Piše: TARIQ ALI
Napokon. Napokon je otišao. Naslov Rolling Stonesa govori sve: “Henry Kissinger, ratni zločinac kojeg je voljela američka vladajuća klasa, konačno je umro.” Bio je zločinac svjetske klase i kao što je, u boljim vremenima, pokojni autor Versa Christopher Hitchens, u svojoj izvrsnoj polemičkoj knjizi “Suđenje Henryju Kissingeru” napisao, mnogi prekršaji, veliki i mali, moraju mu se staviti na teret,
Raspravljao sam o njemu 1965. i napisao izvještaj o tome u “Godinama ulične borbe”. Nedavno je Kissingerov najnoviji biograf, Niall Ferguson, otišao, pronašao audio i čuo raspravu od prije nekoliko godina.
Kissingerovi glavni zločini bili su u Indokini. Beskonačno je odgađao mirovne pregovore, predlagao, organizirao i branio proširenje rata na Kambodžu i podržavao poludjeli Pol Potov režim koji je nastao. Za svoju ulogu u Indokini dobio je Nobelovu nagradu za mir od strane hladnoratovskih ološa koji su vodili organizaciju. U pokušaju da prikriju svoje stražnjice, zajedno su dodijelili i Le Duc Thou, glavnom pregovaraču za Vijetnam. On je to odbio vrlo dostojanstvenom izjavom.
U Čileu, kao što je sada dobro poznato, Kissinger je bio uključen u pomaganje planiranja Pinochetovog državnog udara od 11. septembra 1973. kojim je srušena popularna socijalistička vlada predsjednika Salvadora Allendea, kojeg su ubili vojnici ispred palate Moneda. Još nije bio običaj da Sjedinjene Države (poznata i kao “međunarodna zajednica”) opisuju te događaje kao “promjene režima” za obranu “humanitarnih vrijednosti”.
Organizirane napetosti od strane Kissingera, Pinocheta i generala dovele su do sukoba. Što je trebalo učiniti? Na čileanskoj ljevici izbila je velika rasprava. Fidel Castro je iz Havane poslao privatnu poruku Allendeu:
“… i mogu zamisliti da napetosti moraju biti visoke i da želite dobiti na vremenu za poboljšanje ravnoteže snaga u slučaju da izbije borba i, ako je moguće, pronaći način za nastavak revolucionarnog procesa bez građanskih sukoba, izbjegavajući bilo kakve historijske sukobe i odgovornost za ono što se može dogoditi. To su ciljevi vrijedni hvale. Ali ako druga strana, čije ciljeve odavde ne možemo prosuditi, nastavi provoditi perfidnu i neodgovornu politiku, tražeći cijenu koju Socijalističko jedinstvo ne može platiti, što je vrlo vjerovatno, ne zaboravite izuzetnu snagu čileanske radničke klase i čvrstu podršku koju vam je uvijek pružala u teškim trenucima…može blokirati one koji organiziraju puč, zadržati podršku ograditelja, nametnuti svoje uvjete i odlučiti o sudbini Čilea…”
Kissinger je tamo stigao prvi. Liberalniji načelnik vojske Carlos Prats je ubijen. Pinochet postavljen na mjesto; puč pokrenut. Izgubili smo. Neoliberalna ekonomija pod brutalnom diktaturom bila je savršen model za to razdoblje. Ukupni gubici socijalista, komunista i lijevih intelektualaca broje se u hiljadama.
Drugdje u svijetu, SAD s Kissingerom na čelu podržavao je aparthejd u Južnoj Africi i slanje južnoafričkih trupa da slome oslobodilačke snage u Angoli. Ovdje je njihova strana doživjela poraz. Kuba je poslala trupe u pomoć Angolcima: prvi veliki poraz bijelog režima u Pretoriji. Neki sugeriraju da je Kissinger bio taj koji je predložio da Izrael državi apartheida u Pretoriji pošalje znanje i iskustvo za proizvodnju nuklearnog oružja, što su i učinili. Svakako bi bilo u njegovom karakteru da je to učinio, ali tek trebam vidjeti dokaze o njegovoj ličnoj umiješanosti u “Operaciju Samson”.
