Prof. dr. Alojz Ihan je jedan od najboljih tumača realnosti epidemije. Osim iznimnog stručnog uvida i iskustva koje mu je dala dugogodišnja istraživačka i pedagoška karijera imunologa na Medicinskom fakultetu u Ljubljani, kao plodan pisac i publicista ima i rijetku sposobnost povezivanja analiza medicinskih i socioloških aspekata, kao što je trenutno sveprisutna epidemija covida-19. U očekivanju vrhunca novog vala epidemije, razgovarali smo o munjevitom dolasku soja delta virusa, komplikacijama prilikom vakcinisanja, školskim prepirkama i budućem životu sa virusom.
Trenutno smo, što se tiče broja zaraženih, u situaciji u kakvoj smo bili oktobra prošle godine. Gdje ćemo biti oktobra ove godine?
Postoje faktori koji pogoršavaju situaciju i drugi zbog kojih će nam biti lakše. Loše je, jer je na našoj trenutnoj polaznoj tački ciljna krivulja vrlo, vrlo visoka, viša od bilo kojeg ranijeg talasa. Istina je, međutim, da je delta drugačija, mnogo zaraznija, zato je i moguće da će krivulja biti strmija i viša, ali istovremeno i uža, pa će “kriza” trajati kraće vrijeme.
Delta soj virusa ima mutaciju na mjestu vezivanja, koja virusu omogućava brz ulazak u ćelije. Stoga, brzim ulaskom u ćeliju, virus dobija vrijeme za dodatno umnožavanje prije nego što se aktiviraju antivirusni odbrambeni mehanizmi ćelija sluznice. Kao rezultat toga je nastanak hiljadu puta veće koncentracije virusa u sluzi u odnosu na “originalni”, vuhanski soj virusa.
Ovo je loša vijest za tok bolesti, jer veća količina virusa ranije uzrokuje upalu, koja nakon prve sedmice infekcije može presudno preokrenuti tok bolesti u tipičnu upalu pluća covid-19. Kao rezultat toga, veći dio imunološki “naivnih” ljudi, koji još nisu došli u kontakt s virusom ili nisu cijepljeni, dobiju teži oblik bolesti. Ujedno, ovo je loša epidemiološka vijest, jer tako visoka koncentracija virusa u sluzi znači da vrlo male aerosolne kapljice sluzi, koje izdišemo već pri normalnom disanju i zbog svog “bestežinskog” stanja još dugo ostaju lebdjeti u zraku.
Stoga će mjere suzbijanja virusa kod delta soja biti veliko ispitivanje nepoznatog. Rastojanja i maske, kao što smo ih do sada praktikovali, svakako su bolja od ničega, ali daleko od toga da se možemo osloniti na postojeće protokole zaštite kod mnogo zaraznijeg virusa. Ventilacija i izdisanje izdahnutog zraka mjera je koja kod delte ima zasigurno još veću težinu nego prije, ali je općenito teže operativno izvodiva zbog naših zima i loše opskrbe odgovarajućim ventilacijskim uređajima.
A dobra strana? Vjerovatno pristup vakcinama?
Vakcine su uveliko smanjile broj “naivne” populacije koja prvenstveno puni bolnice-dakle, ljudi koji nikada nisu bili u kontaktu s virusom odnosno njegovim komponentama. Na kraju, s takvim zaraznim virusom, koji je gotovo uporediv sa pljuskavicama, moraćemo biti oni koji ćemo zaustaviti virus i epidemiju svojim tijelima, našim imunološkim sistemom.
I zna se kako možemo osposobiti naš imunološki sistem za borbu protiv dosadnog virusa na najmanje rizičan način – vakcinacijom. Vakcinisanim možemo dodati i one koji su preboljeli virus i koji su također zaštićeni od težeg oblika bolesti, a količinu ovog “dodatka” je teže odrediti, radi se samo o procjenama i također od ovih potrebno je oduzeti one koji su nakon bolesti bili vakcinisani.
Iako u posljednje vrijeme najviše ragovaramo o verzijama virusa, ne bi trebali ne vidjeti širu priču. Ovo je priča o potpuno novom virusu SARS-CoV-2, s kojim se ljudska vrsta prvi put susrela prije godinu i po i ova uvertira biće puna neočekivanih iznenađenja i preokreta sve dok se većina populacije barem jednom ne susretne sa virusom.
