Dok velikosrpski nacionalizam, kao piton plijen, polako guta Crnu Goru, zapravo ono što je ostalo od nje, a organizovane grupe za zastrašivanje pjevaju četničke pjesme i pronose trobojke kroz albanska naselja, tuku Bošnjake u Pljevljima, a Crnogorce u Podgorici i Risnu, sve to uz punu podršku i aktivnu asistenciju Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, pogledajmo ko su tri vodeća izvođača radova na novoj velikoj geopolitičkoj promjeni na Balkanu.
Tri musketira, Tri amigosa, Tri miša, Tri djevice, Tri boje: crno, to su: Zdravko Krivokapić, Aleksa Bečić i Dritan Abazović.
Zdravko Krivokapić formalni je lider široke ultradesne, neko je zove “Vučićeve”, neko “Amfilohijeve” koalicije, koja je na izborima nastupila pod imenom “Za budućnost Crne Gore”. Istinski šef te koalicije je Miodrag – Daka Davidović, kojega je i sam Krivokapić naznačio kao najzaslužnijeg za njegov ulazak u politiku.
Napatio se pod Milovim režimom
Krivokapić je doktor i profesor Mašinskog fakulteta u Podgorici. Napatio se pod režimom Mila Đukanovića: od 2007. do 2016. bio je predsjednik Upravnog odbora Akreditacionog tijela Crne Gore, gdje ga je imenovala Đukanovićeva vlada, a dogurao je i do mjesta rukovodioca Centra za doktorske studije na Univerzitetu Crne Gore. Savršen je primjer izvrsne, šta izvrsne – ingeniozne kadrovske politike Đukanovićeve Demokratske partije socijalista.
U politiku je ušao preko takozvanog građanskog sektora. Osnovao je nevladinu orgnaizaciju “Ne damo Crnu Goru”, koja je bila aktivna podrška Srpskoj pravoslavnoj crkvi u njenoj osmomjesečnoj kampanji za rušenje crnogorske vlasti. Iz NVO sektora prekomandovan je na mjesto lidera Vučićeve, Amfilohijeve i Dakine koalicije. Lideri partija koje čine tu koaliciju, prije svega Andrija Mandić i Nebojša Medojević, toliko su nepopularni da već nekoliko izbornih ciklusa angažuju “rent-a-lidere”, koji bi se pred kamerama pojavljivali umjesto njih.
Prije Krivokapića, taj posao obavljao je karijerni diplomata i profesor Miodrag Lekić. Dok je firmu vodio Lekić, Mandić i Medojević su se tiskali uz njega, koliko da stave do znanja ko je istinski šef. Krivokapiću se nisu motali oko nogu, jer im je naređeno da napuste teren i tako pojačaju ekipu. To je bila tek jedna od ispravnih odluka stratega kampanje koja je rezultirala rušenjem Đukanovića i stavljanjem Crne Gore pod kontrolu Beograda.
Govori dugo i ne kaže ništa
Pomenuti Lekić skrasio se visoko na izbornoj listi Alekse Bečića, mladog, energičnog lidera Demokratske Crne Gore i koalicije “Mir je naša nacija”, koju je ta partija okupila za ove izbore. Bečić je bio nadaren fudbaler. Igrao je na poziciji desnog krila. Političku karijeru započeo je na desnici, koja je sebe smatrala ljevicom: u Socijalističkoj narodnoj partiji Momira Bulatovića, među najtvrđim crnogorskim pristalicama Slobodana Miloševića, koji su Voždu ostali vjerni do njegovog zadnjeg dana – i poslije toga.
Nakon pet godina staža u stranci, kandidovao se za njenog predsjednika. Poražen je, pa je osnovao stranku u kojoj će biti predsjednik. Voli da kopira Erdoganove reklamne spotove. Sklon je iskazima koji su patetični do suza – doduše suza od smijeha.
Zovu ga nasljednikom Svetozara Marovića: majstor je da govori dugo i ne kaže ništa. Novinari su mnogo puta bezuspješno pokušavali od njega doznati kojim jezikom govori i za koju fudbalsku reprezentaciju navija. Ne voli nacionalna prebrojavanja, voli mir: zato je “mir njegova nacija”. Zna biti i tvrd, i jasan, a po tome gdje je tvrd možeš znati i gdje je iskren: na primjer u odbrani Srpske pravoslavne crkve i svoje vlasti u Budvi. Partiju pokušava postaviti kao malo prosrpsku, malo više građansku. Manjinske partije u Crnoj Gori ne gaje poverenje prema njemu.
Kao ni prema Dritanu Abazoviću.
Munjeviti politički uspon Abazovića
Dritan potiče iz ugledne ulcinjske porodice. Sa Abazovićima smo bili komšije u Pinješu, prelijepom naselju iznad Male plaže. Uvijek mi je bilo zadovoljstvo sresti njegovog oca – zvali smo ga Džo – i progovoriti koju riječ sa njim: baš kao što mi je drago sresti i ostale Abazoviće.
