Šta je to bolesno u srpskom nacionalnom biću, pa su Srbi toliko vezani za Rusiju da su spremni svjesno ići u propast?!

0

U brutalnom i beskrupuloznom ringu svjetskog geopolitičkog poretka, gdje ne postoji ništa osim golih interesa – ne samo u našem vremenu, oduvijek je bilo tako – ni čitava armija sociologa, psihologa i psihijatara ne bi mogla odgovoriti na naizgled jednostavno pitanje: šta je to bolesno u srpskom nacionalnom biću, pa su Srbi toliko vezani za Rusiju da su spremni raditi na sopstvenu štetu, čak svjesno ići u propast čuvajući interese Rusije??? U svijetu gdje su savezništva isključivo odraz interesa, a priče o vječnim prijateljstvima zemalja i naroda samo patetičan folklor u zamršenom klupku geostrateških sukobljavanja, takvo neracionalno ponašanje doista je neobjašnjivo.

Decenijama Srbi žive u dubokom uvjerenju kako im za leđima stoji “majčica Rusija”, kako im ona osigurava snagu da se na svjetskoj političkoj sceni poigravaju i sa najvećima i kako taj “neraskidivi” savez, koji nije samo politička, nego prije svega emotivna kategorija, ničim ne može biti ugrožen. Već dugi niz godina te emotivne relacije prema Moskvi svjesno i sistemski podgrijavaju srbijanski režimi, šireći mit o vjekovnom srpsko-ruskom bratstvu. Prorežimski mediji fabrikuju mitove o ruskoj snazi, istoričari svjesno zamagljuju brojne primjere iz istorije u kojima je Rusija doslovno izdala Srbiju, koristeći je samo kao sitan kusur u krupnim svjetskim računima.

Svaka opijenost na kraju vodi do bolnog otrežnjenja. Srbima je to servirao sam Vladimir Putin, lider u kojeg su vjerovali više nego u sebe, čovjek-mit, koji je u nezdravim mitološkim izmaglicama u glavama mnogih Srba bio simbol moći na kojoj i oni opstaju

Rusofilska bolest posebno je zavladala Srbijom u posljednje dvije-tri decenije,  a njen procvat, koji je ekspanziju doživio u vrijeme vladavine radikala Tomislava Nikolića, vremenom je samo  dopunjavan, da bi sad, u ovo vrijeme, bio toliki da javnost u Srbiji, čak i po cijenu sopstvene privredne propasti, gromoglasno podržava režim da stane uz Rusiju i da Moskvi pod pritiskom zapada ne uvodi sankcije, pa šta košta da košta.

Svaka opijenost na kraju vodi do bolnog otrežnjenja. Srbima je to servirao sam Vladimir Putin, lider u kojeg su vjerovali više nego u sebe, čovjek-mit, koji je u nezdravim mitološkim izmaglicama u glavama mnogih Srba bio simbol moći na kojoj i oni opstaju. Što je još tragičnije, uradio je to javno stavljajući u politički pazar najosjetljivije i najbolnije srpsko pitanje – Kosovo. Mnogi u Srbiji su zanijemili od nevjerice i potpune izgubljenosti kad je predsjednik Aleksandar Vučić, prvi put javno i neuvijeno, priznao da će Rusija koristiti Kosovo za svoja geostrateška potkusurivanja.

“Zašto se povećava pritisak na Srbiju? Pa videli ste izjavu Dmitrija Medvedeva, koji opet govori o Kosovu. Da se stavimo u ruske cipele – što bi oni brinuli posebno o srpskim interesima? Oni su velika sila, brinu o sebi. Oni nemaju na šta da se pozovu nego na kosovski presedan, i to rade i Putin i Medvedev. To da li je fer prema nama – nije, ali je fer prema njima. Oni izvlače jedino što mogu da izvuku, izvlače Kosovo kao presedan. Da sam na njihovom mestu, nisam siguran da i mi to ne bismo radili. Oni su izvukli ono što je bila kriminalna politika zapada, izvukli su apsolutno brutalno kršenje međunarodnog javnog prava, i sad se toga drže. Zapad im to ne da kao argument u budućnosti. Hoće da im izvuče stolicu, da natera Srbiju da prizna Kosovo i da tako izbije taj ruski argument. Sve dok se to ne desi, Putin će moći da koristi argument kosovskog presedana. Sa jedne strane, imamo potpuno licemerje zapada, nedostatak bilo kakvih principa. Sad smo shvatili da i kod Rusa principi takođe ne postoje”.

