Piše: Denijal Hadžović / Dnevni Avaz
Sarajevo Film Festival svake godine donese nekoliko velikih misterija. Ko će osvojiti Srce Sarajeva? Koji će film biti otkriće festivala? Kako žene uspijevaju hodati po kaldrmi u štiklama od 12 centimetara?
Ali mene već godinama kopka jedna sasvim druga misterija.
Kako političari uspiju biti svugdje?
Ne mislim tu na Igora Stojanovića. Njega, zapravo, potpuno razumijem. Čovjek je potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine, što je otprilike politički ekvivalent počasnom predsjedniku kućnog savjeta: ima funkciju, titulu, kabinet i protokol, ali niko tačno ne zna šta bi trebao raditi od ponedjeljka do petka.
Ako se Igor pojavi na pet projekcija, tri prijema, dva koncerta i četiri afterpartyja – meni je to logično. Čovjek konačno pronašao sadržaj kojim će ispuniti radni dan.
Načelnici na crvenom tepihu
Ali šta ćemo s ostalima? Recimo, Irfan Čengić. Nakon što je ovog ljeta pohodio utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine u Americi, pa nastavio s putovanjima, čovjek se uredno pojavio i na Sarajevo Film Festivalu. Dobro je. Valja se odmoriti. Napuniti baterije tri-četiri mjeseca preko ljeta, jer od septembra ponovo kreću ozbiljne obaveze. Predavanja u Bihaću. Čovjek, naime, uz sve ostalo studira pravo. I tu već počinje moja fascinacija ljudskim potencijalom.
Načelnik općine, visoki stranački funkcioner, student, putnik, sportski navijač, festivalski gost. Sve stane u 24 sata. Leonardo da Vinci je, u poređenju s našom političkom klasom, bio obični zgubidan.
Benjamina Karić u prisustvu Elle Jovanović i supruga. Avaz
Tu je, naravno, i Benjamina Karić, politička zvijezda kojoj je teško pronaći događaj na kojem se neće pojaviti. Festival, koncert, utakmica, godišnjica, otvaranje, zatvaranje, komemoracija – gdje kamera, tu Benjamina.
Granica između obavljanja javne funkcije i permanentne kampanje odavno je nestala, pa se danas za šaku populizma u politički sadržaj može pretvoriti gotovo sve, čak i ljudska tragedija.
Administrativni džet-set
Neizostavan je i Kenan Magoda, a iza njih čitava mala armija direktora javnih preduzeća, gradskih uposlenika, općinskih službenika, savjetnika, pomoćnika, šefova kabineta i ostalih pripadnika našeg administrativnog džet-seta.
Po pričama koje godinama prate festival, za jedan dio te ekipe SFF nije samo sedam dana filmova nego svojevrsni sarajevski Spring Break: prijem, crveni tepih, piće, zabava do kasno u noć, pa sutra ponovo.
I nemam ja ništa protiv. Naprotiv. Čovjek treba živjeti. Problem je što mene zanima kako.
Većina ljudi koje poznajem ima prilično jednostavan problem. Zove se posao. Ako rade od osam ujutro, mogu tokom SFF-a otići na dvije ili tri projekcije. Pogledaju film, popiju piće, dođu kući, skinu cipele, pogledaju na sat i shvate da će za šest sati ponovo zvoniti alarm.
Sutradan opet posao. Treći dan već izgledaju kao statisti iz filma o Staljingradu. Ako imaju djecu, računica postaje još gora. Vrtić, škola, večera, kupanje, ko je danas s djecom, ko ih vozi, ko ih vraća.
Politička elita
Neki jednostavno kažu: „Ne mogu večeras, mrtav sam.“ I tu dolazimo do naše političke elite. Jer meni su cijelog života govorili da su načelnici, ministri i direktori užasno zaposleni ljudi. Odgovornost. Sastanci. Dokumenti. Budžeti. Tenderi. Projekti. Građani. Problemi. Krize. Telefon ne prestaje zvoniti.
A onda dođe Sarajevo Film Festival i odjednom otkrijemo da je moguće biti načelnik, direktor, ministar ili visoki stranački funkcioner i sedam večeri zaredom biti tip-top sređen na crvenom tepihu.
I ne samo to. Političari nisu samo javni funkcioneri. Većina ih je istovremeno u predsjedništvima stranaka, kantonalnim odborima, općinskim odborima, komisijama, savjetima, radnim grupama.
Čovjek bi pomislio da nakon osam ili deset sati takvog tempa dođeš kući, uzmeš nešto da pojedeš i zaspiš s naočalama na glavi. Ali ne. Naš čovjek u 19:30 izlazi iz limuzine pred Narodnim pozorištem, nasmijan kao da se upravo vratio s tromjesečnog odmora na Maldivima.
A kad vi čitate? Postoji još nešto što me zanima. Kad se obrazujete? Ozbiljna javna funkcija, barem u teoriji, podrazumijeva da čovjek nešto i zna. Pročita poneku knjigu. Studiju. Zakon. Analizu. Izvještaj. Pogleda kako su neki problem riješili Nijemci, Danci ili Estonci.
Ako ste ministar privrede, valjda nekad pročitate nešto o ekonomiji. Ako ste načelnik, možda urbanizam, lokalne finansije, javni prijevoz. Ako ste zastupnik, možda zakon koji ćete sutra izglasati.
I kad sve saberemo – osam sati posla, sastanci, stranka, mediji, građani, porodica, nekoliko sati čitanja i edukacije – čovjek se zaista počne pitati:
Odakle vam vrijeme da svaku večer budete na crvenom tepihu?
Dva odgovora
Postoje samo dva moguća odgovora. Prvi je da su naši političari nadljudi.
Da spavaju tri sata, rade 14, čitaju Kierkegaarda između dva sastanka, odgovaraju građanima iz toaleta Narodnog pozorišta i u dva iza ponoći, između dva koktela, pregledaju budžet općine.
Druga mogućnost je nešto jednostavnija. Da zapravo i ne rade ništa. Možda zato Igor Stojanović u ovoj priči čak ispada najpošteniji. Kod njega barem znamo da funkcija nema bogzna kakav operativni sadržaj. Ali načelnik? Ministar? Direktor velikog javnog preduzeća? Čovjek koji upravlja institucijom sa stotinama zaposlenih?
Ako možeš sedam dana festivala uredno paradirati od tepiha do prijema, od prijema do koncerta i od koncerta do zabave, a institucija sljedeće jutro nastavlja funkcionirati potpuno isto kao da te nema – onda se nameće jedno vrlo neugodno pitanje.
Čemu ti, zapravo, služiš? Možda smo desetljećima pogrešno razumijevali politiku. Možda javna funkcija kod nas nije posao. Možda je to samo VIP narukvica koju ti poreski obveznici plaćaju četiri godine. A Sarajevo Film Festival je onih sedam dana u godini kada nam je konačno pokažete.