Cijela je BiH prije par sedmica, kako i dolikuje, Danom žalosti bila u bolu s ubijenom beogradskom djecom; samo se čini da su ubijena djeca Tuzle nedostojna bola i tuge za cijelu BiH.
Ako pitate predsjedavajuću Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željku Cvijanović, njen kabinet i političko rukovodstvo bh. entiteta Republika Srpska, onda po njima nema razloga da se obilježi smrt ubijene tuzlanske mladosti. Narečena Željka Cvijanović eksplicitno nije podržala zaključak koji je usvojilo državno Predsjedništvo, a kojim se zadužuje Vijeće ministara Bosne i Hercegovine da usvoji odluku o proglašenju 25. maja danom žalosti u Bosni i Hercegovini. A kako ona nije podržala ovaj zaključak i kako se sve dogodilo nakaradno kako i biva u nas, u zadnja dva dana, vrlo očevidno ni danas država Bosna i Hercegovina neće danom žalosti obilježiti monstruozan zločin koji su izvršile srpske snage pod komandom zločinca i bjegunca, generala Novaka Đukića.
Tog 5. maja 1995. godine, dakle prije 28 godina, granata ispaljena sa srpskih položaja, sa planine Ozren, u 20 sati i 55 minuta, na Kapiji u Tuzli usmrtila je veliku grupu mladih, prosječne starosti 21 godinu, njih ukupno 71, dok je više od 200 osoba teže ili lakše povrijeđeno. Najmlađa žrtva je bio Sandro Kalesić, koji je imao nepune tri godine. O njegovoj smrti na tuzlanskoj Kapiji otac Dino će reći: “Kad sam vidio da mi je Sandro pogođen, ja sam ga primakao sebi, osjetio sam da mu je mokro oko srca. Nisam znao da je pogođen, i onda sam ga odmakao i vidio krv. Preko raskomadanih tijela trčali smo do mog auta. Kad smo došli na ulaz u Klinički centar, ja sam osjetio da mi je Sandro izdahnuo na rukama.”
Etničko čišćenje, genocid, ciljano ubistvo djece u Tuzli
I eto danas, 28 godina poslije, velikosrpski mediji ubijaju Sandra po drugi put i dalje sijući laži, bezočno mantrajući kako su se “balije samogranatirale“, ili, još gore, osporavajući čitav zločinački događaj. I danas je monstrum odgovoran za ovaj masakr, general Novak Đukić, slobodan čovjek, živi u Srbiji, ne krije se od organa gonjena, jer ga niko i ne goni; ponaša se kao svaki ratni zločinac u narečenoj Srbiji, uživajući status uglednog građanina. Novak Đukić je pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora, ali kakve sad veze imaju pravda, pravo i pravičnost kad se ne primjenjuju i kad ne važe u susjednoj nam zemlji, koja je odgovorna za agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Pa onda kad stavimo sve ove podatke u perspektivu današnjeg vremena, posve je logično, očekivano čak, da predsjedavajuća Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Cvijanović, koja je ujedno glasnogovornica notornog Milorada Dodika i “srpskog sveta”, niti može, niti smije sve i da hoće staviti svoj potpis na civilizacijski zaključak o uvođenju dana žalosti u cijeloj zemlji. Jer bi to značilo da je makar otvoren put u smjeru sagledavanja odistinske povijesti i preispitivanja vlastite krivice i zločinačkih akata koje je u ime naroda počinila Vojska Republke Srpske, prije toga Jugoslovenska narodna armija.
A tako li što se neće desiti i zbog sramnog režima Aleksandra Vučića, i zbog apsolutne vlasti Milorada Dodika u RS-u, ali još više tako li što se neće desiti zbog velikosrpskih, četničkih narativa, koji su mnogo dublji od same dnevnopolitičke pojavnosti. Ti opskurni narativi govore da su Srbi uvijek i svuda na Balkanu ugroženi, da Srbi uvijek i svuda na Balkanu imaju pravo da prisvajaju tuđe teritorije i etnički ih čiste, ti narativi kazuju da je u takvim situacijama opravdano koristiti silu koja proizvodi i etnička čišćenja, zločine i genocid i ovo masovno, ciljano ubistvo djece u Tuzli, u konačnici.
Procesija mošti vladike koji je obožavao Hitlera
Ne vjerujete? Evo, u istom trenutku u kome Tuzla sa svojim građanima i ostatkom Bosne i Hercegovine tihuje u bolu za ubijenom djecom na Kapiji, samo stotinjak kilometara dalje po beogradskim ulicama se nosaju mošti srpskog vladike Nikolaja Velimirovića, ljubitelja lika i djela Adolfa Hitlera i čuvenog antisemite. A Crkva Srbije, zajedno sa vojskom i državnim aparatom, nosi kosti preminulog čovjeka pod devizom “da Srbija ozdravi“. E ako će ozdraviti uz takvog svetosavskog ultranacionalistu, na sreću joj bilo.
I te mošti nosaju, ponavljam, pripadnici srbijanske vojske, sve u svečanim odorama. Dakle, jedan vid religijsko-paganske prakse iznova je zaživio u Srbiji. A znamo da je ondašnje nosanje moštiju kneza Lazara, prije više od tri decenije, prethodilo početku velikosrpske agresije na Sloveniju, Hrvatsku, Kosovo i Bosnu i Hercegovinu. I još više znamo da se ta politika na koncu pretvorila i materijalizirala u onu granatu koja je ubila 70 mladih ljudi i dječaka od tri godine Sandra Kalesića na tuzlanskoj Kapiji.
