“Pet godina gledamo kako se pokušavaju falsifikovati istražni postupci i kako se pokušavaju podmetnuti lažni krivci u slučaju Memić. Ne treba posebno objašnjavati zašto je neophodno ići u pomoć onima koji su pet godina izloženi organizovanom načinu varanja da bi se zaštitili stvarni krivci”, istakao je akademik Abdulah Sidran na početku današnjeg Rezimea, te dodao: “U načinu na koji se sada atakuje na porodicu Memić ima neprihvatljivih podvala jer se govori političkim jezikom gdje se Memići, pa i mi koji hoćemo da ih podržimo, situiraju u politički kontekst i čak se neko sjetio da se tu radi o zaštiti javne tužiteljice koja progoni bosanske vojnike, benerale, itd. To je nedopustivo, neprihvaltjivo jer mi koji pratimo stvari znamo da ni pisnuli nisu kad je taj progon vojnika naših i generala trajao. I nije im smetala ista tužiteljica, nije im smetalo ni takvo i takvo pravosuđe. Zasmetalo je sad kad je na putu da uradi nešto što ne odgovara.”
Pojašnjava da se smatra da su u ovom novom dobu nemoguće oružane, nasilne revolucije i da se stvari moraju događati drukčije.
“Ja se uzdam da nešto jeste moguće praviti virtualnim načinima novih tehnologija. Pravosuđe kakvo je danas u BiH je temelj svega što je u društvu naopako. A naopako je gotovo sve. Da, to bi mogla biti revolucija ako se dogodi da budu sankcionisani svi koji su u tom i u drugim sličnim primjerima, a nije ih malo. Kad bi se dogodilo da pravosuđe proradi kao nezavisno, odgovorno, u skladu sa istinom i zakonom, to bi stvarno mogao biti početak revolucionarnih promjena u društvu.”
O brojnim neriješenim slučajevima ubistava Sidran kaže da je pitanje šta je od toga objektivno teško rješivo, a šta je ostalo neriješeno zato što tako hoće oni koji upravljaju našim društvenim poslovima.
“Nijedan kriminal ni ozbiljna vrsta imovinskih velikih poslova, finansijskih itd., ne može se obavljati bez nekog procenta sudjelovanja i policije i svih organa. Tako da je to krenulo. Mi moramo podržati i moramo imati nadu. Strah je element kojim se upravlja masama, a svako ima neku egzistencijalnu boljku zbog koje smije ili ne smije činiti ovo ili ono. Ljudi se boje, isprepadani su, ljudi su masovno na egzistencijalnom minimumu i teško je biti hrabar pa rizikovati sve, na šta su sve spremni beskrupulozni montažeri.”
Tranzicijsko doba je ustanovilo sasvim naopake ljestvice kriterijuma
Ističe kako se zadnjih 15-ak godina formirala virtualna država sastavljena od ljudi koji se osjećaju prognanim iz onoga što su tradicionalni mediji.
“Nema dobrih kulturnih rubrika u novinama. Nema književnih časopisa, nema apsolutno ničega. A naročito je to važno iz vrijednosnog aspekta. Tranzicijsko doba, ovo koje smo imali nesreću da živimo i da ispaštamo njegove loše strane, je ne samo porušilo sve kriterijume, nego je ustanovilo sasvim naopake ljestvice kriterijuma. Tako da čovjek ne može ni sudjelovati tamo gdje je postavljena ljestvica sasvim naopako i otići se svojom voljom na Facebook gdje će imati iluziju da je u slobodnom prostoru u kojem može pisati kako hoće i raditi šta hoće.”
Sidran navodi da u BiH postoje filmovi, ali nešto što bi bila produkcija, industrija, to ne postoji.
“Ja nisam prognan, međutim nisam dovoljno jak borac koji bi prihvatio sve metode koje su uračunate u tu strašnu zvjersku borbu. Ne postoji društvo kao snaga koja je svjesna i koja je spremna da kulturu shvati kao kapitalnu društvenu vrijednost i da u nju investira. Na ovogodišnjem natječaju Fonda za kinematografiju je ignorisan moj scenarij za igrani film “U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce”. Ta drama se igra 20 godina. I ova Fondacija taj projekt nije podržala nijednim pfeningom. To znači da neko izričito kaže mi ne podržavamo projekt filma koji bi govorio o prvom genocidu u Bosni, a to je genocid u Zvorniku. Na taj način se osjećam prognanim, osjećam se pod agresijom. I naravno da sam ljut.”
