koja većim proizvođačima omogućava saradnju sa najvećim svjetskim trgovačkim lancima.
Upravo zato, smatra, u BiH vrijedi pravilo da se “više uvozi brend, nego proizvod”.
“Sa svim proizvodima je tako, ne samo sa vodom. Kupci cijene brendirane proizvode. Mnogo pažnje se mora posvetiti promociji, kao i distributivnim lancima. Naši proizvođači nemaju sredstava, mogućnosti, ali ni znanja da na takvim promocijama poboljšaju status, tako da ne grade brend”, rekao je Stanić za “Nezavisne novine”.
Na pitanje da li to znači da BiH ne zna da iskoristi svoj potencijal, Stanić prvo ističe da tog potencijala, posebno kada je u pitanju voda, BiH ima napretek.
“Mi ne zaostajemo za izvorima vode, ali je iskorišćeno vrlo malo toga. Ja znam nekoliko proizvođača koji su krenuli sa tom pričom, ali jednostavno nisu mogli opstati, nisu imali sredstava, niti su s tako malim cijenama mogli konkurisati ovim brendiranim proizvodima, a nisu imali ni adekvatnu podršku države kao neko ko je tek ušao u posao. To je, dakle, čitav jedan sistem”, podsjeća Stanić.
A pored nekonkurentnosti domaće privrede i lošeg poslovnog okruženja, problem je, prema riječima struke, i to što dio stranih turista koji posjećuju BiH više traži uvozne, a ne bh. brendove. Ali, ni tu nije kraj problemima.
“Najveći razlog su domaći potrošači, odnosno dio njih koji autodestruktivno bira strane brendove i daje prednost uvoznoj vodi u odnosu na domaću. To je više tema za psihologe i psihijatre nego za ekonomiste i to je problem koji je najteže riješiti”, kategoričan je ekonomista Igor Gavran.
Privrednici i proizvođači već odavno traže da država na neki način pomogne, jer smatraju da kvalitetom i cijenom i te kako mogu biti konkurencija uvoznom lobiju.