Sergej Lavrov je očito debelo neupućen gdje dolazi kad je sebi dozvolio luksuz da ga Vučićev seiz uvuće u zamku prizemne staljinističke nadmenosti koja ne uvažava elementarne principe diplomatije, političkog bontona i običajnog poštovanja domaćina kuće čiji si gost. Zato je danas u Bosni, odnosno u Sarajevu prošao tako kako je prošao: domaćini su odbili da ga prime budući da se oglušio o elementarne uzuse potovanje dobrih običaja jedne zemlje i njenih građana.
Članovi Predsjedništva BiH Šefik Džaferović i Željko Komšić optužili su u utorak ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova da ne poštuje suvrenitet BiH kao države te da svjesno pokušava dovesti u pitanje njena strateška opredjeljenja, posebice ono o priključenju Europskoj uniji i NATO-u.
“Uz dužno poštovanje Ruske Federacije i ministra Lavrova, mi nismo ljudi koji će pristati biti ruski pijun na Balkanu u njihovim obračunima bilo s državama Europske unije ili s NATO-om”, kazao je Komšić novinarima u Sarajevu govoreći o razlozima zbog kojih su se on i Džaferović odbili sastati sa šefom ruske diplomacije koji je u službenom posjetu BiH.
Naime, Lavrov se zaletio jer nije znao ono što je, kao karijerni diplomata, morao da zna kad je Sarajevo u pitanju. A to je slobodarska, oligarhijsko-republička tradicija Sarajeva s kojom se nije moguće pogađati, a još manje igrati na način hazjajinske drčnosti s kojom je Lavrov pokušao nadmeno prošetati Sarajevom i okolo njega. U svojoj povijesti Sarajevo bilježi svojevrsnu slobodarsku tradiciju i sistematski njegovanu neovisnost čak i u doba viševjekovne turske okupacije Bosne. A na tome će istrajavati i tokom svih narednih stvarnih ili samo simboličkih okupacija Bosne poput Lavrovljevog pokušaja te vrste juče i danas.
Naime, tokom čitavog turskog perioda, sve do 1850. Sarajevo je bilo slobodan grad. Kao nosilac muafname (oprosne povelje), bilo je oslobođeno “određenih financijskih obaveza i kuluka”. Posebno je bilo važno oslobođenje od nezla (descenzusa, zalazine, priselice, poputnine), iz čega se razvilo pravo da ni vezir, “kao predstavnik centralne vlasti ne može rezidirati” u Sarajevu. A to je praktično značilo, da je vezir u Sarajevo dolazio samo u svojstvu gosta (musafira). Zbog te neovisnosti od vezira i carigradske vlasti, Sarajevo će biti nazvano i “oligarhijskom republikom”, koja voli da prkosi veziru, i, kako piše M. Gavrilović (Ispisi iz Pariskih arhiva, Beograd, SAN, 1904. str. 268), “ne priznaje autoritet paše”.[1] Pišući o tome, francuski putopisac Rula-Mazlijer smatra da se i cijela Bosna, također, upravlja prema “duhu i impulsu stanovnika Sarajeva, koji su gotovo uvijek u opziciji prema veziru” (Th. Roux-la-Mazelière, Mémoire sur la Bosnie, GZM, XVIII, 1906. str. 319),[2] dok Pukvil (Fr. Pouqueville), vidi Sarajevo kao “jednu od najbuntovnijih metropola (…) u evropskoj turskoj”.[3]
Zbog toga što Sarajevo ne prihvata da bude sjedište bosanskog vezira, vezir je, kako rekosmo, samo povremeni gost (musafir), koji se, kad dolazi u Bosnu, u Sarajevu ostaje samo tri dana i nakon toga nastavlja svojim putem. O tome najbolje govori sljedeći protokolarno važan detalj: dok (sa svojom uobičajenom oružanom pratnjom), ulazi u Sarajevo, domaćini veziru izlaze u susret na ulazu u grad, primaju ga korektno i sa poštovanjem. Međutim, izuzev dvjesto ljudi koji mogu zadržati svoje oružje, svi ostali iz brojne vezirove pratnje obavezno bivaju razoružani. Tako je to od 1582. kad sjedište vezira iz Sarajeva prelazi u Banjaluku, a zatim 1639. u Travnik, gdje, s jednim manjim prekidom (1832–1838), vezir sjedi sve do 1850. godine.[4] Analogno tome, vezir Lavrov može u Banja Luku, očito kad hoće i kako hoće.