Tada ćemo doći u novu, stabilniju fazu odnosa između nas samih i virusa. Gotovo svi ćemo imati dugotrajne memorijske T limfocite protiv virusa, a oni će nas zaštititi od ozbiljnijih bolesti. Čak i ako se budu pojavljivale nove verzije virusa, malo je vjerojatno da memorijski odgovor T limfocita neće dovoljno djelovati protiv starih verzija, kako bi se spriječilo teže oboljenje.
To znači da će epidemija, u današnjem smislu riječi, kada strahujemo zbog akutne preopterećenosti bolnica, konačno proći. O virusu i novim verzijama moći ćemo saznati više, što će nas još više neprijatno iznenaditi, na primjer nove činjenice o uzroku hroničnih bolesti kod preboljelih. Ali tako velika zdravstvena i sveobuhvatna društvena kriza, koju je izazvala ova dvogodišnja uvertira s novim virusom, to više ne očekujem.
Nakon što svi svojim imunološkim sistemom budemo upozanti sa virusom, cijepljenjem ili infekcijom, ući ćemo u mnogo mirniju, endemsku fazu odnosa s virusom. Virus će zaraziti nove i nove generacije djece i starijih osoba, čiji će nivo antitijela pasti, ali se neće ozbiljnije razboljeti zbog memorijskih T limfocita. Sve ukazuje na to da ćemo ovaj korak u narednim mjesecima, početno upoznavanje sa virusom, završiti, jer će se vrlo vjerovatno zaraziti praktično svi, koji zarazu još nisu preboljeli i nisu bili vakcinisani.
Dakle, da li je pred nama zadnja teška zima?
Vjerovatno da. Naravno, postoje scenariji koji mogu zakomplikovati budućnost ako se, na primjer, virus uspije promijeniti toliko da može potpuno izbjeći imunološki odgovor, što je malo vjerojatno, jer je odgovor T-ćelija izuzetno širok i teško nastane druga verzija virusa koja bi mogla “sakriti” sve svoje molekularne mete koje mogu napasti T limfociti.
Trenutno evolucijski virolozi vide najveću mogućnost daljnjeg štetnog razvoja virusa uglavnom u dodatnom povećanju zaraze, iako s druge strane mnogi također vjeruju da je delta dostigla gotovo najveći mogući maksimum, jer su pljuskavice, kao prototip najveće moguće zaraze, samo dva, tri puta zaraznije od delte.
Što se tiče “imunološkog bijega”, evolucijski virolozi također sumnjaju da bi promjena virusa bila moguća u takvoj mjeri u kojoj bi se oni koji su bili zaraženi ili vakcinisani počeli razbolijevati tako ozbiljno kao da nikada prije nisu bili u kontaktu s virusom.
Tu je i treća linija “užasa”, koji opisuje mogućnost promjene virusa na način da se antitijela protiv prethodnih verzija virusa vežu za novu verziju i izazovu ozbiljnu sistemsku upalu – fenomen ADE (Antibody-dependent enhancement). ADE je bio primijećen kod srodnih virusa (SARS, MERS) kao i kod nekih drugih. Može se pojaviti tokom ponovne zaraze ili nakon vakcinisanja, kada već postojeća antitijela sa virusima stvaraju imunološke komplekse i izazivaju jaku upalu koja bi, za razliku od covid-19, jednako utjecala na ljude svih dobi. Kod covida-19 se, na svu sreću, pokazalo da prisutnosti ADE nema kako nakon vakcinacije tako i nakon ponovne zaraze.
Naravno, kao što je rečeno, neki nagovještavaju da bi se ADE mogao dogoditi s nekom novom verzijom, na primjer, prema teorijskim modelima lambda verzija je blizu toga, ali praksa na svu sreću pokazuje drugačije.
Kada sam vas prošlog aprila, tokom prvog talasa epidemije pitao, da li će vakcinacija biti obavezna nakon dolaska vakcina, bili ste protiv odnosno bili ste mišljenja da to neće biti potrebno. Jeste li od tada promijenili mišljenje o obaveznoj vakcinaciji, obzirom na nizak stepen vakcinacije?
