Ali ono što metaforu Dana mrmota čini tako tačnom je činjenica da čak i oni koje je Vijeće sigurnosti UN-a ovlastilo da održavaju mir kako bi, vjerojatno, Bosna mogla ostvariti napredak, izgledaju zadovoljno time što zemlja „trči u mjestu“. Unatoč novcu, trudu i vremenu uloženom u izgradnju države, kad god dođe do nesuglasica, čini se da kreatori politike misle da je prihvatljivo vratiti zemlju 26 godina unatrag, kada je tek izašla iz jednog od najokrutnijih sukoba od Drugog svjetskog rata. Neki dužnosnici to pokušavaju opravdati nazivajući to “povratkom izvornom Daytonu”. Djeca opsade Sarajeva sada se približavaju srednjim godinama. Treba im novi narativ.

Umjesto toga, nema novog narativa i nove stvarnosti. Bosna je opet usred duboke krize, jer jedan član njenog tročlanog Predsjedništva, čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik, koristi ratnohuškačku retoriku i divljački napada krhke bosanske institucije u flagrantnom nastojanju da uništi zemlju.

Dodik je zanimljiva, ali ne toliko neobična pojava. U mnogočemu, on je mali ljubitelj Viktora Orbana. Poput mađarskog premijera, počeo je kao demokratski političar, izabran i promoviran od Zapada. Postupno je klizio u nacionalizam, a zatim u tvrdokorni nacionalizam. Poput Orbana, postao je vrlo bogat tokom svog bavljenja politikom, što je neminovno dovelo do autokratske vlasti. I kao većina autokrata u istočnoj i srednjoj Evropi, svoje je zaštitnike tražio i pronašao u Rusiji.

Dodik je postigao mjeru ozloglašenosti osporavajući samo postojanje Bosne. Ključna razlika je u tome što Dodik, za razliku od Orbana, nema državu. To njegovu poziciju čini znatno nesigurnijom ali i primamljivom za vanjske igrače koji se žele miješati u balkanska pitanja.

Ranije u svojoj karijeri, kada je Dodik mislio da je njegova budućnost na Zapadu, javno je priznao Genocid u Srebrenici, odrekao se ratnih zločinaca bosanskih Srba i pozicionirao se kao nepokolebljivi pobornik jedinstva Bosne i budućnosti u Evropskoj uniji. Kako je promijenio lojalnost, prvo srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću, a zatim Moskvi radi zaštite, njegova politika i retorika dramatično su se promijenili. To se događalo postupno, s vremenom.

Prvi put sam to primijetila kada sam s njim sudjelovala u jednom lokalnom tv programu u Banja Luci početkom 2000-ih. Nekako smo završili s razgovorom o nogometu, a Dodik je odjednom rekao da će u utakmici između reprezentacija Srbije i Bosne sigurno navijati za reprezentaciju Srbije. Kako se u nogometu na Balkanu nikad ne radi samo o nogometu, čak i tada, kada se na njega još gledalo kao na saveznika Zapada, vidjela sam njegov komentar kao alarmantan znak promjene njegove pozicije.

Od tada Dodik služi kao agent srpske politike u destabilizaciji Bosne i kao rezervni plan za pacificiranje nacionalističkog segmenta srpskog javnog mnijenja u slučaju da Srbija sklopi dogovor i prizna Kosovo. U tom slučaju, Srbija bi mogla iskoristiti Dodikovu secesionističku politiku da opravda svoj zahtjev za aneksijom Republike Srpske – jedne od dvije administrativne jedinice koje čine poslijeratnu Bosnu – kao kompenzaciju za gubitak Kosova.

No, pretvaranjem sebe u instrument šire geopolitike Rusije, promijenio se i Dodikov odnos prema Srbiji. Dodik danas više nije samo pijun srpske politike. Umjesto toga, on drži srpsku politiku kao taoca.

Sam po sebi, Dodik je prilično nebitan. Njegova hrabrost, arogancija i relevantnost samo su proizvod ruske potpore. Kako je sam rekao kada je prvi put zaprijetio bosanskoj vojsci uništenjem i iznio ideju da Republika Srpska formira vlastitu vojsku, “ako nas iko pokuša zaustaviti, imamo prijatelje koji će nas braniti”.

Zato su svi nedavni susreti čelnika država članica EU s Dodikom bili pomalo patetični. Svi ustupci i kompromisi koje nude – poput drastičnoga smanjenja ovlasti Ureda visokog predstavnika, uklanjanja trojice stranih sudaca iz Ustavnog suda zemlje ili kruženja mapa i prijedloga koji bi normalizirali promjene granica na Balkanu – nisu smirili Dodika ili promijenili njegovu žestoku razornu retoriku. To je zato što on zapravo nije taj koji može sklopiti dogovor.

Uistinu, za destabilizaciju Bosne i cijele regije Zapadnog Balkana ne može se okriviti samo Dodika ili druge lokalne potpirivače vatre. Oni su samo agenti na terenu za rusku remetilačku politiku. Prije nego što čelnici EU-a diplomatski stupe u kontakt s Dodikom ili njegovim sponzorima u Kremlju, moraju dobro razmisliti šta tačno Moskva želi dobiti destabilizacijom Balkana i postoji li rješenje koje bi moglo koristiti objema stranama.

Dugi niz godina Rusija je EU tretirala kao respektabilan, ali uglavnom bezopasan politički klub. To se dramatično promijenilo nakon 2014. Na svom summitu istočnog partnerstva u Vilniusu u Litvaniji u jesen 2013. EU je potpisao posebne sporazume s Gruzijom i Moldavijom te u junu 2014. s Ukrajinom. Od tada je Rusija počela gledati na EU kao na NATO — kao na neprijatelja.

