Aktuelni trenutak Bosne i Hercegovine, zemlje apsurda i čudnih zakonskih okvira, poprilično je tmuran. Krize se gomilaju – institucionalna, politička, međunacionalna, finansijska, sigurnosna, energetska… Jedna je posljednjih dana ipak priprijetila da ugrozi sve navedene, a naziva se moralnom krizom bez presedana.
Radio Slobodna Evropa (RSE) je, pozivajući se na Zajedničku komisiju za administrativne poslove Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, plasirala informaciju da su “predsjednik vladajuće bošnjačke Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović, predsjednik vladajuće Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) Dragan Čović, potpredsjednik vladajućeg Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Nikola Špirić, te predsjednik glavne opozicijske Srpske demokratske stranke (SDS) Mirko Šarović proslavili tokom 2021. godine 65. rođendan” i, “silom zakona”, poslani u penzije.
Tako su, kao parlamentarci, stekli pravo na isplatu otpremnine u visini šest prosječno isplaćenih plata, što iznosi oko 30.000 konvertibilnih maraka ili 15.000 eura. Oni su, kao donosioci zakona, uspostavili i zakonsku normu prema kojoj se zastupnici otpremnina ne mogu odreći, ali i da nakon isplate otpremnina i dobijanja rješenja o penzionisanju, nastavljaju radni odnos kao parlamentarni zastupnici.
Tako mogu biti u situaciji da, uz plate od nekih 2.500-3.000 eura i otpremninu, primaju i penzije kao “stečeno pravo koje im se ne može ograničiti ili oduzeti”.
Brojni pregovori oko prevazilaženja krize, ustavnih i izbornih reformi, poskupljenja i prijedloga novih poreznih akata su stavljeni u drugi plan.
Reagovao je i Sekretarijat Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine objašnjavajući kako “nisu tačni navodi prema kojima su Izetbegović, Čović, Nikola Špirić i Mirko Šarović ‘silom zakona’ poslani u penzije.
Nadležno tijelo za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa po osnovu penzionisanja, kao i odluke o otpremnini, jeste Zajednička komisija za administrativne poslove Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
Ovo radno tijelo nikada nije donijelo odluku o penzionisanju Izetbegovića, Čovića, Špirića i Šarovića, niti su ovim delegatima i poslanicima isplaćivane bilo kakve otpremnine”.
Sunovrat moralnosti
Javnosti su poznati primjeri identične situacije još iz 2016. godine, kada su se u Istočnom Sarajevu pojavili bilboardi o otpremninama i “penzionisanju na dan”.
Javno prozvani za povratak na posao nakon penzionisanja su tada bili Dušanka Majkić, Sredoje Nović, Nebojša Radmanović i Živko Marjanac, dok su na plakatima zbog otpremnina mjesto našli i Petar Kunić, Boško Tomić, Krstan Simić i Dušanka Majkić.
U istoj godini je na jedan dan penzionisan i Mirsad Mešić (SDP). Do sada su to pravo iskoristili i Jakov Galić (SP), Munib Jusufović (SBiH), Nada Mladina (SDP), Božo Ljubić (HDZ 1990), Hasan Bećirović (SDP) i Saša Dalipagić (HDZ BiH). U tekućoj godini su isto pravo stekli i Bariša Čolak (HDZ BiH) i Dragan Bogdanić (SNSD).
Ima naznaka kako su ili će otpremnine pojedinih zastupnika biti podijeljene u humanitarne svrhe, što ne umanjuje interes javnosti za ovaj čudan zakonski okvir, koji u neravnomjeran položaj stavlja sve zaposlene u državi.
Još uvijek je svjež primjer umirovljenja policijskog komesara Zeničko-dobojskog kantona koji je stekao uslove za penzionisanje usred svog mandata. Na primjedbe o “naprasnosti” u donošenju takve odluke, vlasti kantona su bile jasne da se zakoni moraju poštovati.