I dalje sam istog mišljenja, ali to je stvar subjektivnog načina razmišljanja, da li čovjek razmišlja više kao lični ili klinički ljekar ili više kao epidemiolog. Epidemiologu je bliža obaveza vakcinisanja, jer je to u određenom momentu obično efikasnije. Kao ljekaru na ličnom nivou, čini mi se da je naš zadatak obavljen onda kada se ljudima ponudi vakcina i kada ih upoznaš sa tim šta donosi odluka o vakcinaciji ili nevakcinaciji.
Mi ljekari, još od Hipokrata, nikada nismo tjerali ljude na liječenje, naš zadatak je da ljudima opišemo najbolje zdravstvene opcije koje su u datom trenutku moguće i ponudimo im pomoć u njihovoj upotrebi. Pritom se također mora uvažiti da odluke ljudi, po našem mišljenju, mogu biti na njihovu štetu, to je tako. Ali u tom slučaju ljudima moramo i otvoreno reći za šta su se odlučili.
Nedavno sam se susreo sa nalazima tridesetogodišnje pacijenice, koja mi je prije dvije godine došla po savjet o dijagnozi limfoma; imala je oblik koji je 95% potpuno i trajno izlječiv uz šestomjesečnu kemoterapiju. Zato sam joj rekao da ima sreće u nesreći, jer postoje i limfomi gdje su ti postoci upravo suprotni, te da bi trebala otići na liječenje i da će za godinu dana praktično zaboraviti na svoju bolest. Ipak se unatoč mojim riječima odlučila za alternativnu dijetalnu terapiju, što ne bi bilo pogrešno, da joj to nije bio izgovor kako bi odbila onkološko liječenje.
I sada, nakon dvije godine, umire bez mogućnosti liječenja, jer i da ga želi, njeno tijelo to više ne bi moglo podnijeti. Katastrofa, još sada se povremeno lošije osjećam kod pomislim da je mlada žena sebi jednom odlukom potpuno nepotrebno okončala život. Ali šta sam više mogao učiniti? Upozoriti njenu rodbinu kako bi je “natjerali” na liječenje? Čak i ne smijem, ona je punoljetna i protiv mene bi moglo biti pokrenuto krivično gonjenje na sudu, ali činjenica je da zbog zaštite njene “slobodne volje” ona svaki trenutak može biti na groblju. Kao ljekar mogu reći svoje mišljenje, ali ljudi odlučuju, a mi ljekari to moramo prihvatiti kao činjenicu.
Ali odluka o vakcinisanju ili nevakcinisanju utiče i na druge i ipak ima šire društvene posljedice od odluke pojedinca da liječi svoj rak …
Naravno, kao liječnik znam da bismo se ove jeseni bez većih poteškoća mogli nositi s epidemijom i imati uglavnom normalan život i bolnice koje normalno rade da smo se u većoj mjeri vakcinisali. Za dobru kontrolu epidemije ponestalo nam je pola miliona vakcinisanih; i za njihovo vakcinisanje bi kao društvo platili 20 miliona eura. Budući da se tih pola miliona Slovenaca nije vakcinisalo, to će nas, osim normalnog života, koštati stotine miliona eura samo za neposredne troškove dodatnih testiranja, bolovanja i liječenja.
Jesmo li uopšte svjesni da kompletna vakcinacija košta manje nego testiranje koje vrijedi samo jednu sedmicu?! I onda ljudi tvrde da farmaciju neće podržavati vakcinacijom! Farmacija dobiva deset puta više novca zbog testiranja onih koji se ne žele vakcinisati, cijena vakcina je sitnica u odnosu na troškove nepotrebnog nastavka epidemije. Uz sve dodatne, potpuno nepotrebne smrti koje će nas katapultirati na vrh zemalja koje nespretno kontrolišu epidemiju covida-19.
Kao ljekar sam ujedno i zbog svog iskustva naučen bez negativnih emocija prihvaćati i iracionalne odluke ljudi. Ipak, odlučili smo tako kako smo se odlučili i platit ćemo cijenu manje vakcinacije, jer smo to zajedničkom voljom odabrali. Lično, radije bih dao tristo miliona za sportske dvorane, ali ako smo umjesto vakcinacije pola miliona ljudi radije odlučili dodatno platiti testove, bolovanja, liječenje oboljelih od koronavirusa i karantenu, u redu, dio sam ovog društva, i još uvijek sam radije ovdje nego u Afganistanu.
