Aleksandar Vučić laže, mijenjaju se samo povodi. Sinoć se, u nekom od cendranja kakvima inače rado zatrpava podobne medije u svojoj zemlji i bližoj okolici, požalio na Indexov tekst.
Konkretno, rekao je: “Zašto me porede s Miloševićem? Zato što pokušavaju sve svoditi na devedesete godine jer se ne mogu pohvaliti činjenicama. Moraju se baviti pričanjem neistina. Najlakša je matrica za Zapad kad kažu da je Vučić kao Milošević. Ti napadi su uvijek naručeni. Možete vidjeti kako služba jedne zemlje radi. Točno vidite tko je meta i tema. U jednom danu izlaze isti tekstovi. To pokazuje njihovu nemoć.”
Karijeru predsjednika Srbije odavno je trebala prekinuti adekvatna terapija
Nekoliko sati ranije Index je objavio tekst pod naslovom “Aleksandar Vučić – novi Slobodan Milošević”, pa se bez osobite imaginacije može zaključiti da je lider države zastale u razvoju imao na pameti – ili kako se to kod njega zove – ovaj portal dok je lagao. Na Vučića se, međutim, nema smisla ljutiti, on novinarstvo jednostavno nije sposoban sagledavati realno.
Uostalom, u političkoj karijeri, koju bi u sretnijoj državi odavno prekinula adekvatna terapija – recimo onda kad je huškao u Glini ili kad je u Beogradu najavljivao masovne likvidacije muslimana – bio je i ministar informiranja u režimu Slobodana Miloševića. Pamte ga po davljenju medija. Prije toga radio je kao novinar pripravnik na Palama pod režimom Radovana Karadžića. Ako se to što se tamo radilo smije nazvati novinarstvom.
Službe, naručeni odstrel protivnika, novinari na kratkoj uzici politike, zavjere, to je njegov ambijent. Tko ne vjeruje prošlosti, neka sad zaviri u podzemni svijet srpskih tabloida, samo će mu se kazati. Puni su vučićoida loše maskiranih u novinare. Ima kod Vladara i poodmakle grandomanije, ne može o Njemu tek tako pisati neki novinar, stvar mora biti dublji korijen, čvršće utemeljenje u podzemlju. Mora biti gadna intriga, a ne običan komentar.
Zašto smo Vučića usporedili s Miloševićem?
Vučić, naravno, nije Milošević. Vučić je nalik na Miloševića. Neposredan povod za pisanje teksta u kojem uspoređujemo dvije srpske i (post)jugoslavenske nesreće Vučićeva je izjava da je BIA cijele noći uoči popovsko-helikopterskog desanta na Cetinje obavještavala njegovo rukovodstvo o događajima u Crnoj Gori. Nekoliko sati ranije crnogorski su portali javili da su neki BIA-ini mračnjaci zaista ušli u njihovu zemlju. Vršljanje špijuna jedne države po drugoj obično se ne objavljuje u medijima, ali Vučić nije izdržao, zna da crnogorskoj vlasti ne pada na pamet isljeđivati njegove uhode.
Crnogorska vlast koju je stvorio pokojni mitropolit Amfilohije, poznat kao Risto Sotona, BIA-ino njuškanje ne može doživjeti kao sigurnosnu prijetnju, nego kao savezničku pomoć i podršku Vučićevu privatnom patrijarhu Porfiriju u akciji ustoličenja zlosretnog Joanikija. Da bratija iz SPC-a, zajedno s Vučićem, nema ratnohuškačku prošlost, da se u ratovima nisu pokazali kao zadnji bijednici, sve skupa bilo bi beskrajno smiješno. Porfirije i Joanikije u helikopteru, Vučić u Beogradu sa svojim službama, onaj poluodsutni Zdravko Krivokapić na čelu crnogorske vlade i vječni Milo Đukanović, bivši Vučićev saveznik, sada u ulozi branitelja Crne Gore.