U Sarajevo ne može. U Sarajevu, zapravo, umjesto vezira sjedi vezirov zastupnik muteselim – Dodik.. Ali je njegova moć jasno ograničena i sužena i “ravna nuli”, piše J.M. Leclerc (Memoire sur la Bosnie, GZM, XVIII, 1906. str. 336.).[5] Po svjedočenju istog Leklera, koji se poziva na svog zemljaka Šamea (Chaumette), Sarajevo je “neka vrsta republike bez poglavara, bez stalne vlade, u kojoj niko ne naređuje, u kojoj niko ne sluša, i u kojoj su svi složni u potcjenjivanju autoriteta paše”. A dešava se čak i to da, bez pardona i “pod najmanjom izlikom”, pašinog predstavnika otjeraju iz Sarajeva.[6] To se danas dogodilo ignorisanom pašinom, odnosno, Putinovom predstavniku Sergeju Lavrovu i Vučićevom, na usluzi mu, seizu Dodiku.
Naravno, bilo je carskih nastojanja da se Grad osvoji. Ali, svakom pokušaju vezira da “poklopi” Sarajevo i potčini ga sebi, pružan je snažan, a ponekad čak i oružani otpor. Tako je bilo i u slučaju Siliktar Ali-paše, novembra 1814., koji, nakon što je s uspjehom ugušio srpski ustanak, opijen tom pobjedom, kreće da “urazumi” buntovno Sarajevo. Na kraju, sve se završilo vezirovim teškim porazom. Uprkos neograničenoj punomoći i pomoći koju je dobio od sultana (“da raspolaže svom vojskom koja će mu biti potrebna u službi”) teškim vojnim porazom koji je doživio, biva “urazumljen” sam vezir. Ne samo da nije ušao u Sarajevo, nego je morao napustiti čak i Travnik. I još nešto: u pregovorima sa pobunjenicima Sarajeva (“radi sklapanja mira”), morao je čak (otpuštanjem svog čehaje i albanskih plaćenika), da žrtvuje i nekoliko sopstvenih ljudi od povjerenja.[7]
Konačno, maja 1869. Sarajevo napušta posljednji veliki guverner Topal Osman-paša. Još devet godina nakon toga zemlja je pod turskom upravom, a za to vrijeme na guvernerskoj stolici promijenilo se dvanaest ljudi. Zadnjih mjeseci turske uprave, civilni guverner Bosne bio je Ahmed Mazhar-paša, stambolsko dijete, i baš kao Sergej Lavrov, bez ikakvog znanja o Bosni i bez simpatija za njeno stanovništvo. Frustriran njihovom upornošću, patriotizmom i tvrdoglavom borbenošću, jednom prilikom, gledajući grupe Sarajlija dok izlaze iz Careve džamije, ljutito, Mazhar-paša će taktički neodmjereno i, nadmeno osvajački, izjaviti: “Ako će naša vlada uopće moći zadržati Bosnu, to ona mora kao nekada sve ove tvrdoglavce bez milosti i milosrđa prognati u Anadoliju”.[8] Međutim, uprkos toj nakani, život u Sarajevu teče svojim ustaljenim tokom. Prolaze paše i veziri, seizi i Lavrovi, a slobodarsko Sarajevo istrajava na logici samoodbrane i ljudskog dostojanstva u ime očuvanja obraza i slobode:
Ne prestaše paše i veziri
Bosnu moju niko ne umiri.[9]
Piše: Esad Bajtal/ Tačno.net
[1] M. Šamić, cit.dj. in: Prilozi … knjiga I, str. 110
[2] Ibid.
[3] Ibid.
[4] Ibid. pasim. str. 110-111
[5] Ibid. str. 112
[6] Ibid.
[7] Ibid. 113
[8] H. Kreševljaković, Izabrana djela, kn jiga IV, Sarajevo, 1991. str. 75
[9] Završni distih jedne od pjevanih verzija (Safet Isović), Balade o Morićima.