Zato i ne razumijem ovaj društveni bijes među grupama koje prema vakcinaciji imaju pozitivan ili negativan stav. Svi mi, vakcinisani i nevakcinisani, još uvijek smo jedna državna zajednica koja dijeli zajedničku životnu sudbinu u smislu plaćanja cijene epidemije, školovanja, slobode življenja, budućnosti naše djece. Volim raditi svoj posao i kao stručnjak dužan sam o vakcinama reći to o čemu već decenijama učim studente i što je zapisano u mojim i drugim udžbenicima imunologije. Ali popodne u šetnji sasvim mi je svejedno ko od prolaznika je za vakcinaciju, a ko nije.
Sve internetske fantazijske podjele samo su mjehurići sapuna koji pucaju na kraju dana, a ujutro svi moramo zajedno na posao i u školu i svima zajedno biće jednako neugodno ako epidemija bude srušila još jednu školsku, studijsku i poslovnu godinu.
Epidemija je pokazala da je strah od vakcinacije mnogo većih razmjera nego što smo do sada mislili. Da li vas je to iznenadilo?
Ne znam da li je strah ključan. Zbog svoje profesije se već godinama susrećem s anti-vakcinacijom i u normalnim vremenima činilo mi se to kao neka new-age subkultura s karakterističnim izbjegavanjem uzročno-posljedičnog i “daj-dam” društvene logike. Zato je i njihovo karakteristično negiranje društvenih institucija, od “formalnog” obrazovanja, zdravstva, do politike i zaklinjanje u magično mišljanje, labavo i potpuno subjektivno (ne) logično zaključivanje, alternativna medicina, alternativne religije.
Zbog ukorijenjenog osjećaja društvene isključenosti, u toj subkulturi postoji velika potreba da se poveže sa istomišljenicima u zatvorenim krugovima i anti-vakcinisanje je za takve ljude idealna poveznica, jer su svi nekada bili vakcinisani i mogu se osjećati žrtvom društvenih institucija, naročito medicine, koja na neki način ima najveća ovlaštenja da može neposredno posezati u tijelo pojedinca.
Za čovjeka koji odbacuje društvenu logiku, medicina nije pojam vrhunske pomoći koja se čovjeku pruža u najvećim teškoćama, već pojam vrhunskog nasilja. Što se čovjek više interno distancira od društva, to mu se medicina čini užasnijom i nasilnijom.
I nije čudno što je u ovoj društvenoj krizi, u kojoj su se životi mnogih ljudi okrenuli protiv njihove volje naglavačke, kod brojnih ljudi počeo jačati osjećaj distance i isključenosti iz društva, koji autoritarno, u nekim uskim krugovima, određuje neka pravila, čije su žrtve svi oni koji o tim pravilima nisu izrazili svoju volju. Ovo je možda dio priče o tako rasprostranjenoj mobilizaciji protiv vakcinacije. U ranijoj marginalnoj pojavi osobenjaka sve je više ljudi počelo prepoznavati svoje emocije isključenosti iz društva, koje nisu imali u normalnim vremenima.
Vjerovatno su ulogu odigrale i društvene mreže?
Društvene mreže, na kojima je cijeli dan bilo ljudi koji su zbog epidemije bili prisiljeni na neaktivnost, su sve to intenzivirale. FB i slične mreže inače su fiktivne zajednice, jer ti niko od “prijatelja” u stvarnosti ne bi ni u čemu pomogao kada bi ti bila potrebna prava pomoć; ali naš mozak na ovim mrežama percipira komunikaciju kao praktikovanje stvarne zajednice, i sa takvom zajednicom se i emocionalno povezuju i nastoje joj “pripadati”.
Vremenom, za mnoge koji pripadaju izmišljenoj zajednici, ona psihološki znači više od pripadnosti stvarnoj zajednici, na primjer državi koja nas svojim pravilima i strukturom zapravo povezuje u egzistencijalnu zajednicu, od čijeg djelovanja zavisi naš stvarni život. Tako dobijemo ljude kojima pripadnost i herojstvo u izmišljenoj zajednici protivnika vakcina toliko znači, da je više nisu psihološki spremni napustiti i vakcinacijom pomoći svojoj stvarnoj, egzistencijalnoj zajednici, od porodice do preduzeća i cijele države, kako bi se riješili epidemije i živjeli normalno.
