BiH i Srbija su dvije zemlje na zapadnom Balkanu koje su u potpunosti okružene NATO članicama.
Obje zemlje graniče s Hrvatskom, koja je u NATO savezu od 2009. godine. Srbija graniči s Mađarskom, koja je članica od 1999. godine, te Rumunijom i Bugarskom, koje su članice od 2004. godine. BiH i Srbija na jugu graniče s Crnom Gorom, koja je članica od 2017. godine, a Srbija graniči i sa Sjevernom Makedonijom, najnovijom NATO članicom, koja je u ovoj alijansi već gotovo dvije godine. I samoproglašeno Kosovo nije članica NATO-a, ali radi se o teritoriji koju kao nezavisnu državu ne priznaju ni Srbija ni BiH.
Glavni i osnovni razlog što BiH i Srbija nisu članice Alijanse je činjenica da je srpski narod i dalje izrazito protiv članstva. Kako se sada stvari čine, nije izvjesno da će se ovo promijeniti u doglednoj budućnosti, a NATO u svojim zvaničnim komunikacijama objema zemljama daje slobodu i pravo da se odluče žele li članstvo i kakav oblik saradnje im odgovara s obzirom na to da je princip Alijanse da poštuje odluke lokalnih vlasti o statusu svoje zemlje.
Srbija ima Partnerstvo za mir i s NATO-om redovno potpisuje Individualni partnerski akcioni plan. Na zvaničnoj NATO stranici se ističe da ova alijansa poštuje neutralnost Srbije.
“Srbija produbljuje politički dijalog i saradnju s NATO-om na pitanjima od obostranog interesa, poput važnog fokusa na razvoju demokratije, institucija i reforme odbrane. Mada Srbija teži članstvu u EU, za razliku od ostalih zapadnobalkanskih partnera, ne želi da se pridruži Alijansi”, naglašeno je u NATO-u.
Zvanično i formalno, i BiH teži članstvu u NATO-u, jer je 2009. godine Predsjedništvo BiH uputilo pismo u Alijansu, izražavajući spremnost da radi na članstvu. Kao rezultat toga, NATO je naredne godine na samitu u Talinu pozvao BiH da pristupi Akcionom planu za članstvo, pod uslovom da riješi pitanje državne i vojne imovine. NATO je prvo nekoliko godina insistirao da se ovo pitanje riješi, a onda je, ipak, krajem 2019. godine odlučio da aktivira MAP, iako BiH nije riješila pitanje državne i vojne imovine. U međuvremenu, RS je promijenila svoj stav o Alijansi, i ističe da neće dati saglasnost da BiH postane članica, a u NATO je poslan dokument “Pregled odbrane” u okviru MAP-a, koji ne prejudicira članstvo. Istovremeno, najavljuje se i da će RS sama donijeti zakon o rješavanju pitanja vojne i državne imovine na svojoj teritoriji.
“Učešće BiH u MAP-u ne prejudicira bilo kakvu odluku o članstvu. BiH treba da nastavi sprovođenje demokratskih i odbrambenih reformi kako bi ispunila svoje aspiracije prema NATO-u i EU i da postane funkcionalna i demokratska nezavisna država”, naglašeno je u NATO-u.
Treba napomenuti i to da su prije pisma iz 2009. godine formirane zajedničke Oružane snage BiH, za šta su bile i sadašnja vlast i sadašnja opozicija u RS.
Da bi bilo koja zemlja mogla da bude neutralna, potrebno je da zainteresovane vojne strane obostrano priznaju neutralnost. To se, na primjer, desilo sa socijalističkom Jugoslavijom, čiji su status neutralnosti priznali i NATO i Varšavski blok. Na sličan način neutralnost su dobile Austrija, Finska i Švedska, dok je Švajcarska svoju neutralnost stekla znatno ranije. Primjera radi, SSSR je pristao da nakon Drugog svjetskog rata povuče svoje trupe iz Austrije u zamjenu za to da Vlada Austrije pristane na vojnu neutralnost, što se i desilo.
Danas Rusija želi da na sličan način Ukrajina prihvati neutralnost, u zamjenu za posredovanje o razoružavanju proruskih trupa iz istočnog dijela Ukrajine, ali NATO, zasad, ne pokazuje spremnost da prihvati ovaj prijedlog jer Vlada Ukrajine, barem zvanično, i dalje želi da ta zemlja postane članica. Naime, u NATO-u smatraju da se pitanje neutralnosti bilo koje zemlje ne može rješavati bez volje uključene zemlje.
Za razliku od Ukrajine, mnogo veća šansa je da se prizna neutralnost Srbije jer Vlada Srbije i srpski narod žele neutralnost u odnosu na oba vojna bloka. Ukoliko bude riješeno pitanje Ukrajine, može se očekivati da će NATO i Rusija razgovarati i o statusu ove zemlje. Međutim, te pregovore bi dodatno komplikovao status samoproglašenog Kosova, s obzirom na to da je ono odvojeno od Srbije zahvaljujući NATO intervenciji 1999. godine, a Rusija vezuje pitanje ove pokrajine s rješenjem statusa Krima, koji je pripojila 2014.
Dejan Šajinović / Nezavisne novine / Vidiportal