Slijedili su rat u Ukrajini i aneksija Krima. Reakcija Zapada bila je uvođenje sankcija, a zatim još sankcija. Nema sumnje da su ruske akcije zahtijevale i zaslužile snažnu reakciju. Ali jedna od posljedica bio je postupni prekid komunikacije između Rusije i Zapada.

Vijeće NATO-Rusija, stalna tačka na svakom ministarskom sastanku NATO-a, prvo je krenulo. Sljedeće je bilo pozivanje ruskog ministra vanjskih poslova i drugih najviših dužnosnika u različita vijeća EU. Svi službeni i dobro uhodani, neslužbeni kanali komunikacije nestajali su jedan po jedan. U isto vrijeme, ruska politika postajala je agresivnija, nametljivija, ometajuća i opasnija.

Kremlj je identificirao zapadni Balkan kao idealno igralište za svoje uticajne operacije i političke provokacije, neprestano ispitujući koliko daleko može dogurati prije nego što Zapad reagira. Iz ruske perspektive, ima mnogo prednosti: relativno je mala, podijeljena na mnoge prilično siromašne države i, s obzirom na njezinu noviju historiju, nije je teško poremetiti i destabilizirati.

Takođe je okružena teritorijom EU-a i ispunjena je zemljama koje teže pridruživanju uniji. Visoki ruski diplomati i političari koji se bave ovim pitanjem vjerojatno su iznenađeni potpunim izostankom odgovora EU na sve njihove remetilačke napore na zapadnom Balkanu, a posebno u Bosni. Regija je pretvorena u virtuelno šahovsko polje na kojem Rusija želi uticati i konkurirati EU i Sjedinjenim Državama. Ali za sada jedino igra Rusija.

EU već neko vrijeme ima problema s jednim glasom o svojoj politici proširenja, a kamoli poduzimanjem konkretnih praktičnih koraka ka približavanju država zapadnog Balkana članstvu u EU. Neispunjeno obećanje da će započeti pristupne pregovore sa Sjevernom Makedonijom, nakon što je ta zemlja uspjela pregovarati o bilateralnom rješenju naizgled nerješivog “pitanja imena” s Grčkom, bio je posebno težak udarac za sve u regiji.

Nakon toga EU je izgubila smisao za smjer na zapadnom Balkanu, dok je javno mnijenje u regiji počelo sve više favorizirati Rusiju i Kinu kao pouzdanije partnere od EU. U međuvremenu, čini se da su dva ključna igrača EU, za sada, izašla iz faze kada je u pitanju politika EU u regiji: odlazeća kancelarka Angela Merkel, dok Njemačka sastavlja svoju novu vladu, i francuski predsjednik Emmanuel Macron, čiji je fokus na francuskim nadolazećim predsjedničkim izborima.

Rusiji ne trebaju ni Dodik ni drugi balkanski političari. Ono što joj treba je ponovno otvoriti i ponovno uspostaviti komunikacijske kanale s EU i Sjedinjenim Državama. Ako želi riješiti mnoge svoje probleme, to treba i EU. Što se tiče Zapadnog Balkana, a posebno Bosne, problemi se mogu riješiti samo između EU i Rusije. Nema sumnje da je Rusija glavni disruptor na Balkanu, koristeći svoje lokalne pijune za provođenje te politike. Njeni ciljevi, međutim, najvjerojatnije nadilaze regiju i uključuju pronalaženje šireg kompromisa s EU

Rusija je posebno osjetljiva na svoje takozvano “blisko inozemstvo”, bivše sovjetske republike koje su u previranjima ranih 1990-ih postale nezavisne države. Tri su baltičke države dosad već uhodane članice EU-a i NATO-a, a otvorena agresija tamo bi donijela mnogo više problema nego bilo kakve potencijalne koristi za Rusiju. Ali Ukrajina i Gruzija su druga priča. Objema je u nekom trenutku obećano članstvo u NATO-u, a 2013. i 2014. obje su potpisale pomalo nejasne sporazume s EU koji bi se mogli protumačiti kao prvi korak prema članstvu u EU.

U posljednjih 13 godina Rusija je vojno intervenirala i u Gruziji i u Ukrajini i vratila Bjelorusiju u svoje okrilje podržavajući međunarodno izoliranog diktatora te zemlje Aleksandra Lukašenka. To su zemlje za koje Rusija smatra da su u njezinoj sferi interesa i da su direktno relevantne za njezinu sigurnost. Njihovo održavanje u trajnom stanju latentnog ili niskog intenziteta sukoba ometa mnoge druge ruske interese, kao što je certificiranje njegovog novog plinovoda Sjeverni tok 2 od strane Njemačke. To su glavna pitanja oko kojih Rusija treba doći do neke vrste razumijevanja sa Zapadom.

U ovoj dužoj igri, balkanski disruptori su samo cjenkanje, a ne igrači. Na kraju će čelnici Rusije i EU morati sjesti i razgovarati o sigurnosnoj situaciji u Europi. Pitanje je samo hoće li se to dogoditi prije ili nakon uništenja demokratske europske budućnosti država zapadnog Balkana.

Ponovno uspostavljanje komunikacije s Moskvom ni na koji način ne bi značilo odobravanje ruske politike. Ali bez komunikacije nema šanse za pronalaženje diplomatskih rješenja; alternativa je više od trenutnog napretka, sa slabim državama koje stalno lebde između zauzimanja države od strane vlastitih lokalnih autokrata koje podržava Rusija i potpunog neuspjeha.

Autor: Vesna Pusić/Foreign Policy

(Vesna Pusić bivša je prva potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova Hrvatske. Članica je osnivačica Foreign Policy Foruma u Hrvatskoj i članica Europskog vijeća za vanjske odnose.)