Krikovi boli i očaja odjekuju pustopoljinama nekad naprednih i progresivnih društava. Kao u kakvom distopijskom filmu, nevina i sluđena djeca ubijaju još nevinije ljude i djecu. Očevi kirurzi i očevi pukovnici prekasno čupaju svoju rijetku kosu; ma tko bi se samo nadao da će oni kućni arsenali s početka ove nesretne i nasilne priče u zadnjemu činu zapucati i u rukama njihove mladunčadi, u njihovom vlastitom dvorištu?
Višedesetljetne političke i medijske trovačnice uzimaju svoj danak u krvi, nacionalizam se nevinoj generaciji vraća kao roditeljski bumerang, utrka za brzim i golemim bogatstvom iskazuje se kao autodestruktivna šarada, brutalni i nemilosrdni ratovi se vraćaju kući. Licemjeri, lupeži i manipulatori, razumije se, za sve krive ‘zapadne vrijednosti‘, moderne tehnologije, kompjutorske igrice: ta, neće valjda, sebe? I neće, valjda, države koje su programirali da im je jedini i isključivi sadržaj zaštititi njih same od svake kritike, pravde, logičnih prozivki, opravdanog građanskog gnjeva i, nedajbože, smjene s vlasti.
Glumac Sergej Trifunović s pravom se izruguje Vučićevim lakejima koji se razmeću ovim podlim tezama: nema tog Zapada na kojemu je estradni treš i spektakluk na televizijama s nacionalnim frekvencijama izdominirao sve druge programe kao što je to već godinama slučaj u Srbiji. Pink, Happy, Zadruga, nasilje, permanentne prozivke nacionalnih izdajnika s najviših političkih govornica, tabloidi… Žuti fleševi za ispiranje svake dublje misli i pamćenja. Kompulzivne droge za dušu nacije. Srbija odavno nije Republika, Srbija je jedna velika Zadruga u kojoj ljudska stoka određuje sva pravila i vodi glavnu riječ.
Nema tu ni iz naše perspektive mjesta nikakvoj utjehi a kamoli zluradosti: susjedna zemlja je samo znatno nakaradniji odraz i naših ovdašnjih anomalija, nešto iskrivljenije zrcalo naše zakržljale društvene i političke savjesti. Institucije koje trebaju štititi pravdu podjarmljene su i kod nas volji bankovnog računa, središnjice ili stranačke knjižice. Javni poslovi podređeni su interesima pomno odabranih interesnih grupa, javni interes i ostali nek crknu.
Školstvo je podvrgnuto torturi imperativne izvrsnosti, a pritisak na djecu i na profesore je tim nepodnošljiviji ako stiže iz obitelji koja je egzemplar političke moći i ‘društvene elite‘. I zdravstvo je sve više ljudima dostupno tek razmjerno mreži utjecaja i poznanstava, te dubini građanskoga džepa. Odgovornost za djecu i dječje mentalno zdravlje u mnogim je aspektima misaona imenica. Dugoročni planovi razvoja ne postoje, baš kao ni nadzor i prevencija anomalija, a svi politički ciljevi su svedeni tek na razinu još jednog dobivenog mandata.
Duboka društvena psihopatologija je ovaj put eksplodirala u Srbiji. Mrtva djeca i mrtvi ljudi leže po školama, dvorištima i ulicama. Imitatori ‘osvetničkih‘ činova se bude u cijeloj regiji, otponac im može biti doslovno bilo što.
Ne pitajmo, stoga, tko to u Srbiji puca? Premda nam otvorene granice prema zemljama EU-a zasad služe kao sigurnosni ventil na kolektivnom pretis-loncu, pucnjevi su i nama u neposrednom susjedstvu svakim danom sve bliže.
Piše: Davor Krile / Slobodna Dalmacija