“Iz sfere osobne moralnosti takvo postupanje je nemoralno, jer se ne može poopćiti, odnosno kada bi bilo preporučeno da svako u takvoj prilici postupa na taj način, našli bismo se pred sunovratom moralnosti uopće, a o posljedicama tog čina da i ne govorimo”, mišljenja je Asim Mujkić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
“Kakva se to poruka šalje širem građanstvu koji su živi svjedoci općeg društvenog, pa i individualnog egzistencijalnog propadanja usljed nerada tih istih ljudi. To što se dotični pozivaju na zakon, čini cijelu stvar ozbiljnijom i delegira je u sferu socijalne pravde, odnosno nepravde koja se dešava svaki put kada neko nezasluženo usljed određenih politika, zakonskih okvira ili odluka biva oštećen ili nagrađen”, smatra Mujkić.
Etika javnog dužnosnika
Prema Mujkićevim riječima, u ovom slučaju govorimo “o potpuno nezasluženom nagrađivanju”. Smatra kako “pozivanje na zakon nije opravdanje, jer moralna osoba je dužna nepoštovati nemoralan zakon”.
“Neki od nagrađenih će, barem kako najavljuju, usmjeriti ta sredstva u moralno prihvatljive svrhe, ali budući da ovdje nije tek riječ o nekoj privatnoj oportunoj prilici nego o legalnoj dodjeli državnih sredstava koja ima društvene posljedice, nepoštivanje takvog zakona mora i samo imati karakter društvenog, a ne privatnog djelovanja”, naglašava Mujkić.
Kad na snazi imamo nepravedan zakon, nastavlja, “nije dovoljno samo privatno neslagati se s njim, nego je potrebno barem pokušati inicirati širu društvenu akciju usmjerenu na uklanjanje takvog zakona, recimo osnovati javni fond od tih sredstava za stipendiranje ili liječenje.
“To nalaže etika javnog dužnosnika, pa ako hoćete i etika monoteističkih religija u koje se svi oni zaklinju”, ističe Mujkić.
Podsjeća i kako su “desetljeća vladavine i nezasluženog nagrađivanja učinili te ljude neosjetljivim na svaku socijalnu dimenziju većine pripadnika baš njihovog naroda”.
“Oni predstavljaju danas samo svoju predstavu o svom narodu, a ne stvarni narod tako da oni uistinu žive pored ili bolje reći svojim sunarodnicima uprkos u svom ideološko-interesnom mjehuru od sapunice”, smatra Mujkić.
‘Pripadaju religijskom kolektivu, a nemaju osobne vjere’
S njim se slaže i profesor filozofije i teologije, te dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, fra Mile Babić. Smatra da radnici koji odlaze u mirovinu, zbog birokratske samovolje, moraju čekati na svoju prvu penziju, bez ikakvih primanja nekoliko mjeseci, te se moraju snalaziti kako znaju i umiju. Smeta mu i što se mnogu deklarišu kao vjernici, pa se pita da li je njihovo ponašanje u skladu sa moralnim i vjerskim principima njihovih religija?
“Naši i svjetski priznati sociolozi, teolozi i povjesničari dokazali su da u Bosni i Hercegovini, ali i susjednim zemljama vlada religiozni kolektivizam, što znači da ljudi pripadaju religijskom kolektivu, a nemaju osobne vjere. Dakle, ne žive po moralnim i vjerskim principima svoje religije”, kaže Babić.
Pripadnost religiji i pripadnost naciji, dodaje, dvije su najvažnije pripadnosti u Bosni i Hercegovine, te su “u ime tih dviju pripadnosti zanijekane temeljne slobode čovjeka pojedinca: sloboda savjesti, sloboda misli i sloboda govora”.
“U ime tih dviju pripadnosti naši političari pribavljaju sebi ogromnu korist. Tako su oni sve bogatiji, a golema većina naroda sve je siromašnija”, ukazuje Babić.
Podsjeća i kako “u biti abrahamskih religija – i židovstva, i kršćanstva, i islama – spadaju ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu; ljubav prema bližnjemu uključuje ljubav prema svakom čovjeku kojega susrećemo, pa i neprijatelja”.
“Ljubav prema vlastitom narodu dokazuje se djelom, a ne riječima. Temeljni moralni princip zahtijeva od nas svih da ne smijemo škoditi nikome (latinski: nihil nocere), da moramo poštovati život i drugoga čovjeka kao sami sebe. Svi su građani pozvani da svaki dan preispituju jesu li riječi naših političara u protuslovlju s njihovim djelima, što znači da li političari samo riječima vole svoje narode, a djelima ih izrabljuju”, kaže fra Mile Babić.