Šest razloga zašto je Zapadu potrebna Turska

0

Od napada Rusije na Ukrajinu, Evropljani su počeli da raspravljaju o svojoj zavisnosti od zemalja koje ne dijele njihove vrijednosti. Debata je prožeta kajanjem zbog bliske saradnje sa ovim zemljama u prošlosti.

Ali, šta je s Turskom? To je zemlja koja je proteklih godina često u zapadnim medijima ocjenjivana negativno, uglavnom jer brojne odluke i izjave Ankare nisu dočekane sa odobravanjem u zapadnim državama i javnosti.

U najnovijem „Izvještaju o Turskoj” objavljenom prije dvije nedjelje, Evropska komisija je kritikovala političko usmjerenje Turske: „Funkcionisanje turskih demokratskih institucija je i dalje ozbiljno narušeno. Tokom perioda izvještavanja, nastavljeno je demokratsko nazadovanje i duboka politička polarizacija.”

Tursko ministarstvo spoljnih poslova oštro je reagovalo na izvještaj, optužujući EU za „nedostatak strateškog pristupa i vizije” i za „pristrasni stav” prema Turskoj.

Težnje Ankare za većom ulogom na globalnoj sceni prati njena sve agresivnija nacionalistička retorika prema zapadnim partnerima. Danas Turska, kandidat za pristupanje Evropskoj uniji, nije ono što Zapad želi da ta zemlja bude, ali je i dalje važan igrač u globalnoj politici. Evo nekoliko razloga zašto zapadne prijestonice zavise od Ankare.

1. Posrednik s kojim žele da razgovaraju i Moskva i Kijev

Ruski agresorski rat u Ukrajini Turskoj je donio diplomatsku priliku. Već u prvim danima invazije, Turska se pojavila kao nezamjenljivi posrednik između Rusije i Ukrajine, pošto zapadne zemlje nisu pokazale entuzijazam za razgovore sa Rusijom. Ankara ima dobre odnose i sa Moskvom i sa Kijevom – što je rijedak slučaj u današnje vrijeme.

Tako je Turska počela da služi kao kanal za rješavanje velikih problema kao što je izvoz žita iz ukrajinskih luka, od kojeg svijet u dobroj mjeri zavisi. Ukrajina je prije rata bila jedan od najvećih svjetskih izvoznika pšenice, kukuruza, ječma i suncokretovog ulja. Sporazum između Rusije i Ukrajine, koji je omogućio izvoz žitarica, potpisan je uz posredovanje Turske i Ujedinjenih nacija u julu u Istanbulu.

Osim toga, Turska sve do danas važi kao najvjerovatnije mjesto budućih mirovnih pregovora između dvije strane.

2. Saveznik čije je zeleno svjetlo apsolutno neophodno

Turska je članica NATO od 1952. godine. Činjenica da čini drugu po veličini armiju alijanse poslije Sjedinjenih Država, Turskoj daje status glavnog činioca bezbjednosti u transatlantskom savezu. Smještena na jugoistočnom krilu alijanse, Turska je u osnovi granica NATO prema Siriji, Iraku, Jermeniji, Azerbejdžanu, Gruziji i crnomorska granica prema Ukrajini i Rusiji.

Trenutno Švedska i Finska pokušavaju da ubijede Tursku da pristane na njihov ulazak u NATO. Da bi država mogla da bude članica NATO, obavezno je odobrenje svakog pojedinačnog saveznika. Turska i Mađarska su trenutno jedine dvije zemlje koje nisu odobrile pristupanje dvije nordijske države alijansi.

Prošle nedjelje je novi premijer Švedske Ulf Kristerson napisao pismo turskom predsjedniku Erdoganu, tražeći sastanak na kojem bi razgovarali o tom pitanju. Sastanak će biti održan u Ankari. Turska optužuje Švedsku i Finsku da su sigurno utočište za članove Radničke partije Kurdistana (PKK) koju su Ankara, ali i Vašington i Brisel stavili na listu terorističkih organizacija. Turska poziva Stokholm i Helsinki da turskim vlastima isporuče navodne članove PKK.