Pripadnost svojoj virtualnoj zajednici počinje im značiti više od stvarnog života i što se više virtualno angažuju, to ih njihov virtualni krug više nagrađuje sa lajkovima i srcima i svim mogućim, nastaje zajednica, organiziraju se grupne akcije. I onda odjednom dobijem desetak prijetećih pisama, pred kojim sudom će mi suditi i u kako dubokom jarku ću završiti, pa razmišljam da je opet neki FB-guru izmislio neku “akciju” kako bi članovi virtualne zajednice mogli uznemireno čekati šta će donijeti sljedeći dan.
Kako to prihvatate? Da li je to kod vas redovna pojava? Mnogim ljekarima, koji su se javno ispostavili, to se već dogodilo. Vi redovno nastupate još od početka epidemije.
Epidemijom se frekvencija snažno povećala. Sjećam se, da sam prije približno deset godina povremeno već dobivao gomile pisama, iz kojih sam zaključivao, da su se antivakceri opet sjetili neke “akcije”. U ovih godinu i po dana ova pojava je postala mnogo izraženija.
Čim se pojaviš u javnosti, zaspe te gomila pisama sa izrazima, argumentima i optužbama, koji se iznova reproduciraju, jedan copy-paste uvijek istih rečenica i pitanja, i pri tome se pošiljaocima čini da time pokazuju da misle svojom glavom.
Još češći su “aktivisti” koji meni i mojim kolegma dnevno šalju razna “upozorenja” i “zahtjeve” isključivo posredovanjem video linkova na Facebook, YouTube ili na razne internet stranice, koje sami, očigledno, svakodnevno sa zebnjom prate i prilikom svakog “velikog otkrića” osjete potrebu, da link do snimka proslijede ka što više “zaslijepljenih”.
Čak i neke slovenske kolege ljekari, koje je obuzeo ovaj popularni žanr, mi kao dokaz svojih dvojbi šalju samo još Facebook i video linkove, nerijetko mi o tome ne napišu niti jedne vlastite rečenice – to se prije covid 19 nikada nije događalo, uvijek smo mi kolege razmjenjivali znanstvene članke i komentare na njih, a ne Facebook linkove koje, usput rečeno, na svom službenom računaru ne mogu ni otvoriti. Imamo dogovor da su društvene mreže stvar slobodnog vremena i nisu za radno mjesto.
Da li nekada odgovorite?
Ne. Odgovaram, koliko je moguće, samo ljudima koji zaista imaju poteškoće i lična pitanja. Prošli vikend sam odgovorio na više od 50 pisama, radilo se o pismima onih, koji su u vezi vakcinacije imali realne dileme, koje je zanimalo da li je vakinacija kompatibilna sa njihovim zdravstvenim stanjem. Na takve poruke pokušavam odgovoriti, iako ne uspijevam odgovoriti na sve. Ukoliko je to moguće, uvijek odgovorim i na stručna pitanja kolega ljekara.
Na poruke sa teorijama zavjere protiv vakcinacije nemam običaj odgovarati, time neka se ljudi zabavljaju na svojim forumima ukoliko imaju vremena. Imam već previše poruka sa ozbiljnim molbama za konkretan lični savjet.
Zbog toga onima, koji bi samo željeli raspravljati o hiljadu puta prežvakanim teoretskim tvrdnjama protiv vakcinacije, ne odgovaram. Na internetu je more sjajnih odgovora na cjelokupnu horor produkciju covid-19. To je u SAD postao poseban žanr, koji zapravo nema mnogo veze sa medicinom, a ja nisam filmski kritičar.
Ovaj žanr su otkrili manji filmski producenti, koji su zapazili, da se zbog senzibilizirane publike sa veoma malo ulaganja može napraviti »horor«, koji na internetu dobija veliki broj klikova a posljedično i odgovarajući finansijski uspjeh.