Pa je cijela Bosna i Hercegovina prije par sedmica danom žalosti bila u bolu za ubijenom beogradskom djecom, kako i dolikuje. Samo se čini da su ubijena djeca Tuzle nekako nedostojna bola i tuge za cijelu BOsnu i Hercegovinu i za susjednu Srbiju. I taj dan žalosti, koji bi makar roditeljima i rodbini značio utjehu i znak pažnje na simboličkom planu, institucionalno im se uskraćuje od onih ideologija koje su im pobile djecu prije 28 godina. Eto, to je apsurd.
Zagovaranje opcije rata, krvi i tla i slavljenje zločinaca
Sa druge strane, bilo bi jako čudno i čak neumjesno i neprijatno da negatori genocida i obožavatelji ratnih zločinaca i djecoubice obilježavaju sa porodicama žrtava dan žalosti. Bilo bio to bizarno i skaredno iskustvo, u kome nema kajanja i nema priznanja krivice. Pa onda i ne možemo očekivati politiku iz Beograda i Srbije, i iz Banjaluke i RS-a, koja će moliti za oproštaj i koja će ući u proces katarze, jer nju zastupaju ljudi totalno pogrešni ljudi.
I zato morate znati da i pioni i glavaši sadašnje politike i sadašnjih duhovnih praksi u Srba glasno zagovaraju sve one opcije rata, krvi i tla i slave sve one zločince koji su doveli i do 25. maja 1995. goodine i ubistva mladosti tuzlanske. Samim tim, oni (ne)svjesno slave okolnosti i dijalektiku koja je dovela i do strašnih ubistava djece u Beogradu ovih dana. Dok srpski nacionalni korpus u potpunosti ne shvati da su ti događaji povezani neraskidivom ideološkom vrpcom, neće biti razvezivanja Gordijevog čvora, koji, sa jedne strane, drži porodice ubijene djece, a sa druge birokratsko-političko-teološki sistem zemlje koja se odbija suočiti sa svojom prošlošću i demonima u toj prošlosti.
Da, na nekadašnji Dan mladosti oni koji su slavili taj dan ubili su tuzlansku mladost, da bi nakon toga kukavički pobjegli u Srbiju i tamo živi, slobodni i nekažnjeni širili bestijalne laži. Novak Đukić je samo jedan u nizu takvih primjera. Bez dana žalosti, na sramotu svih nas. Da se pamti i da se ne zaboravi.
Bez riječi; bez utjehe; bez dana žalosti; bez mladosti
Suzan Abulismail, 15 godina
Edina Ahmetašević, 20 godina
Elvis Alagić Enko, 17 godina
Admir Alispahić, 24 godine
Lejla Atiković, 14 godina
Asmir Bakalović, 19 godina
Adnan Beganović, 16 godina
Damir Bojkić, 27 godina
Indira Borić, 36 godina
Ilvana Bošnjaković, 17 godina
Elma Brguljak, 20 godina
Lejla Bučuk, 16 godina
Sanja Čajić, 17 godina
Selma Čaušević, 17 godina
Amir Čekić, 21 godina
Samir Čirak, 18 godina
Almasa Ćerimović, 19 godina
Zada Dedić, 20 godina
Razija Djedović, 19 godina
Amir Djapo, 20 godina
Suzana Djušić, 14 godina
Amir Đuzel, 26 godina
Muris Fatušić, 15 godina
Ago Hadzić, 20 godina
Hamdija Hakić, 48 godina
Senad Hasanović, 26 godina
Šemsa Hasičić, 20 godina
Alem Hidanović, 19 godina
Nedim Hodzić, 30 godina
Hasan Hrustanović, 25 godina
Adnan Hujdurović Kindze, 18 godina
Elvira Hurić, 16 godina
Almir Jahić Bato, 18 godina
Azur Jogunčić, 24 godine
Sandro Kalesić, 2 godine
Franc Kantor, 24 godine
Damir Kurbašić, 20 godina
Vanja Kurbegović, 17 godina
Vesna Kurtalić Veca, 15 godina
Sulejman Mehanović, 28 godina
Pera Marinović, 37 godina
Nenad Marković Nešo, 19 godina
Amira Mehinović, 21 godina
Edin Mehmedović, 19 godina
Edisa Memić, 19 godina
Adrijana Milić, 17 godina
Nešet Mujanović, 20 godina
Edin Mujabašić Mony, 21 godina
Samir Mujić, 28 godina
Elvir Murselović, 23 godine
Šaban Mustačević, 29 godina
Dijana Ninić, 20 godina
Selma Nuhanović, 17 godina
Indira Okanović, 16 godina
Rusmir Ponjavić, 20 godina
Raif Rahmani, 22 godine
Fahrudin Ramić, 34 godine
Nedim Rekić, 27 godina
Jasminko Rosić, 32 godine
Nihad Šišić, 19 godina
Armin Šišić, 19 godina
Senahid Salamović, 25 godina
Edhem Sarajlić, 20 godina
Jasminka Sarajlić, 23 godine
Asim Slijepčević Asko, 20 godina
Savo Stjepanović, 25 godina
Jelena Jezidzić Stojičić, 44 godine
Ilinka Tadić, 53 godine
Azur Vantić, 19 godina
Mustafa Vuković, 23 godine
Adnan Zaimović Garo, 27 godina
Neka je vječna slava tuzlanskoj mladosti.
25.5.1995.