Ovako su odvratni. Vučić naročito.
Vučićeva vlast u Subotici dala prostor ratnom zločincu
Prije tridesetak godina BIA se zvala RDB ili nekako slično, a njezine su džukele vršljale po Hrvatskoj i čitave noći slale informacije Slobodanu Miloševiću. Jedan od pouzdanika famozne “Službe”, Dragan Vasiljković, takozvani kapetan Dragan, tih će godina obučavati krajiške Srbe i spremati ih za progone i protjerivanje nesrba. Vasiljković, osuđeni ratni zločinac, prije nekog je vremena osnovao zakladu kojoj je subotička gradska uprava, pod vodstvom Vučićeva SNS-a, dodijelila prostore u centru grada.
Kako drugačije: dok je Vasiljković krajiškim Srbima davao vojna znanja za predstojeću krvavu avanturu, Vučić i njegov tadašnji partijski šef Vojislav Šešelj osiguravali su im adekvatnu dozu nacionalnog adrenalina, sokolili ih da ne odustanu od ratnih planova, a potom sjedali u automobile i jurili u sigurnost Beograda, daleko od rovova. Ako to nije definicija hulja, ne znam što jest.
Svejedno, žali se Vučić jučer zbog paralele s Miloševićem, oglasila se i potpredsjednica srpske vlade Zorana Mihajlović. Njezin nas je kabinet izvolio informirati da gospođa potpredsjednica smatra “uvredljivom, zlobnom i smiješnom” našu usporedbu te opaža da je Milošević slao srpsku djecu u ratove, a Vučić potiče mir i suradnju u regiji.
Vučić je Miloševića nazvao “velikim srpskim liderom” s “najboljim namjerama”
Hajd’, sad na stranu što su se takve usporedbe javljale i ranije, jednostavno se nameću, ali gospođu potpredsjednicu valjalo bi informirati da je Vučić prije tri godine na Kosovu, točnije u Mitrovici, uz ostalo rekao: “Milošević je bio veliki srpski lider, namjere su mu svakako bile najbolje, ali su nam rezultati bili mnogo lošiji. Ne zato što je on to želio, već zato što želje nisu bile realne, a interese i težnje drugih naroda zanemarili smo i podcijenili. I zbog toga smo platili najvišu i najtežu cijenu.”
Vučićevim tek tri godine starim riječima usporedili smo ga s velikim srpskim liderom. Odnosno, kad se napravi gemišt od Vučićevih i Mihajlovićkinih misli o Miloševiću, dođe se do zaključka da je veliki srpski lider iz najboljih namjera slao srpsku djecu u ratove. Čini se da bi se Vučić trebao prvo sam sa sobom, a onda s Mihajlovićkom, dogovoriti koliki im se Milošević priviđa – veliki, s dobrim namjerama, ili mali, zli, ratoborni.
Apdejtana verzija Miloševića
Vučić je rani politički život proveo kao dvorska luda Miloševićevog režima. Da, Milošević je lagao da je za mir i slao ljude u rat, a Vučić i Šešelj poticali su ih da ne odbacuju oružje. Danas Vučić igra ulogu mirnodopskog Miloševića, upućuje špijune u Crnu Goru i paktira s neurotičnim Miloradom Dodikom, liderom bosanskohercegovačkog entiteta stvorenog genocidom i etničkim čišćenjem. Rolu dvorske lude preuzeo je Aleksandar Vulin, Vučićev ministar unutrašnjih poslova. On govori o “srpskom svijetu”, on je današnjem režimu ono što su Miloševiću bili Šešelj i Vučić.
Sa špijunima raspoređenim po drugim državama, s nervoznim nacionalistima kao saveznicima, s otrovnim medijima spremnima na sve i bijednim imperijalnim pretenzijama, Vučić jest apdejtana (nadograđena) verzija Slobodana Miloševića.