Zato postoje cijele zbirke videoprodukcije ovog žana, koji odlično zarađuju objavljivanjem video snimaka sa zastrašujućim covid-19 sadržajima. Ti producenti dodatne finansijske donacije dobivaju još i od antivakcerskih udruženja, koja filmiće reklamiraju na svojim stranicama.
Scenariji su međusobno vrlo slični, spominju svjetsku zavjeru i otrovne vakcine, ali učinkoviti su kod kupaca u svom segmentu, jer sljedbenici ovih snimaka svaki dan očekuju novu, uzbudljivu senzaciju, slično tome kao kada smo u toku olimpijade svi zajedno iščekivali nove spektakularne utakmice i medalje naših sportista.
Da li bi u drugim okolnostima bili drugačiji u odnosu na vakcinaciju? Šta nas razlikuje od država kao što su Danska, Malta, Belgija, u kojima imaju izuzetno visoku pokrivenost vakcinacijom?
Možda je osnovni razlog u tome, da slovenski osjećaj državnosti još nije dovoljno internaliziran. Mlada smo država i naša zbirka pozitivnih iskustava s postupcima svoje države još je skromna, imamo, prije svega jedinstveno i pozitivno iskustvo osamostaljenja i ulaska u EU, poslije toga je već kraj.
Nažalost, čelnici državnih tvorevina na ovim prostorima u pravilu nisu dolazili pozivajući se na tradiciju i “kontinuitet”, nego njihovim poricanjem i pisanjem nove historije. Zbog toga smo u odnosu sa kakvim engleskim, danskim, švedskim ili francuskim osjećajem državnosti još vrlo labilni i ne vjerujemo, da zajedničkom aktivnošću kao što je vakcinacija, možemo preokrenuti svoju sudbinu.
Kriza i promjena života, koja je nastala u toku epidemije za našu zajednicu su prevelike i ljudi odluke države u toku epidemije premalo osjećaju kao nastavak svojih uvjerenja i razmišljanja da bi imali povjerenja u one, koji vode epidemiološke mjere. Znači, objektivno se radi o nezrelom osjećaju državnosti, nesrazmjerno velikom promjenom života i politici, koja očigledno nije imala snage da između Scile i Haribde pronađe plovni put, pri tome ne tvrdim da bi ga u datim okonostima iko znao pronaći, to stvarno ne znam.
Da li mislite da je još moguće uraditi bilo šta za veću pokrivenost vakcinacijom?
Po mom mišljenu, najučinkovitije je smireno izveštavanje o broju vakcinisanih i nevakcinisanih u bolnicama. Za redovno predstavljanje ovih podataka smo se dugo zalagali. Najbolje se razumiju podaci, o kojima niti nije moguće na dugo i na široko raspravljati, čiste činjenice, kojima su ljudi redovno izloženi.
Očekujem, da će se razvojem novog vala epidemije zanimanje za vakcinaciju snažno povećati. Jer postaje očigledno da se vakcinacija jako isplati. Pitanje je, da li je za to već malo kasno. Val epidemije, koji izaziva delta soj, je zbog jake zaraznosti i kratkog inkubacijskog perioda munjevit.Veliki broj ljudi zarazi se u relativno kratkom vremenu, tako da vrhunac vala očekujemo uskoro, u roku od jednog mjeseca.
Bolnice će vjerovatno biti na teškom ispitu. Bojim se da će i pedijatrijski odjeli, jer će se djeca otvaranjem škola u vrlo kratkom vremenu zaraziti, a sa velikim brojem zaraženih će se i situacija sa našim kapacitetima dodatno zakomplicirati.
Da li vam je neprijatno znati, da ćemo otvaranjem škola uz prisustvo delta soja dopustiti masovno obolijevanje mlađe djece? Jer, za neke od njih će to imati dugotrajne posljedice. Smatrate li ovo okrutnim?
Da, ponekad imam loš osjećaj. U čarobnom svijetu bi zamrznuli život na dvije godine, u tom periodu isprobali sve dječije vakcine a zatim ponovo pokrenuli život. U realnom svijetu će vjerovatno većina djece biti zaražena, u vezi sa akutnim posljedicama bolesti statistike nisu tako loše kao kod odraslih, zato je ta realnost nekako prihvatljiva za većinu razvijenog svijeta, gdje smo inače vrlo osjetljivi u odnosu na zdravlje djece. O dugoročnim posljedicama virusa naravno ne znamo mnogo, nadam se da neće biti nekakvih neprijatnih iznenađenja.