U južnoj Aziji, s obzirom da Indija već posjeduje nuklearno oružje, vlada Bhuttoa u Pakistanu bila je odlučna da Pakistan treba dobiti svoje. Libija je pristala finansirati sve. SAD su se zabrinule, ne toliko za Indiju koliko za Izrael. Potonji su ovaj razvoj vidjeli kao “arapsku bombu”. U svojim memoarima o ćeliji smrti “Ako me ubiju” Bhutto je napisao da mu je tokom jednog od Kissingerovih posjeta Pakistanu 1976. prijetio u mafijaškom stilu. Osim ako Bhutto ne odustane od bombe, “od tebe ćemo napraviti užasan primjer”. Visoka osoba pakistanskog ministarstva vanjskih poslova prisutna na sastanku potvrdila je to nekoliko godina kasnije, tačnije u januaru 2008., intervjueru iz Business Recordera :
“…Kissinger je pričekao neko vrijeme, i rekao kulturnim tonom, ‘U biti, nisam došao savjetovati, nego vas upozoriti. SAD ima brojne rezerve prema pakistanskom atomskom programu; stoga nemaš izlaza osim pristati na ono što imam reći’.
Bhutto se nasmiješio i upitao: ‘Ako odbijem, što onda?’
Kissinger je postao smrtno ozbiljan. Uperio je oči u Bhutto i namjerno izbacio: ‘Onda ćemo od tebe napraviti užasan primjer’.
Bhuttovo se lice zarumenjelo…”
U noći s 4. na 5. jula 1977. američki državni udar s zelenim svjetlom srušio je vladu. U septembru 1977. velike mase koje su pozdravljale Bhutto širom zemlje prestrašile su vojsku. Bhutto je uhapšen i optužen za ubistvo. U 2 sata ujutro 4. aprila 1979., nakon dva duga i kontroverzna suđenja, Bhutto je obješen. Još jedna uspješna Kissingerova operacija. Sada su ga obožavali u Foggy Bottomu, redovno pozivali u Bijelu kuću. Zatražili su njegov usmeni savjet i gospođa Gandhi i šeik Mujibur Rehman iz Bangladeša. Je li sugerirao da su oboje ludi? Nema dokaza, ali nije nevjerovatno. Ona je bila vrlo neprijateljski nastrojena prema Zijinoj diktaturi, a Mujib se previše približio Sovjetskom Savezu. Pa zašto ne? Jedan od njezinih Sikh tjelohranitelja koji ju je ubio posjetio je Sikh kampove za obuku izvan Lahorea u Pakistanu. Trostruko ubistvo bilo bi veliko postignuće za nekoć skromnog profesora s Harvarda.
Godinu dana prije raspada Sovjetskog Saveza, Kissinger je savjetovao Bijelu kuću da bi novi sistem mogao funkcionirati čak i ako bi rezultat bio “diktator u stilu Pinocheta”.
Kina je jedina od svijeta Briksa oplakivala njegovu smrt. Bio je od velike pomoći u organiziranju Nixonove posjete Pekingu i političko-ekonomskom zbližavanju koje je ubrzo uslijedilo, a posljednjih mjeseci bio je kritičan prema hladnoratovskom tonu koji je usvojen prema Pekingu.
Prije deset godina bio je pozvan na godišnji party The Nationa u New Yorku. Nerado je prisustvovao, ali nije mogao odoljeti miješanju s neprijateljem. Moj prijatelj ga je čuo kako kaže Katrini van den Heuvel: “Čudno je biti na zabavi na kojoj znam da većina drugih ljudi ovdje misli da sam ratni zločinac.”
Vjerovatno najistinitija rečenica koju je ikada izgovorio.