Tokom posljednjih izbora, krenuo sam na pijacu i naišao na ogroman plakat jednog političara. Nije važno kojeg, bilo kojeg, ovaj mi je prigodna metafora. Uglavnom, radi se o čovjeku o čijim lopovlucima pišem ima već, u zdravlju i veselju, tri decenije. Na plakatu, obasjan lampama, on se u dobro krojenom odijelu smiješio, svježe feniran i fotošopiran. Pored fotografije pisalo je da liči na svoj narod. Tada sam došao do dva važna saznanja – da on ima svoj narod i da taj narod liči na njega. Oba su me užasnula. U staroj trenerci, s cekerom u ruci, posmatrao sam plakat i nadao se da ne pripadam njegovom narodu.
I dok smo se tako gledali, shvatio sam da mu za ovih trideset godina nimalo nisam naškodio. Sve što se promijenilo jeste da smo obojica ostarili. Doduše, on bolje od mene, čini mi se.
Sjetio sam se ovog romantičnog susreta dok sam čitao vijesti o obilježavanju 30 godina postojanja SDA. Povodom jubileja objavljuju se arhivski video snimci, specijalna izdanja magazina, prigodničarski intervjui, analize i komentari. To je sasvim opravdano, jer ne znam niti za jednu političku organizaciju koja je više uticala na moj život od Stranke demokratske akcije. Oni su najdugovječnija, najjača i najbrojnija politička stranka u Bosni i Hercegovini. Ne postoji niti jedan društveni proces u kojem oni nisu učestvovali, a u mnogim su presudno uticali na ishod. Omalovažavati njihov jubilej bilo bi neozbiljno. Istorija SDA jeste, kao što su i oni sami uočili tokom proslave decenijskog jubileja, istorija naših najtežih godina.
PRAVILA IGRE
Kada je osnovana SDA uspostavljena su pravila igre koja traju do danas – manipulacija strahom, zloupotreba religije, nepotizam, iskorištavanje javnih institucija, korupcija kao tradicija, revizija istorije, rehabilitacija kriminalaca i zločinaca, kontrola pravosuđa, konfuzna vanjska politika, zapošljavanje podobnih a ne sposobnih…
Ova pravila toliko su čvrsto utemeljena, da ih je slijepo slijedila čak i opozicija koja bi morala biti na drugoj strani političkog spektra. Kad god bi nakratko uspjela osvojiti komadić vlasti, prvi njihovi potezi bili su smještanje podobnih na sve rukovodeće pozicije i zapošljavanje članova porodice. Također, kao i svoji veliki SDA uzori odmah su postali neosjetljivi na probleme svojih birača i kritike javnosti, a krajnje senzitivni za namještanje ugovora stranačkim firmama.
Tokom te tri decenije SDA je periodično slabila pa ponovo jačala. Iz njenog okrilja povremeno su izlazili nezadovoljnici koji su formirali vlastite stranke. Ti nezadovoljnici nisu napuštali maticu zato što im se nisu sviđala pravila igre, naprotiv, mnogi od njih su ih slijedili radikalnije i bezobraznije od SDA. Iz stranke su izlazili zbog toga što nisu bili zadovoljni raspodjelom političke moći i finansijskog plijena koji sljeduje uz nju. Njihove stranke nikada nisu bile opozicija. Više su ličile na arktičke lisice koje prate sjevernog medvjeda i kupe ostatke hrane iza njega. Niti jedna od njih nije ostvarila neki veći politički uspjeh. Najžilaviji povremeno osvoje neki grad u kojem nasljeđuju SDA birokraciju i nastave gdje su njihovi prethodnici stali.
PILJARI POSTAJU FEUDALCI
Iako nam se čini da je SDA tokom svoga postojanja prošla kroz različite mijene, u toj stranci je tokom ovih 30 godina ostalo sve isto. U centru organizacije i dalje je mladomuslimansko jezgro (koje je nedavno u razgovoru za Nomad izvrsno opisao Senad Avdić) oko kojeg sve sve vrti. S vremena na vrijeme mijenjaju se samo poslušnici koji se ubrzano pretvaraju u milionere – piljari postaju trgovci oružjem, sitne zanatlije hotelijeri, a svjedočili smo i nedavnom pokušaju da se od televizijskog voditelja napravi pandemijski profiter. Mladomuslimansko jezgro mijenja se samo iz bioloških razloga ali se ubrzano obnovi prostom reprodukcijom.
Od svog prvog predsjednika SDA je napravila kult – podigla mu mauzolej, muzej, objavljuje ilustrirane zbirke citata i slikovnice. Nisam čitao te publikacije, imam i ja dušu, ali pretpostavljam da među citatima nema Vođinih razmišljanja o poslušnim i sposobnim ili tuđim ekstremistima i našim budalama. Zato se rado izdvaja njegova izjava iz 12. januara 1994. godine:
“Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo!”
Ona se tumači kao borbeni poklič odlučnog vođe, ali poučen iskustvom suživota sa SDA skloniji sam da je tumačim drugačije. Ko zna kako ju je i sam govornik, poznat po tvrdnji da jedno misli prijepodne a sasvim suprotno poslijepodne, tumačio nakon što ju je izgovorio. Stoga neću ni ja pogriješiti ako kažem da je on isto poslijepodne mislio samo na najuže jezgro SDA kojem se, uostalom i obraćao, na tih nekoliko povlaštenih porodica – da oni više nikome neće biti robovi.
Današnja Bosna i Hercegovina podijeljena je na feude, kojima vladaju izabrane familije. Važne odluke, poput nedavnog kredita MMF-a, donose se u tim porodicama. Entitetske i kantonalne vlade služe samo da te odluke sprovedu, slijedeći precizne instrukcije.
DOĐI DA OSTARIMO ZAJEDNO
I tako, godine prolaze, njih čak trideset, a mi i dalje raspravljamo o istim stvarima. Upozoravamo premijera da nije u redu namještati poslove svojoj kćerki, govorimo ministrici da na ručkove sa državnicima ne može voditi svoga sina, ponavljamo da ustaše nisu bili antifašisti, da Bosna i Hercegovina nije dinastija, da jedna općina ne može biti važnija od deset drugih, da se ne smiju namještati izbori niti krasti na javnim nabavkama… Oni se na to samo začešljaju, fotošopiraju i fotografiraju za naredni izborni plakat na kojem nas ubjeđuju da liče na svoj narod.
“Nema loših naroda, ima samo loših vođa. Oni koji su krivi za nesreću Bosne odgovarat će prije ili kasnije pred Bogom i pred ljudima. Tu odgovornost niko neće moći izbjeći.”
Prethodni pasus nisam ja napisao, izgovorio ga je Izetbegović stariji. Na koga je tačno mislio zavisi kada je ovo izgovorio, kao što znamo. Bilo kako bilo, SDA je odgovornost za nesreću Bosne do sada uspješno izbjegavala. Bar na ovom svijetu, bar tokom ovih prvih 30 godina.
Nimalo im nismo naudili, samo smo ostarili zajedno s njima. Oni bolje od nas, čini mi se…
Piše: Selvedin Avidić, (zurnal.info)