Kako gledate na početak školske godine u uslovima, kada veliki dio nastavnika nije vakcinisan i kada direktor “junački” dvoji o virusima kao uzročnicima bolesti?
Što se tiče preboldskog direktora, objektivno mi se to ne čini nekom posebno važnom pričom, više je to hrana za naslovnice za nekoliko dana. Na neki način me je začudilo jedino to, da se neko, ko nosi odgovornost za organiziranje nastave, i sam sam trenutno u istoj koži, u ovom trenutku bavi pravilnicima i teorijama o postojanju virusa umjesto konkretnim mjerama protiv zaraze. Pri tome je činjenica, da ni meni ni njemu, u slučaju raspada nastavnog procesa zbog bolovanja pedagoga i karantina, pravna mišljenja neće nimalo pomoći. Ostaće činjenica da nismo obavili svoj posao!
Vjera ili nevjera u virus je lična stvar, značajne će biti činjenice u vezi sa izvođenjem nastave. Ukoliko nastavnici većinom ne budu vakcinisani, samo jedan od njih unosom virusa u zbornicu može zatvoriti cijelu školu. Isto tako će zaražen učitelj skoro sigurno zaraziti cijeli svoj razred, jer pri “delti” gotovo nije moguće, da neko cijeli sat govori u prostoru koji nije prozračen, a da virus ne zarazi većinu u tom prostoru.
Prilikom gledanja snimaka iz Prebolda činila mi se paradoksalnom misao, da se ljudi koji poriču epidemiju smatraju borcima protiv kapitala. Ukoliko rezimiram Renatu Salecl, šta može biti grublje kapitalističko i neoliberalno kao misao, da bi epidemiju, koja je problem zajednice, potisnuli u individualno rješavanje problema, neka se svako pobrine za sebe kako najbolje zna, a društvo neka se ponaša kao da epidemija ne postoji.
Vjerujem, da bi mnogo ljudi zbog umora od epidemije skoro sa olakšanjem prihvatilo društveno ignorisanje epidemije i šutnju o bolesnim i mrtvim susjedima i rođacima. No, cijena za ovakav oblik društvene nesolidarnosti poslije toga se plaća desetljećima, do unuka i praunuka, Balkan je sa svojim ratovima jasan primjer ovih pojava, također i mi sa građanskim ratom i poslijeratnim zločinima nismo daleko.
Sličnom pojavom mi se čine pozivi antivakcera za ispisivanje djece iz javnih škola, koje su jedan od temelja javnog dobra. Opet se radi o neodgovornom nasijedanju na individualističku ideologiju, da je svako odgovoran za sebe.
Ovdje se spajaju najgrublja logika kapitala i new-age poricanje društvenih normi i obaveza. U jednom slučaju čovjeka iz društva izolira i osami kapital, a u drugom subjektivističko poricanje društvene realnosti, zbog koje je roditelj svom djetetu spreman uskratiti temeljnu društvenu instituciju koja nas povezuje u zajednicu – obrazovanje.
Koliko je po vašem mišljenju opravdano drugačije postupanje sa vakcinisanima u javnom životu? Nevakcinisani neprestano naglašavaju da bi i vakcinisane trebalo testirati jer se i oni mogu zaraziti i širiti zarazu.
Za epidemiologa je važno da poštuje činjenicu, da neko ko je vakcinisan ima između pet i deset puta manju mogućnost za zarazu i dalji prijenos, znači prema njemu treba drugačije postupati nego prema nekom sa većim rizikom prijenosa. Slično je s maskom, ni izdaleka nije stoprocentna, ali smanjena vjerovatnoća zaraze već za tri ili pet puta, epidemiologu je važan podatak.
Iako nemam ništa sa epidemiologijom, također dobivam mnogo poruka s pitanjem da li ovo razlikovanje smatram poštenim. Epidemiologija nije usmjerena na pravdu već na učinak na javno zdravlje, na ograničavanje epidemije. Kod vakcinisanih je isti učinak moguće postići sa blažim mjerama. Zbog toga u različitim sredinama vrijede i različita epidemiološka pravila.