Dritan je bio briljantan student sarajevskog Fakulteta političkih nauka, o čemu mi je pričao i Nerzuk Ćurak. Brzo i lako je doktorirao. Protrčao je kroz NVO sektor i lokalnu televiziju “Teuta” – sve je to bilo daleko ispod njegove ambicije i, objektivno, daleko ispod njegovih sposobnosti.
Njegov munjeviti politički uspon vezan je uz Miodraga Perovića, vlasnika koncerna Vijesti, čiji su mediji agresivno i vješto promovisali Abazovića. Čija je bliskost sa Perovićem dokumentovana i u danima pred izbore, kada se Abazović sastao sa njim i drugim Perovićem, Gojokom, Amfilohijevim sveštenikom i najbližim saradnikom. Susret dvije uticajne figure “Građanske Crne Gore” sa Amfilohijevim izaslanikom nije bio iznenađenje: Vijesti su sve ove mjesece bile najubojitije sredstvo crkvene propagande.
Prije nekoliko godina vidno iznervirani Milo Đukanović je u crnogorskom parlamentu vikao na Abazovića: “Bitango!” Bila je to nesvakidašnja situacija: da gospodar Crne Gore pjeni od bijesa i prijeteći se obraća mladom političaru tada male i nebitne stranke. Ko je znao gledati, mogao je vidjeti najmanje dvije stvari: Đukanovićevu slabost i Abazovićevu snagu.
Šizofrena koalicija
Danas Dritan Abazović ne odlučuje o sudbini Mila Đukanovića. On je poražen i njegova vladavina je, ovako ili onako, došla kraju. Odlučuje o sudbini Crne Gore – kojoj, doslovce, može doći glave.
Abazović namjeru da napravi koaliciju sa Amfilohijevim kleronacionalistima pravda potrebom demokratizacije Crne Gore. Da, kako bi rekao Bojan Tončić, u nedostatku boljih izvora, citiram sebe, kako govorim za index.hr:
“Zbir glasova suverenističkih partija – jer je i URA koja će praviti koaliciju s ‘crnima’ suverenistička partija – sasvim je solidan – 44 prema 37 mandata. URA će raditi nešto vrlo neuobičajeno: kao članovi European Greens, pravit će crno-zelenu koaliciju. Pritom je njihova retorika – mi ćemo sada demokratizirati Crnu Goru i ubrzati put u Europsku uniju. Dakle, to će raditi u koaliciji čiji je stožer i daleko najjači dio s 33 posto – a URA ima 5,3 posto – savez koji su okupili Vučić i Amfilohije. Ne treba biti genij za shvatiti da u toj koaliciji onaj tko ima pet posto ne može diktirati politiku onima koji imaju 33 posto. Ako to pokušaju, koalicija će biti razvrgnuta. Čovjek koji je kičma i glava te crkveno-Vučićeve koalicije je Miodrag Daka Davidović. To je čovjek koji ima nemala iskustva u demokratizaciji i europeizaciji: bio je Karadžićev ratni ministar u SAO Hercegovina. Nema sumnje da je kompetentan za poslove europeizacije i demokratizacije, što bi tu moglo poći krivo… Evo kako vidim blisku budućnost – sastavit će koaliciju koja je šizofrena i sastavljena je samo oko toga da se makne Đukanović. U redu, to je završeno, ali sad kad je to završeno, što veže tu koaliciju, ako se složimo da to nije europeizacija i demokratizacija, a prilično sam siguran da to nije prioritet Dake Davidovića i Amfilohija Radovića, koji s najvećim gađenjem govori o Europskoj uniji i europskoj civilizaciji. Kada to maknemo, što će ih držati na okupu? Đukanovićevo biračko tijelo će se rasipati, moje je predviđanje da će najmanje od tog klijentelističkog biračkog tijela uzeti URA, a najviše crkvena koalicija.”
Hoćete da ukrotite divljeg konja?
Naravno da će Vučić i Amfilohije Abazoviću obećati sve što on želi da čuje: od toga kako neće biti “promjene spoljnopolitičkih prioriteta”, pa do toga će se i SPC učlaniti u evropske Zelene, ako treba. No, te smiješne isprike za sramni savez su uvreda za inteligenciju. Moja poruka Dritanu i njegovima je kratka. Hoćete da ukrotite divljeg konja velikosrpskog nacionalizma? Završićete pod njegovim kopitima.
Istu bojazan, zapravo izvjesnost, ilustrujući to snimkom nacionalističkog sinošnjeg slavlja ispred hrama u Podgorici, gdje se klicalo Srbiji i srpskom Kosovu, izrazio je i Reuf Bajrović, koji u tvitu piše: “E moj @DritanAbazovic, ostaćeš upisan kao najveći korisni idiot u istoriji Balkana. Vidi kome daješ CG. Nabiće te nogom čim okrune DPS. Onda povlačenje priznanja Kosova, izlazak iz NATO, pa unija sa Srbijom i frontalni napad na BiH. Podgorička skupština 2.0.”
Gledam sinoć nacionalističko divljanje i rulju koja uz krike mržnje zvjerski gazi nemoćne ljude, pa nešto mislim: Bože, kako su lijepe ova sloboda i istinska demokratija.
Piše: Andrej Nikolaidis, AJB
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/tri-amigosa-ko-su-krivokapic-becic-i-abazovic