3. Faktor pristupačne bezbjednosti

Sve veći uspjeh odbrambenih investicija Ankare čini Tursku dodatno važnom za Zapad. Uspon turske odbrambene industrije učinio ju je važnim igračem koji direktno utiče na zapadne interese. Naoružane bespilotne letjelice Bajraktar TB-2 turske proizvodnje, pokazale su se kao veoma efikasne u više sukoba proteklih godina. Prema izvještaju Akademije Bundesvera za bezbjednosnu politiku (BAKS) iz 2021. godine, turski dronovi odigrali su odlučujuću ulogu u pobjedi Azerbejdžana u Nagorno-Karabahu.

Danas oni igraju veliku ulogu i u ratu u Ukrajini, pošto su navodno pomagali ukrajinskoj vojsci u odbrani teritorije od ruskih snaga. Ukrajinski predsjednik Zelenski prošlog mjeseca odlikovao je Haluka Bajraktara, generalnog direktora kompanije Bajkar, proizvođača dronova Bajraktar, zahvalivši Turskoj na podršci Ukrajini u ratu.

Niska cijena Bajraktara čini Tursku jedinstvenim partnerom za zemlje koje sebi ne mogu priuštiti skupu vojnu opremu ili istraživanja, ali traže alternativu. Prema junskoj publikaciji Njemačkog instituta za međunarodnu politiku i bezbjednost pri Fondaciji nauka i politika (SWP), prodaja oružja Africi „naglo raste i čini Tursku sve većim dostavljačem oružja na kontinentu“.

4. Ključni igrač u ranjivosti Evrope

Činjenica da se Turska graniči sa mnogim zemljama na jugu i istoku ne samo da joj pruža kapacitete u pogledu njene odbrambene politike, već i u pogledu ranjivosti Evropske unije u oblasti migracione politike. Erdogan se nije ustručavao da u prošlosti više puta zaprijeti Briselu, Berlinu i drugim evropskim prijestonicama „otvaranjem vrata”, što bi tehnički značilo da bi izbjeglice tada imale otvoren pristup Evropi.

Prijetnje Ankare su objektivno donijele rezultate, jer je 2016. sklopljen sporazum o izbjeglicama između EU i Turske. On je predviđao isplatu šest milijardi evra Turskoj, a zauzvrat bi Turska zbrinula izbjeglice na svojoj teritoriji.

5. Zemlja s lojalnom dijasporom

„Više od 60 odsto Turaka u Njemačkoj glasalo je za Erdogana“. Ovako su brojni njemački mediji 2018. prokomentarisali izbore u Turskoj. Činjenica je da je značajan procenat turske zajednice u Njemačkoj privržen turskoj državi. Čak se i svjetski poznati fudbaler Mesut Ozil, koji je bio uspješan reprezentativac Njemačke i dobio nagradu za integraciju, fotografisao s Erdoganom. To je bila prekretnica u njegovoj karijeri i izazvalo je debatu o integraciji Turaka u Njemačkoj.

Druga komponenta pitanja jeste domaća bezbjednost. Prema njemačkoj Saveznoj kancelariji za ustavnu zaštitu, postoji više radikalnih ideologija koje prijete njemačkom ustavu, a potiču iz Turske. Pored islamističkih grupa, u Njemačkoj su organizovani i ultranacionalistički „Sivi vukovi”, simpatizeri kurdske PKK, kao i lijevo ekstremističke grupe koje su pod nadzorom državnih službi. Događaji u Turskoj utiču na dinamiku između ovih grupa, a u nekim slučajevima i turska država direktno utiče na organizacije, kao što su Sivi vukovi.

6. Turska kao gasno čvorište budućnosti?

Pored svih navedenih tačaka, Turska bi možda mogla da posluži kao rusko gasno čvorište za evropske potrošače. Vladimir Putin je prije dvije nedjelje predložio preusmeravanje gasa iz Sjevernog toka u Tursku. Moskva je voljna da u saradnji sa Turskom osnuje novo čvorište, odakle bi onda Evropa kupovala ruski gas.

Sve u svemu, uprkos negodovanju zapadne javnosti, Turska ostaje težak, ali nezaobilazan partner.

Autor Burak Ünveren / DW