Svi pokreti u sebi organski imaju nešto protuintelektualno, nešto akulturalno
O Podrinju i Drini kaže da je neka prethodna vlast dala tamošnjem privatnom moćniku da uništi voćnjak i da na to mjesto dovede hiljadu kamiona šuta, zemljišta i tu se formiralo brdo.
“Na tom brdu rade mašine, drobilice kamenja, prašina. Dakle, hem što je uništeno priobalje Drine, aposlutno ne može biti u skladu sa zakonom, hem što je onemogućen život stanovništvu okolo. Ono su pisali žalbu, bez mene, federalnoj inspekciji i mašine su privremeno zaustavljene. Ali je nemoguće vratiti u prethodno stanje. Možda bi i bilo moguće kad bi bilo pravne države.”
Kako kaže, svi pokreti, a SDA je najprije pokret, u sebi organski imaju nešto protuintelektualno, nešto akulturalno.
“Njima je intelektualac jednako sumnjiva osoba. Akademici su irelevantna snaga po tome što mi, kao dio Evropske zajednice akademija, poštujemo pravila koja vrijede 300 godina. Kad su osnivali BANU, pa Akademiju u Mostaru itd., mi smo bili složni da takve stvari ruše, atakuju na državnost BiH, jer je Akademija nauka i umjetnosti jedan od važnih atributa državnosti bilo koje civilizovane zemlje u zadnjih 200 godina. Ja sam rekao da ne možemo mi činiti isto što i oni i tvrditi da oni time ruše zemlju, a da mi istim time spašavamo zemlju. Dakle ne podržavam, smatram da je to veoma škodno.”
Na pitanje kako pomiriti etničko i građansko u BiH, Sidran odgovara: “Ja mislim da je to lažna dilema. Mislim da etničko i građansko ne stoji u suprotnosti. Samo u našoj praksi koja je etnonacionalno ekstremna, koja je u jakom priklanjanju onome što je naslijeđe fašizma i nacizma, samo u takvom poimanju etničkoga to dvoje stoji u suprotnosti. Normalno je da nema ništa što bi u građanskom načinu razmišljanja, ponašanja i djelovanja i uređenja države i po čemu bilo narušeno išta što je moj etnički profil, identitet. To je dakle instrumentalizirana, lažna dilema pomoću koje se nastavlja upravljati masama. I to rade savršeno. To produciraju oni kojima odgovara uništenje države BiH ili status quo.”
O Christianu Schmidtu niti imam stav, niti ću ga imati, niti ga želim imati
O visokom predstavniku kaže da nam treba arbitar, a ne posmatrač.
“O Christianu Schmidtu niti imam stav, niti ću ga imati, niti ga želim imati. 2009. godine, a od toga sam kasnije imao nevolja, sam jednom italijanskom novinaru na pitanje o prisustvu međunarodne zajednice uopšte u BiH odgovorio užasnom mišlju, a pokazalo se i pokazuje se i dalje da je ona jezivo tačna – da nestanku BiH dadne privid neminovnosti. Dakle ide sve onako kako žele oni koji je žele uništiti, a međunarodna zajednica igra da kasnije može kazati mi smo tamo poduzeli sve što smo mogli, ali je to moralo biti tako. Zato nama ne treba voajer, posmatrač. Treba nam arbitar od kojeg mi ne tražimo navijanje nego da postupa onako kako postupa u svojoj sredini. On u svojoj sredini ne bi izabrao tzv. legitimno glasanje.”
Sidran smatra da “srpski svet” nije ništa drugo nego sakrivanje onoga što se kompromitovalo u sintagmi “velika Srbija”.
“To su svugdje prepoznali kao nešto nakaradno, neprihvatljivo, agresorsko, sa teritorijalnim pretenzijama na druge zemlje, pa da bi se ono skrilo kao nepromijenjeno, isto kakvo je bilo. Možda je u nekim segmentima medijska kampanja jača nego što je bila u pripremama njihovim ’91. i ’92. godine.”
O negiranju postojanja bosanskog jezika u Republici Srpskoj kaže da se zasad administrativno ne radi o negiranju jezika.
“On ne može negirati bosanski jezik, on negira naše pravo da ga tako zovemo. Dakle pravo na nominaciju. Na ovome nivou u kojem se stvar događa kao šta piše u đačkoj knjižici ja prstom ne bih mak’o. Neka ga zove kako god hoće. Dovoljno bi bilo u Ministarstvu prosvjete u Federaciji otvoriti kancelariju ili mogućnost nostrifikacije tih đačkih knjižica, svjedočanstava i upisati onako kako pite u Ustavu. Drugi su viši i drukčiji nivoi, perfidniji, ugrožavanja bosanskog jezika.”