Mnogi u Srbiji su zanijemili od nevjerice i potpune izgubljenosti kad je predsjednik Aleksandar Vučić, prvi put javno i neuvijeno, priznao da će Rusija koristiti Kosovo za svoja geostrateška potkusurivanja

Režimski mediji i tabloidi u Srbiji, inače vrlo glasni u podršci Rusiji, utonuli su u neobičnu tišinu, svjesni da se nalaze pred teškim zadatkom – kako će predsjednik, a i oni s njim, javnosti u toj zemlji, godinama rusofilski usmjeravanoj, sad odjednom pojasniti da Rusija nije to što je do juče bila i da je praktično zaigrala na najosjetljiviju kartu za Srbiju? Kako će građanima pojasniti da Vladimir Putin, godinama slavljen i veličan do nebeskih visina, najsurovije, najbezobzirnije i najpodlije trguje Kosovom, i to na način koji je razoran za sve na čemu Srbija politički stoji u posljednjih nekoliko decenija?

Ljudi bliski novijoj istoriji ovih prostora odmah će prepoznati da se režim Aleksandra Vučića našao u istoj zamci kao nekad vrh Komunističke partije Jugoslavije 1948. godine, u vrijeme razlaza sa socijalističkim lagerom, tačnije SSSR-om i Staljinom – kako priznati da Rusija, ili u to vrijeme Sovjetski Savez, nije onakva kakvim im je režim godinama predstavlja, da nije ni prijatelj ni savršena zemlja, da je njen do juče hvaljeni veliki vladar samo još jedan u nizu svjetskih moćnika kojeg se treba plašiti i koji će ih prodati kao sitniš u nekakvom političkom pazaru sa zapadom? Iako je svako poređenje dvije političke ličnosti iz tih vremena krajnje neumjesno i neukusno, i Josip Broz Tito tada i Aleksandar Vučić danas našli su se pred istim teškim izazovom – kako u sopstvenom narodu srušiti mit o velikoj Moskvi, koji su sami godinama stvarali, a da ih taj isti narod ne sruši sa vlasti?

I zamka u koju su upali je ista – sami sebi su je namjestili. Baš kao što su građani Jugoslavije 1948. godine, u vrijeme Infrombiroa, o Sovjetskom Savezu mogli imati samo sliku kakvu im je stvorio isti taj vrh KPJ, i građani Srbije danas o Rusiji sanjaju na način kako su im to serviraju srbijanski režimi u posljednjih tridesetak godina. Sve što su znali i što su sanjali o velikoj Rusiji, nacrtao im je njihov režim. I kako sad jedan prosječan građanin u Srbiji može da se snađe – nakon što su mu decenijama Rusiju dizali u zvijezde, preko noći se sve promijenilo, pa ta velika, bratska zemlja, postaje nešto sasvim drugo, opasno, nepredvidivo i nepouzdano!!!

I Josip Broz Tito tada i Aleksandar Vučić danas našli su se pred istim teškim izazovom – kako u sopstvenom narodu srušiti mit o velikoj Moskvi, koji su sami godinama stvarali, a da ih taj isti narod ne sruši sa vlasti?

Priznanje Aleksandra Vučića da “ni Rusija nema principa” nesumnjivo je početak kraja još jedne epizode srpske mitomanske ljubavi prema Rusiji. Dogodilo se to nekoliko puta u posljednjih dvjesto i kusur godina uz dramatično visoku cijenu za Srbiju, ali izgleda da niko u toj zemlji nije naučio ništa iz te sfere istorije. Rijetki današnji intelektualci u Srbiji, koji su godinama upozoravali da slijedi veliko razočarenje u Rusiju i Putina, redovno su dočekivani “na nož” i proglašavani nacionalnim izdajnicima i zapadnim špijunima. Ispostavilo se, međutim, da su ti ljudi samo bili učeni i razumni i da su znali izvlačiti pouke iz istorije, što se u ovom vremenu mitomanske euforije u Srbiji smatra ogromnim grijehom. A sve je tako jednostavno razumjeti i predvidjeti, vodeći se samo širokom listom kritičnih istorijskih trenutaka u kojima se Rusija surovo poigrala sa Srbijom.

A počelo je davno…

Još je vođa Prvog srpskog ustanka Karađorđe Petrović, koji se s divljenjem i velikom nadom okretao prema Rusiji, ostao kratkih rukava u najkritičnijim trenucima, uzaludno iščekujući obećanu rusku pomoć ustanicima. Umjesto vojne i logističke pomoći,  (“hrane i džebhane”, kako to slikovito kaže Nikola Kojo u seriji “Crni Gruja), Karađorđe je dobivao samo izraze prazne podrške i obećanja iz Moskve i bilo je to prvi put u istoriji da je Rusija založila Srbiju i ostavila je na ledini u najgorem trenutku. Tek je vožd Karađorđe, kad su njegovi ustanici već krvavo platili svoje vojevanje, na poklon od ruskog cara Aleksandra dobio skupocjenu sablju i odlikovanje kao znak podrške i bratske brige Rusije.