Kod nas na institutu imamo pet stranica protokola za sprječavanje unosa zaraza, sa detaljnim uputama kako postupati ukoliko smo bili u kontaktu sa zaraženim, a praktično smo svi vakcinisani. Kod rizičnih kontakata moramo se testirati uprkos vakcinaciji. Također i u bolnicama, posebno na rizičnim odjelima, u kojima se nalaze teški bolesnici, ništa ne smije biti prepušteno slučaju.
U općoj populaciji je logično da su pravila drugačija. Epidemiološka procjena određuje u kojoj fazi epidemije ima smisla da vakcinisane ne testiramo, jer ćemo i bez toga na zadovoljavajući način kontrolisati epidemiju, a kada je zbog ograničavanja zaraze smisleno testirati i vakcinisane. Može se također uzeti u obzir i razlikovanje u odnosu na period koji je protekao od vakcinacije. U prvim mjesecima poslije vakcinacije nivo antitijela je u pravilu vrlo visok, poslije toga opada, čime se povećava rizik za zarazu.
Nedavno je bila objavljeno izraelsko istraživanje, po kojem su oni koji su preboljeli covid-19, bolje zaštićeni od delta soja od vakcinisanih koji se nisu zarazili. Da li je prirodna zaštita, prirodni imunitet poslije preboljene zaraze stvarno bolja od zaštite vakcinom?
Vakcinacija stvara viši nivo antitijela od preboljenja zaraze. Istina je, da se prilikom zaraze uspostavi šira zaštita T-ćelija protiv većeg dijela virusa, ne samo proteina S. Vremenom, kada poslije vakcinacije nivo antitijela počinje opadati, zaštita od težeg obolijevanja nakon prebolovane zaraze, može se iskazati boljom.
Slovenija trenutno na zalihama ima više od pola miliona doza mRNK vakcina. Da li bi za povećanje nivoa antitijela prije novog vala više ljudi moralo vakcinisati trećom dozom?
Najbliži mi je pristup, kojeg su zauzeli Amerikanci, po kojem se određuje vremensko ograničenje nakon kojeg svako ima pravo na pojačanu dozu. Oni su ovo ograničenje odredili odnosno, za sada najavili, nakon osam mjeseci od druge doze. Naravno, činjenica je da je daleko najkorisnije vakcinisati nevakcinisane, ovim se ozbiljno utiče na epidemiju, treća doza je više za veću sigurnost u nekim posebnim okolnostima, značajno ne utiče na ograničavanje epidemije.
Prednost mRNK vakcina trebala bi biti u tome, da ih je moguće prilično brzo prilagoditi promjenama virusa. Kada će, obzirom na slabljenje učinkovitosti vakcina, doći vrijeme za prvu promjenu “recepta”?
Istina je, mogu se brzo prilagođavati, nažalost ne toliko brzo koliko brzo nastaju novi sojevi virusa. U junu su u Pfizeru na registraciju dali vakcinu protiv alfa i beta soja, danas ih nema nigdje jer preovladava delta. Neko vrijeme su u Pfizeru govorili da će u studije ući i delta, međutim mislim, da više nisu tako odlučni o tome, jer današnje vakcine protiv delte sasvim dobro djeluju, delta je primjer virusne mutacije koja je promjenom napravila relativno mali imunološki bijeg.
Naravno, problem novih registracija nije u pripremi izmijenjene vakcine, to ne traje više od nekoliko sedmica. Problem je u trajanju regulatornih postupaka za njeno odobrenje, jer svaka izmijenjena vakcina za sada ima status nove vakcine. U posljednjih godinu dana se mnogo govori o tome da bi regulatorni organi morali omogućiti brže prilagođavanje mRNK vakcina na način da svaku malu promjenu na molekuli ne bi razmatrali kao potpuno novi proizvod, već samo kao malu prilagodbu postojećeg. Za sada ništa ne ukazuje na pomake u ovom smjeru. Vjerovatno još uvijek imamo premalo iskustva sa raznim mRNK vakcinama. Tek kada na tržištu bude nekoliko različitih vakcina za neke sojeve virusa i kada sigusnosni profil bude kod svih isti, moći ćemo razmišljati o eventualnim pojednostavljenjima regulatornih postupaka.