Referendumu je pristupilo 2.073.568 glasača, a 99,44 posto glasalo je za nezavisnost. Samo 6.037 osoba glasalo je protiv.
Rezultati referenduma omogućili su i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne države.
Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. mart proglašava Danom nezavisnosti BiH i državnim praznikom potpisao je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović 6. marta 1995. godine.
Podsjetit ćemo na važne historijske činjenice vezane za Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Kako je tekla uspostava diplomatske mreže ’90-tih godina, traženje zemalja prijatelja po svijetu i priznanja nezavisnosti…
Briselskom deklaracijom o Jugoslaviji od 17. decembra 1991. godine, Međunarodna arbitražna komisija sa francuskim pravnim ekspertom Robertom Badinterom na čelu, dala je mišljenje u kojem je rečeno da je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija ušla u proces disolucije. Bosna i Hercegovina imala je dvije mogućnosti – da ostane u Jugoslaviji iz koje su izašle Slovenija, Hrvatska i Makedonija ili da krene putem nezavisnosti.
KASIM TRNKA, predsjednik Ustavnog suda SRBiH (1990-1992)
“U roku od sedam dana, Bosna i Hercegovina pripremala se da aplicira za međunarodno priznanje i donesena je odluka Vlade i Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Nažalost, srpski članovi Vlade i Predsjedništva nisu prihvatili ideju da se aplicira za međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine”.
Prije toga, Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine u noći 14. na 15. oktobar 1991. godine usvojila je dokument pod nazivom “Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine”.
Odlučeno je da se povuku bh. predstavnici iz rada saveznih organa, dok se ne postigne dogovor između svih jugoslavenskih republika.
RADOVAN KARADŽIĆ
“Ovo je put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista ona autostrada pakla i stradanja kojem su krenula Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak”.
ALIJA IZETBEGOVIĆ
“Njegovo izlaganje, njegov način izlaganja, njegove poruke, možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji. Muslimanski narod neće nestati”.
MIRKO PEJANOVIĆ, akademik i bivši član Predsjedništva RBiH (1992-1995)
“Dvije vladajuće stranke, Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine i Stranka demokratske akcije, zajedno sa pet opozicionih stranaka, približile su se u stanovištu da Bosna i Hercegovina ima historijsko pravo da na temelju dotadašnjeg razvoja njene državnosti izvede aktivnosti i odluči o svojoj budućnosti i onda je nastala ideja da se odlučivanje provede referendumom građana. Protiv takvog stajališta bila je samo jedna stranka, i to vladajuća Srpska demokratska stranka (SDS).”
Ubrzo je došlo do formiranja srpskih autonomnih područja, osnivanja Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini te organizovanja plebiscita, nakon čega je devetog januara 1992. proglašena Srpska Republika BiH.
KASIM TRNKA, predsjednik Ustavnog suda SRBiH (1990-1992)
“Ustavni sud je prepoznao da je to napad na državu Bosnu i Hercegovinu, da su te navodne institucije kao što je plebiscit i Srpska republika BiH nastale na protivustavan način, upotrebom nasilja, protivno važećim odredbama Ustava i zakona i, naravno, Ustavni sud je poništio takve odluke da upozori na opasnosti koje prijete. U početku, Herceg-Bosna je bila nominirana kao kulturno-gospodarstvena zajednica gdje nije pokazivana ambicija da ruši samu državu, ali je kasnije proglašenjem Hrvatske Republike Herceg-Bosne to bilo sasvim očigledno”.
Skupšina BiH donosi Rezoluciju o suverenosti 14. januara 1992. godine, a nakon toga Badinterova komisija je dala svoje mišljenje za Bosnu i Hercegovinu.
KASIM TRNKA, predsjednik Ustavnog suda SRBiH (1990-1992)
“Badinterova komisija je konstatovala u svom mišljenju: ‘Budući da srpski članovi Vlade i Predsjedništva nisu podržali ovaj prijedlog za nezavisnost, BiH ne ispunjava uslove za međunarodno priznanje’. Onda ide ključna rečenica – ‘Ova odluka se može promijeniti, ako vlasti BiH provedu referendum građana pod međunarodnom kontrolom'”.