Ne treba, međutim, čak ni ići toliko daleko u prošlost. Dovoljno je prisjetiti se pojedinih političkih trenutaka, poput sankcija nametnutih tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji u Ujedinjenim narodima u maju 1992. godine. Sankcije su, zbog uloge u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, tadašnjoj SR Jugoslaviji nametnute rezolucijom 575, kojom je propisana ekonomska izolacija, zabranjen uvoz, uskraćene dozvole za prelet avionima, koji slijeću ili polijeću iz te zemlje, suspendovana naučna i kulturna saradnja sa SR Jugoslavijom i zabranjeno učešće sportista iz te zemlje na takmičenjima. Jedna od potpisnica te rezolucije bila je i Rusija!

A sve je tako jednostavno razumjeti i predvidjeti, vodeći se samo širokom listom kritičnih istorijskih trenutaka u kojima se Rusija surovo poigrala sa Srbijom

Moskva je podržala još jednu rezoluciju UN-a, u novembru 1992. godine, kojom je zabranjen pretovar nafte, naftnih derivata, uglja, čelika, hemikalija, gume, automobila i motora svih vrsta i energetske opreme. Ta rezolucije teško je pogodila privredu tadašnje SR Jugoslavije i dramatično srozala životni standard njenih stanovnika, a u zemlji je zavladala jeziva nestašica hrane, lijekova i energenata. Bez podrške Rusije, ni taj dokument ne bi mogao biti usvojen i primijenjen.

Ipak, možda je najslikovitiji primjer ruskog odnosa prema Srbiji njena uloga u odlukama koje su prethodile bombardovanju NATO-a u martu 1999. godine. Iako su se Rusija i Kina u Vijeću sigurnosti UN-a usprotivile napadima na Saveznu Republiku Jugoslaviju, vojni krugovi u Beogradu, koji su očekivali snažnu pomoć Rusije, ostali su duboko razočarani. Moskva se ograničila na verbalna neslaganja sa tom intervencijom, ali ni na kakav način nije pomogla vojsku tadašnje SR Jugoslavije u njenom bolnom okršaju sa NATO mašinerijom. U pozadini pasivne uloge Rusije su, kao i uvijek, bili interesi.

U januaru 1999. godine tadašnja američka državna sekretarka Madeleine Albright službeno je posjetila Moskvu i tokom susreta sa visokim ruskim funkcionerima dogovorila, tačnije – odobrila reprogramiranje duga od 380 milijardi dolara za sljedećih dvadeset godina. I tada je Rusija doslovno prodala Beograd, nudeći mu samo prazna obećanja i oštre poruke zapadu bez ikakvog efekta i značaja.

Otrežnjenje od opčinjenosti Rusijom stiže isuviše naglo i iznenada, uz takve potrese da je ovo dosad najveći, možda i nerješiv izazov za režim gospodara političke volje u Srbiji Aleksandra Vučića

Zašto ljudi u Srbiji, uprkos brojnim primjerima brutalne ruske trgovine najvišim srpskim interesima, uporno vjeruju u mit o Rusiji kao bratskoj zemlji u koju se Srbija uvijek može pouzdati, pitanje je kojim su se tek povremeno bavili ozbiljni analitičari. Na racionalnoj ravni to nije moguće objasniti, pa su sva objašnjenja bila usmjerena na činjenicu da je veliki broj stanovnika Srbije, umjesto stvarnih argumenata, okrenut mitološkim stereotipima, kakve su njihove ranije generacije u pravilu skupo plaćale. Nagovještaji iz Moskve da odmetnute ukrajinske oblasti Donjeck i Lugansk, “temeljem teškog narušavanja međunarodnog prava u slučaju priznanja Kosova”, imaju pravo na isti status, pokazuju da je Vladimir Putin zaigrao na najpogubniju kartu za Srbiju i njene i interese.

Otrežnjenje od opčinjenosti Rusijom stiže isuviše naglo i iznenada, uz takve potrese da je ovo dosad najveći, možda i nerješiv izazov za režim gospodara političke volje u Srbiji Aleksandra Vučića.

Piše: Amir SUŽANJ/DEPO.ba

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here