Kako nadležne institucije postupaju kada maloljetnik počini krivično djelo, kakve su mjere i kazne? No, još važnije pitanje – kako prepoznati i spriječiti?
Djeca do 14 godina ne odgovaraju pred zakonom za svoja krivična djela.
“Što se tiče ovog malog, nema uslova za određivanje mjera pritvora, nije krivično-pravno odgovoran. Da je do 16 godina, mogao bi biti … maloljetničke sankcije, maloljetnički dom, vaspitanje itd, a preko 16 ima maloljetnički zatvor. Ja bih pojačao krivičnu odgovornost prema roditeljima”, izjavio je advokat Omar Mehmedbašić.
Odakle oružje, čije je, kako je dospjelo u ruke djeteta, da li je neko propustio neophodne zakonske mjere koje treba preduzeti da se oružje čuva u zaštićenom prostoru? Da li postoji odgovornost roditelja ili nekih drugih osoba, koje su vlasnici oružja, sve su to pitanja koja se postavljaju ovih dana.
“Procesuiranje tog djeteta u ovom momentu je praktično nemoguće. Pretpostavljam da će se u nekom uobičajenom postupku uključiti službe centara za socijalni rad, medicinske ustanove, psihijatrijske i psihološke i tako dalje. Međutim, to neće riješiti uzroke problema”, rekao je Eldan Mujanović, Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije UNSA.
“Nepostojanje adekvatnog postpristupa i brige o djeci koja su već ušla u sukob sa zakonom… Treba im posvetiti dužnu pažnju i rehabilitovati ih i socijalizovati na pravi način, a ne da kad maloljetnik za godinu, dvije postane punoljetna osoba nastavi sa činjenjem krivičnih djela”, navodi Mićo Letić, stručnjak za maloljetničko prestupništvo.
Ranu detekciju neprihvatljivih oblika ponašanja, ističu psiholozi, prvenstveno bi trebali da rade roditelji, a nakon roditelja nastavno osoblje.
“Nastavno osoblje bi trebalo imati podršku u vidu stručnog tima koju bi svaka škola trebala da ima u vidu pedagoga, psihologa, socijalnog radnika. Taj tim bi na osnovu informacija trebao da uradi odgovarajuću stručnu procjenu djeteta”, izjavio je Dženan Fatić, psiholog u odgojnom centru Kantona Sarajevo.
Samo kad se nešto desi, otvorimo oči. Bavimo se tim kratko, dok ne prođe i opet nastavimo žmiriti, kaže prosvjetni radnik Vedran Zubić.
“Nijedna ozbiljna institucija ovdje nije reagirala u zadnjih četvrt stoljeća za bilo šta što se odnosi na pedagošku psihologiju. Ako neko misli da je reforma obrazovanja to što se ubacilo tri tableta i dvije velike plazme u učionicu, grdno se vara. I koji je pedagoški elemenat izbacivanje iz škole u drugu školu? To je – brigo moja pređi na drugoga, to nije nikakava pedagogija”, istakao je Vedran Zubić, prosvjetni radnik.
I ponovo pitanja. Da li roditelji imaju sluha da prepoznaju šta im se dešava sa djecom, da li se zapitaju i upitaju svoje dijete kako je, šta se dešava, da li je sve uredu, da li im mogu pomoći, pohvale li svoje dijete kada uradi nešto plemenito? Ili, nemaju vremena.