Selektor fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine Savo Milošević nakon sinoćnje utakmice počeškao se po obrazu, po obrvi, po ko zna još čemu, razmišljajući, pokušavajući da nađe odgovor na jednostavno pitanje. Miloševića, još jednog pogubljenog fudbalskog stručnjaka koji je imao “sreće” da bez prethodnih uspjeha i bez previše iskustva dobije priliku biti selektor Bosne i Hercegovine, pitali su šta je razlog ovako bolnog poraza? Nakon što je razmislio selektor je kazao da mi nismo na trkačkom nivou “ovako ozbiljnih” ekipa.
Luksemburg je u devetom mjesecu primio devet od Portugala. Po toj matematici mi smo u Zenici mogli primiti i 15 da ih na poluvremenu nismo zamoli da prestanu.
No, selektoru, treba jasno reći: Luksemburg nije ozbiljna ekipa, samo tako izgleda protiv njegove grupe igrača koje je poredao po samo sebi znanim aršinima. Šta je selektor htio postići svojom postavom? Da pronađemo odgovor na to pitanje trebali bi se vječno češkati, ali odgovora pronaći nećemo.
Milošević, koji je odličan retoričar, a loš taktičar, u tri je utakmice pokazao da uopšte nema ideju zbog čega, kako i zašto sjedi na klupi i vodi jedan fubalski tim. U njegovu će trenersku biografiju, koja sigurno neće biti bogata, debelim slovima biti upisan najveći poraz bh. fudbala, ali Savo, taj simpatični, dobri dečko iz Bijeljine, nije najveći krivac za horor sagu našeg nogometa. Savo je tu samo ekser zakovan u kovčeg bh. fudbala i sporta uopće.
Fudbalska reprezentacija je uništena
Ne tako davno jedanaest fudbalera u plavim dresovima bili su najbolja reklama, najljepša priča iz male zemlje sa Balkana koja se nije plašila nametnuti se Francuzima u srcu Pariza, pobijediti Belgiju u gostima, pružiti dostojan otpor Argentini. Tih su 11, bili zakletva stotina hiljada navijača koji su po rasporedu utakmica planirali godišnje odmore. Bosna i Hercegovina bila je fudbalski fenomen o kojem bruji Evropa sa ubjedljivo najvećim brojem gostujućih navijača gdje god da igra.
Martin Škrtel, fudbaler Liverpoola i kapiten Slovačke, kazao je jednom da nikada u životu nije osjetio ni sličnu atmosferu od one kada je Slovačka igrala sa BiH, a Izet Hajrović ispalio čuvenu raketu. Da se tako navija, mora se voljeti, a voljelo se svim srcem.
Nije ni tada u Savezu bilo idealno ali je uragan ljubavi bilo teško zaustaviti. Navijalo se pa makar i krišom za Bosnu i Hercegovinu na svakom pedlju ove zemlje, ta je ljubav upalila alarme onih koji žele i bore se da je na ovim prostorima nema. Koji bi voljeli, da tih 11, nikada nisu sjajnih očiju pogledali u žuto-plavu zastavu, stavili ruku na srce, zagrlili se ponosno, gordo, za zemlju u kojoj su rođeni. Voljeli bi da nema te zemlje i te zastave. E, gospodo, ljubav nećete uništiti.
Sjede dvojica na kafi u Luksemburgu, pita treći: “Jesi vidio kako zgazismo konobare iz Bosne?
“Misliš, one ribare?” jedan je od brojinih koji je objavljen na društvenim mrežama.
I zaista smiješno je kako su Zmajevi postali raščerupane kokoši. Podatak da je najjača “fudbalska referenca” predsjednika Saveza to što je nećak Milorada Dodika, priču kristališe. Zapitajte se, je li naredni predsjednik F/NSBiH Milan Tegeltija? Ova priča nije vic. Ovo je projekat.
Navijač Bosne i Hercegovine
Iz Bugraske je sinoć stigla zanimljiva vijest. Predsjednik tamošnjeg saveza koji 18 godina sjedi u fotelji, a u tom periodu njegova zemlja nijednom nije igrala veliko takmičenje, zatražio je da utakmicu protiv Mađara odigraju pred praznim tribinama. Sve u strahu od bijesnih navijača.
Hoće li i našu reprezentaciju dočekati sličan scenarij? Protest sa tribina sve je jači, ali foteljaši ne mare. Udruženje građana zvano Fudbalski/Nogometni savez BiH, u kojem su decenijama sjedili ili još sjede beskičmenjaci i sudski gonjeni lopovi (neki su tamo zaradili i robiju) nikome ne odgovara za svoje rezultate. Mogu raditi šta god požele.
Legendarni fudbaleri ne dižu svoj glas, sadašnje zvijezde imaju preča posla, političari se ne smiju javno uplitati, Vaha neće preuzeti, Barabarez kratak twit, krug je začaran.
U Luksemburgu je jedan dječak u zagraljaju svog oca jecao na tribinama. Baš kao i mnoga djeca pred malim ekranima. Hoće li oni dočekati neki novi Brazil? Ako se ovako nastavi, teško, ali oni će opet voljeti.
Gospodo nećete uspjeti. Rastu neki novi dječaci i djevojčice čije će oči sijati, za himnu, za zastavu, za grb, za naših 11.
Svi sprotski radnici, bivši fudbaleri, selektori, legende, vrijeme je da se ujednite. Proslava “šuta na gol” Luksemburga prelila je čašu. Vrijeme je za promjene.
