Predstavnici osam stranaka sa sjedištem u Sarajevu, koje kolokvijalno nazivamo probosanskim, nedavno su poslali zahtjev ambasadama u Bosni i Hercegovini za hitan sastanak povodom izbornih neregularnosti u opštini Srebrenica.
Ubrzo je uslijedio hladan tuš, ambasadori su se u zajedničkom saopćenju “zahvalili na dopisu” i uz mnoštvo kurtoaznih poruka odbili sastanak, uz poruku da je Centralna izborna komisija zadužena za osiguranje transparentnosti izbora.
Zapravo potpuno je nejasno šta su predstavnici stranka očekivali od stranaca, ako su zaista iskreno nastupili, jer kako će poništiti izbore u Srebrenici zbog neregularnosti, kad je izborni proces odavno nagrižen krađama u svim opštinama. Čini se da je takva praksa obraćanja za pomoć strancima samo pokušaj da se javnosti predstavi nekakvo lažno jedinstvo, a zapravo skrivanje iza neuspjeha politika koje predstavljaju.
Problem sa probosanskim strankama svodi se na to da ni oni sami sebe ne shvataju previše ozbiljno. Svaki dogovor, bio to Mostar, ili u ovom slučaju Srebrenica, nije dao rezultat, jer sve i jedan, je zapravo bio rezultat nastojanja da se oni drugi predstave “izdajnicima” ili da se samo stvori utisak borbe za interese države, a ne stvarni pokušaj da se ojača pozicija bosanskog političkog faktora.
Najdugotrajnija koalicija
Probosanske stranke, ako već ne mogu politički nadmudriti tandem Čović-Dodik, koji je formirao najstabilniju balkansku koaliciju koja traje već duže od deset godina, uprkos razlikama, mogu naučiti nešto od njih.
Dragan Čović je nedavno rekao da je “crvena linija” donošenja Izbornog zakona po njegovoj mjeri mjesec juni i sigurni smo da je to crvena linija i za Milorada Dodika, jer sinhronizacija politika ova dva politička lidera je naprosto nevjerovatna i za divljenje. Kada je Dragan Čović 2010. godine bio na ivici da bude izbačen iz državne vlasti, Dodik ga je čekao i podnio svaki mogući pritisak međunarodne zajednice i na kraju slomio Zlatka Lagumdžiju. Kada su izgubili kontrolu Centralne izborne komisije, nisu odustali, već su zajednički pokušali blokirati donošenje budžeta za 2020. godinu da bi oslabili CIK, te i dan danas, ne propuste naglasiti da je CIK “nelegitiman” i u tom smislu neće odustati.
Čak i u najvećim iskušenjima za srpsko-hrvatski blok, u momentima kad Milorad Dodik nije mogao da se suzdrži nakon održavanja mise u Sarajevu za ubijene u Blajburgu i kad je rekao da ih je sve trebalo “pobiti”, Dragan Čović je, u maniru najzrelijeg igrača bosanskohercegovačke političke scene, potpuno izignorisao izjavu, svjestan da je savez s Dodikom važniji od bilo čega drugog.
Minimalan zajednički interes
U onom momentu kada probosanske stranke, u veoma širokom spektru, od Stranke demokratske akcije do Naše stranke, budu povukle crvene linije, i odredile jasne principe o kojim nema kompromisa, i predstavnici najmoćnijih država će to shvatiti ozbiljno. Ti principi ne smiju biti prešutni dogovor, i parcijalan za svaki politički problem, već konkretan i sveobuhvatan, zasnovan na jasnom planu djelovanja u svakoj mogućoj situaciji ugrožavanja pozicije Bosne i Hercegovine, i predočen javnosti. Toliko ima tih crvenih linija, ali konkretno, mogu krenuti od Izbornog zakona, Srebrenice, Brčkog i Prijedora. Da bi to postigli potrebno je rizikovati gubitak moći, poziciju i politički utjecaj, međutim nijedna do sada nije pokazala da je spremna na to.
Bosna i Hercegovina ima šansu samo ako se sve sarajevske stranke okupe oko minimalnih zajedničkih, javno predočenih principa, bez obzira bili pozicija ili opozicija. Niko ne očekuje da imaju generalno zajedničku politiku, niti bi to bilo moguće, opravdano i poželjno, ali u ovakvoj situaciji, nastupajući odvojeno u suštinskim pitanjima, redovno doživljavaju političke poraze. U slučaju da nastupe na ovaj način neće trebati pomoć međunarodne zajednice, koja u realnosti ne predstavlja jedan glas, pa je samim tim oslanjati se na njih i tražiti neostvarivo potpuni promašaj.
S.M./Klix.ba