Nakon što je proglasio iranske oružane snage uništenima, američki predsjednik Donald Trump apelovao je na Veliku Britaniju, Francusku, Japan i Južnu Koreju – kao i na Kinu, strateškog partnera Irana – da pošalju brodove za čišćenje mina i mornaričke snage kako bi ponovo otvorili Hormuški tjesnac. Kada su saveznici oklijevali, zahtjev se pretvorio u upozorenje: NATO bi se suočio sa veoma lošom budućnošću ako bi odbio.
Općeprihvaćeno je mišljenje da Trump ima problem s vjerodostojnošću: nakon što je godinama vrijeđao saveznike, otkriva da se oni neće okupiti kada su mu potrebni. To je istina, ali površno, kao da strukturni kolaps može uzrokovati povrijeđeno samopoštovanje. U igri je nešto fundamentalnije.
Razmotrite šta ta odbijanja zapravo govore. Njemački ministar odbrane Boris Pistorius to je jasno rekao: “Ovo nije naš rat, mi ga nismo započeli”. Francuska, Španija, Italija i Japan su odgovorile na sličan način. Ove vlade ne gaje samo zamjerke. One ukazuju na to da je Trump pokrenuo rat bez konsultovanja s njima, rat koji ih već skupo košta – nafta skuplja od 100 dolara po barelu, zamrznuta tržišta osiguranja, poremećeni lanci snabdijevanja, snage izložene iranskoj odmazdi – a sada od njih traži da podnesu i njegove vojne rizike.
Kao da Trump nije platio osiguranje od požara, a zatim podnio odštetni zahtjev za požar koji je sam izazvao, bez upozoravanja komšiluka. Sada komšije primjenjuju njegovu logiku.
Ta logika odražava Trumpovu kritiku poslijeratnog sistema saveza. Klasična kritika – poznata s ljevice, od realistâ i antimperijalista – tvrdila je da NATO i liberalni međunarodni poredak nikada nisu ispunili svoja obećanja. Jezik zajedničkih vrijednosti bio je smokvin list za američku dominaciju.
Međutim, prema Trumpovoj verziji, SAD nisu bili upravitelj sistema, već njegova žrtva. Slabije države su izvlačile američku zaštitu, bogatstvo i vojni rizik, dok su zauzvrat malo doprinijele. Poredak zasnovan na pravilima nije bio mehanizam za unapređenje američkih interesa. Bio je to prevara. Sudbinski nedostatak američkih ratova u Iraku i Afganistanu nije bila nesposobnost, već altruizam: Amerika je prolila krv i potrošila blago, a da zauzvrat nije izvukla ništa opipljivo. Trumpova strategija prema Venecueli predstavlja naučenu lekciju. Zaboravite na demokratizaciju. Uzmite naftu.
Ovo nije cinizam u konvencionalnom smislu. Ciničar pretpostavlja da moralni jezik prikriva sebični interes. Trump sugeriše suprotno: iskrenost Amerike bila je upravo problem. Liberalni poredak nije bio maska, već zabluda koju je trebalo odbaciti, a ne upravljati njome. Neki komentatori su mu pripisali vrstu radikalne iskrenosti, otvoreno priznajući da je politika transakcijska i da su zajedničke vrijednosti oduvijek bile pristojna fikcija.
Ta dijagnoza nije sasvim pogrešna. Ali reći da Trump odbacuje licemjerje znači pogrešno identificirati ono što je on odbacio. Licemjer privatno slijedi vlastiti interes, dok javno ispovijeda zajedničke vrijednosti. Ono što je Trump odbacio je nešto mnogo temeljnije: sklonost da se partneri tretiraju pošteno jer će njihova buduća saradnja biti potrebna.
Takva uzajamnost nije maska za sebični interes. To je dugoročna strategija za iznuđivanje saradnje od strana kojima se jednostavno ne može zapovijedati. Ono što je Trump odbacio nije bila prerušena namjera, već sklonost. Zatvoreni Hormuški tjesnac je ono kako izgleda ta odbačena sklonost: sistem koji je nekada sirovu vojnu i ekonomsku moć pretvarao u organizovanu saradnju među državama.
Gradnja savezništva, u pravom smislu te riječi, oblik je pripravnosti za vanredne situacije. Pojavljivanje kada su ulozi mali, pružanje koristi prije nego što su hitno potrebne i tretiranje partnera kao partnera, a ne kao besplatnih putnika, stvara rezervu dobre volje na koju se može osloniti kada nastane kriza. Ova logika nije sentimentalna, ona je aktuarska. Plaćate premije kada vam pokriće nije potrebno, jer do trenutka kada vam zatreba, prozor za plaćanje se zatvorio.
Kada je Britanija predložila da bi mogla poslati brodove nakon što je neposredna opasnost prošla, Trump je protestirao da su mu oni potrebni prije pobjede, a ne poslije. On je u pravu. Ali ih tada nije mogao dobiti jer je odavno ispraznio račun s kojeg se finansiraju takve obaveze. Kada je kriza nastupila, on je instinktivno posegnuo za jezikom savezničke obaveze – istim onim vokabularom koji je godinama napadao. Čak i Trump na nekom nivou razumije da sirova vojna moć ne može zamijeniti organiziranu saradnju.
Zaključak koji su saveznici izvukli je još značajniji. Sistem saveza je djelimično funkcionisao jer je stvarao norme koje su ograničavale sve strane, uključujući i potencijalne parazite. Kada hegemon otvoreno usvoji isključivo eksploatatorsku logiku, on daje dozvolu svima ostalima da razmišljaju na isti način. Kada Pistorius kaže “mi nismo započeli”, on ne izdaje Trumpa. On je od njega naučio. Saveznici nisu napustili logiku uzajamne podrške, oni su usvojili Trumpovu alternativu.
To čini Trumpov tretman Rusije još otkrivajućim. Dok je grizao Francusku i Njemačku što ne šalju ratne brodove, Trumpa su pitali o izvještajima da ruski predsjednik Vladimir Putin pruža Iranu obavještajne podatke o američkim snagama. “Mislim da im možda malo pomaže, da, pretpostavljam, i vjerovatno misli da mi pomažemo Ukrajini, zar ne?”, odgovorio je Trump. “To je kao, hej, oni to rade, a mi to radimo, da budemo pošteni.” Rusija pomaže Iranu da cilja američke vojnike, a Trump to naziva poštenim – predvidivim uzvratnim udarcem – u logici ličnog interesa.
Ovdje se otkriva skrivena arhitektura Trumpovog svjetonazora. Saveznici su obavezani na bezuvjetnu obavezu – pojaviti se, pokoriti se, platiti – dok se protivnici izuzimaju upravo onom logikom uzajamnosti koju Trump uskraćuje prijateljima. Putinu se ukazuje razumijevanje, francuski predsjednik Emmanuel Macron dobija prijetnje. Savezničar je žrtva. Protivnik je, u nekom perverznom smislu, uzor.
Višestrani sistem koji je Trump razmontirao nije bila zamka koju su postavile slabije države da bi ojadile lakovjernu supersilu. Bio je to infrastrukturni okvir – infrastrukturni okvir koji je vojni kapacitet pretvarao u koordiniranu akciju tako što je potencijalne partnere pretvarao u stvarne i tako što je uspostavljao zajedničku definiciju onoga što predstavlja “naš” problem.
SAD su imale tu infrastrukturu. Sada je nemaju, jer je Trump sistematski izbrisao tu zajedničku definiciju, smanjujući “naše” na “moje”, tako da svaka vlada sada zasebno računa svoj interes. Ono što je decenijama stvarano, srušeno je za mjesece. Njene ruševine leže u Hormuškom tjesnacu.
Piše: Stephen Holmes, Project Syndicate
(Autor je profesor prava na Pravnom fakultetu Univerziteta u New Yorku i stipendista “Richard Holbrooke” na Američkoj akademiji u Berlinu, koautor je sa Ivanom Krastevom knjige “Svjetlo koje je podbacilo: obračun” – TheLight that Failed: A Reckoning, Penguin Books, 2019).