Prošlo je mjesec dana otkako je trinaestogodišnjak počinio masovno ubistvo u svojoj osnovnoj školi u Srbiji. Bez obzira na desetine hiljada komada oružja koje su građani predali u akciji države za razoružavanje, strasti se ne smiruju.
Građani se peti put pripremaju na proteste protiv nasilja (subota, 3. jun), najmasovnije političke skupove od Petog oktobra.
„Trebalo je da se desi nešto nezamislivo, nešto toliko jezivo, kao što su masovni zločini, da se izazove toliki strah, da bi počeo da se kruni taj patološki, šizofreni mozaik podijeljenog društva. I to tako što su ljudi izašli na ulice“, kaže za DW Perica Gunjić, urednik portala Cenzolovka.
Jedan od organizatora protesta, Radomir Lazović iz Zeleno-levog fronta, kaže da je ovog puta ljude na ulicu izvela emocija. „Sve nas je uznemirilo što je poslije nesreće stigla brzinska reakcija države – da sistem nije zakazao. Ne postoji mogućnost da znate dan poslije tragedije da li je sistem zakazao ili nije. To je izazvalo bijes jer su ljudi vidjeli da se ništa značajno neće promijeniti ako se vlast bude pitala“, objašnjava Lazović.
„Gledamo početak kraja SNS“
Bijes i tuga, međutim, došli su nakon godina frustracija, nezadovoljstva i ogorčenosti zbog afera koje prate vladajuću Srpsku naprednu stranku – od rušenja u Savamali, preko pada helikoptera, Krušika, ubistva Olivera Ivanovića, sve do sumnji u veze državnog rukovodstva s kriminalnim klanom Veljka Belivuka o kojima je nedavno pisao i Njujork tajms.
Zato iz opozicije stižu pobjedonosne poruke. „Kriminalna hobotnica SNS duboko je ušla u sve pore našeg društva, gradi se već deceniju i više. Tvrditi da je on gotov bilo bi previše optimistično, ali svakako gledamo početak kraja SNS“, vjeruje Lazović.
Bez obzira na sve, bilo bi prejako reći da se obruč oko vlasti steže, ocjenjuje izvršni direktor CeSID-a Bojan Klačar, ali situacija svakako jeste izazovna. „Ovi događaji su problematični iz perspektive nekoga ko voli da je korak ispred konkurencije. Odgovaranje na te događaje njega stavlja u defanzivnu poziciju, a to Aleksandar Vučić ne voli. On voli da otvara teme i kontroliše političku agendu“, objašnjava Klačar za DW.
Kurti (ne)pomaže
Klačar vjeruje da je za Aleksandra Vučića veći problem Kosovo i da ga tamošnje krize stavljaju u veoma nezgodnu poziciju. „Jer Kosovo je tema koja će trajati. Protesti, čak i ako budu istrajni i masovni, imaju neki svoj vijek. Kosovo taj vijek nema”, smatra izvršni direktor CESID-a.
On podsjeća da istraživanja javnog mnjenja ukazuju na to da se Kosovo ove godine ponovo penje na listi prioriteta građana Srbije. „I poslednja stvar, odliv glasova SNS-a na prošlim izborima bio je u velikoj mjeri povezan s Kosovom i Rusijom.”
Naši sagovornici odbacuju tezu da su posljednji incidenti na sjeveru Kosova režirani zarad skretanja pažnje javnosti. „Meni se čini da s tim problemom Kosova živimo sve vrijeme, pa se sve mora dešavati paralelno“, kaže Lazović, ali dodaje da je i Aleksandar Vučić dovođenjem ljudi na „kontramiting“ SNS omogućio prištinskim vlastima da zauzmu opštine.
Zaustaviti „fabrike mržnje” u medijima
Što se tiče zahtjeva protesta, osim odlaska ministra prosvjete, do sada je održana i vanredna sjednica Skupštine. Vlast je stidljivo najavila ukidanje nekih rijaliti programa, ali bez konkretne zabrane.
„Mi tražimo da se hitno i odmah zaustavi izloženost nasilju našeg društva koje dolazi s televizija s nacionalnom frekvencijom – Pink i Happy – da se zaustave fabrike mržnje u štampanim medijima kao što su Informer, Alo i slični, da se smijeni rukovodstvo RTS-a i da se RTS oslobodi i da se snosi odgovornost u onim oblastima koje su važne za ovaj slučaj, a to su prosvjeta, policija i BIA (Bezbjednosno-informativna agencija)”, podsjeća Lazović.
To što su mediji glavna tema i ovog protesta samo govori o tome da je vlast Aleksandra Vučića temeljito, detaljno promijenila medijsku scenu u cijeloj zemlji, objašnjava Gunjić. „Stotine miliona evra novca građana, iz budžeta, upumpano je u nove ili relativno nove medije koje naprednjaci kontrolišu. Stvorene su nove medijske imperije, novi medijski tajkuni, u svakom dijelu zemlje ih ima taman koliko je potrebno da propaganda vlasti stigne do svakog ćoška Srbije“, kaže urednik Cenzolovke za DW.
Gunjić zato ne vjeruje da će naprednjaci ispuniti neki od preostalih medijskih zahtjeva. „Prije će zaoštriti sukobe na Kosovu ili navesti desničare da napadnu one koji mirno protestuju. Vučić se ponaša kao da bi mu nekakav mini-rat savršeno odgovarao, kao i desničarskim sponzorima iz Rusije“, dodaje Gunjić.
Nema političke promjene
Bojan Klačar iz CeSID-a ne vjeruje ni da će protesti rezultirati novim izborima, a još manje prelaznom vladom o kojoj se vrlo glasno govori. „U Srbiji, koliko god protesti bili masovni, ne možemo da govorimo o toliko velikoj političkoj krizi da bi vlast priznala politički poraz“, ocjenjuje Klačar.
Zato opozicija saveznike traži u međunarodnoj zajednici. Lazović je poslije sastanka s izvjestiocem Evropskog parlamenta za Srbiju Vladimirom Bilčikom i poslanikom Matjažem Nemecom rekao da su pozvali Evropsku uniju da zauzme jasan stav o zahtjevima protesta i napadima kojima su izložene različite društvene grupe.
„Dobro je što je Evropski parlament usvojio rezoluciju u kojoj se većina naših zahtjeva poklapa sa nalazima Parlamenta i očekujem da u subotu 3. juna dobijemo i javni stav EU koji će se osvrnuti na to da su ti zahtjevi protesta nešto što EU vidi i podržava kroz svoje zvanične izvještaje“, dodaje Lazović.
Za to vrijeme, Vučić izlaznu strategiju traži u reformi SNS i pravljenju novog pokreta kako bi povratio dio izgubljenih SNS birača prije nego što, umjesto reforme medijske sfere, opoziciji eventualno ponudi – izbore.
Piše: Sanja Kljajić