MIRKO PEJANOVIĆ, akademik i bivši član Predsjedništva RBiH (1992-1995)
“Na temelju toga je Skupština BiH 25. januara 1992. godine donijela odluku o raspisivanju referenduma građana”.
Referendum je raspisan za 29. februar i 1. mart 1992. godine. Referendumsko pitanje glasilo je “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”.
Izlaznost je bila 63,7 posto, a za nezavisnost su glasala dva miliona 61 hiljada 932 glasača ili 99,44 posto.
Pred referendum su postavljene barikade. Na biralištima došlo je do incidenata.
Šestog marta, Skupština je prihvatila rezultate referenduma i počinju antiratni protesti.
Četvrtog aprila Predsjedništvo mijenja ime u Republiku BiH. Umjesto mira, nezavisnosti i slobode uslijedili su oružani napadi, ratna stradanja i razaranja i 6. aprila počela je opsada Sarajeva, najduža opsada jednog grada u modernoj historiji.
MIRKO PEJANOVIĆ, akademik i bivši član Predsjedništva RBiH (1992-1995)
“Uslijedila je organizacija otpora i obrane integriteta i suvereniteta države BiH. Nju je vodilo ratno Predsjedništvo, koje je bilo multietničko i višestranačko i formiralo je oružane snage – Armiju RBiH koja je nosila najveći teret odbrane BiH”.
Prvo priznanje nezavisnoj BiH dala je Bugarska, krajem januara 1992. godine. Nakon što je Njemačka 6. aprila priznala nezavisnost BiH, uslijedilo je priznanje i drugih evropskih zemalja, priznanje Evropske zajednice, a dan kasnije Sjedinjenih Američkih Država.
EDHEM PAŠIĆ, bivši bh. ambasador i diplomata
“Ja sam tada došao u Kairo, već je tada počeo rat. Bile su dvije ambasade, naše nije bilo. Bila je jugoslovenska i hrvatska ambasada. I jedna i druga ambasada su izdavale iste biltene – da je Alija Izetbegović fundamentalista, da će on stvoriti islamsku državu u Bosni u Evropi. Ja sam kasnije izdavao svoj bilten i borio se koliko god sam mogao, preko svojih veza sa predsjednikom Mubarakom, sa ministrom vanjskih poslova i preko televizije. Uspio sam da objasnim ljudima da nešto tako što nam podmeću ambasade Jugoslavije i Hrvatske nije tačno i da je to nemoguće u BiH. Išao sam sa metaforom, da je u Bosni nemoguće saditi datule, jer to nije takva klima u kojoj mogu datule uspjeti, tj. takve ideje”.
Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine pristupila organizaciji Ujedinjenih nacija, čime je dobila najveće međunarodno priznanje.
MUHAMED ŠAĆIRBEGOVIĆ, prvi ambasador BiH u UN-u
“Moj cilj je bio da se ostvari perspektiva da Bosna postoji u svijetu pred UN-om i drugi cilj bio mi je da se BiH predstavi, ne sa jednim etničkim stavom, kao u Sloveniji i Hrvatskoj, već da se predstavi i pokaže njene različitosti pred UN-om. Mi smo imali predstavnike svih naroda i naš cilj je da budemo aktivni u svim komitetima UN-a jer, ako tražimo da nas neko prizna u toj zajednici, mi smo trebali biti aktivni u svim elementima te zajednice, u svim komitetima i agencijama”.
Rat je trajao od 1992. do 1995. godine, prouzrokujući masovna stradanja, razaranja, protjerivanja, zločine i genocid.
Završetak rata uslijedio je potpisivanjem Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH dogovorenog u Dejtonu 21. novembra, a potpisanog u Parizu 14. decembra 1995. godine, kojim su potvrđene međunarodno priznate granice BiH, njen teritorijalni integritet, suverenitet i međunarodni subjektivitet, ali i administrativna podjela na dva entiteta – Federaciju BiH i Republiku Srpsku.
Odlukom Međunarodnog arbitražnog suda, 8. marta 2000. godine osnovan je Distrikt Brčko, kao dio BiH pod njenim suverenitetom.
BiH danas teži euroatlantskim integracijama. U okviru Akcionog plana za članstvo, saradnja BiH sa NATO savezom je struktuirana kroz Program reformi. Lideri Evropske unije su 15. decembra 2022. godine jednoglasno odlučili da BiH dodijele status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji.