U čitavom spletu raznih zapaljivih rasprava, od onih vezanih za sudske presude do sukobljavanja oko formiranja Vlade Federacije, jedna nam baš zapade za oko. Akteri su ministar komunalne privrede, infrastrukture i još ponečega u Vladi Kantona Sarajevo Almir Bečarević i Energoinvest. Bješe to kratka ali intenzivna rasprava u kojoj je Bečarević pozvao krovnog uvoznika plina da smanji cijenu tog energenta za 30 posto i da pokaže uvozne fakture za februar i mart. Iz Energoinvesta su ministra odmah nagrdili i nazvali neznalicom, tvrdeći da bi smanjenje cijene za toliko procenata dovelo do obustave isporuke plina. Na konačnu cijenu, kažu, ne utiče samo nabavna cijena, nego i druge bitne stavke.
Obični smo ljudi, jelde, pa nam nisu poznate tajne složene matematike kojom se određuju cijene, mi smo tu samo da ih plaćamo, ali ovaj slučaj još jednom nas je podsjetio na jednu vrlo interesantnu prirodnu pojavu u Bosni i Hercegovini. Čim nešto poskupi na svjetskom tržištu, nema veze jesu li to energenti, hrana ili naprosto transport i dopremanje tih proizvoda, u našim prodajnim centrima, na benzinskim pumpama i pijacama, cijene iste sekunde skoče u nebesa. Udari nam ta lančana reakcija bjelosvjetskih berzi na istanjene novčanike, na kućni budžet, na život, sve uz objašnjenja kako je to ekonomski neizbježno zbog povećane nabavne cijene. A kad cijene na tom istom svjetskom tržištu počnu padati nošene ekonomskim zakonitostima, naši distributeri, veleprodajni i maloprodajni trgovci, a s njima i institucije, počnu se praviti nevješti, nečim zauzeti, zagledani nekud na drugu stranu, tobože i ne primjećuju te nove tokove na svjetskim berzama. Tek za koju sedmicu, kad ih mediji i potrošačka udruženja počnu optuživati za pohlepu, ostvarivanje ekstraprofita, lov u mutnom, prevare potrošača i zloupotrebu monopolne pozicije koju im je omogućila vlast, počnu nam s visine objašnjavati kako smo jadni neupućeni, kako to ne ide tako k’o što mi mislimo, kako na cijenu ne utiču samo poskupljenja na svjetskom tržištu, nego još mnogi faktori i kako je matematika korekcije cijena mnogo komplikovanija nego što mi mislimo… I šta se mi tu uopšte imamo petljati tako neuki, naše je samo da to plaćamo iz svojih novčanika?
Tako smo već godinama, možda i decenijama, uhvaćeni u zamku domaćih distributerskih i trgovačkih ekonomskih zakonitosti – kad cijene na svjetskom tržištu rastu, onda sve trenutno poskupljuje i kod nas, a kad cijene na planetarnim berzama ošto padaju, kod nas uglavnom ostaju na istom nivou, pustošeći nam potrošačku moć, koja je zapravo već dugo potrošačka nemoć.
Imamo mi, potrošači, vrlo uspješan način da se od toga odbranimo. Čim vidimo da je nešto skuplje, počnemo ljutito galamiti, naružimo kasirku u supermarketu ili prodavačicu za pijačnom tezgom, s dostojanstvom im podviknemo kako je to sramota i kako su im cijene bezobrazno visoke, a onda sve to platimo i odemo kući da se bavimo nečim od čega se živi – da bistrimo visoku politiku, da čujemo kako nam stoje nacionalni interesi, hoće li Dodik ocijepiti Republiku Srpsku, hoće li Putin odnekud izvući nuklearnu bombu i je li opet sranje u Ruandi.
U nekim drugim zemljama stanovništvo je baš nestrpljivo i neodgovorno. Čim nešto poskupi odmah trče na ulične proteste boreći se za svoj standard, za povećanje plata i penzija, za manje cijene. Na ulicama su ovih dana, kažu mediji, stotine hiljada Francuza, koji se bore za penzije. Pretkraj prošle godine i desetine hiljada Nijemaca izašle su na proteste zbog poskupljenja. Možda bismo i mi mogli organizovati proteste zbog skupoće i inflacije. Ali đe da nafatamo toliko Francuza i Nijemaca, pa da ih izvedemo na ulice?