21.05.2024.
HomeKolumneSENAD AVDIĆ: „Šta kažu ovi tvoji u Beogradu, kad počinje rat?“

SENAD AVDIĆ: „Šta kažu ovi tvoji u Beogradu, kad počinje rat?“

Piše: Senad Avdić 

Tihomir Stanić, posljednji živi bard srpskog glumišta (koji ovih dana režira film o Ivi Andriću u kojem će po ko zna koji put glumiti velikog pisca), nedavno je govorio o svojim predratnim iskustvima u Beogradu, gdje je radio, i rodnom selu pored Bosanske Dubice, kamo je dolazio na odmore. Stanovnici njegovog rodnog kraja bi ga, kaže, godinu-dvije uoči raspada Jugoslavije redovno i sa nestrpljenjem dočekivali i odmah prelazili „na stvar“: „Šta kažu ovi tvoji u Beogradu: kad počinje rat?!“ Ne, dakle, hoće li rata biti, nego kad će „zvanično“ otpočeti, da se i oni na vrijeme mogu u njega uključiti i dati svoj doprinos krvoproliću. O tome su im pouzdani signali i zloguki haberi trebali doći iz Beograda.

Po povratku u Beograd, u matičnu pozorišnu kuću Atelje 212, pričao je Stanić, postrojio bi u kultnom tamošnjem bifeu svoje kolege, glumce, pisce, režisere, dramaturge i druge umjetničko-intelektualne „pijance namjernike“. „Upozoravao sam ih kako se njihove vatrene kafanske nacionalističke rasprave doživljavaju i tumače među običnim svijetom, Srbima u Bosni: kao huškanje na rat“.

Ubrzavanje rata

Da se velikom glumcu može i treba vjerovati, odnosno da on naknadnom pameću, poput mnogih drugih, ne učitava u svoju biografiju političku korektnost i pacifistički aktivizam, potvrđuje knjiga Mustafe Čengića „Sarajevo 6. aprila 1992“. U njoj autor opisuje dramatične događaje u glavnom gradu Bosne i Hercegovine u danima tokom kojih je počela njegova višegodišnja opsada. Čengić, koji je bio jedan od aktivnih sudionika/organizatora narodnih protesta pred Skupštinom BiH, objavio je sadržaj brojnih telegrama podrške koji su tih dramatičnih dana stizali Sarajlijama sa svih strana svijeta. Pošiljatelj jednog od tih telegrama podrške građanima Sarajeva bio je i „Tihomir Stanić, glumac iz Beograda“.

Sarajlije su se 5. aprila 1992. godine počele okupljati na platou ispred Skupštine BiH potaknute napadom srpskih paravojnih snaga na zgradu Policijske škole na Vracama. Pale su i prve žrtve, Olga Sučić i Suada Dilberović, na mostu koji danas nosi njihova imena. U kasnim popodnevnim satima srpske snage su zauzele zgradu škole i zarobile nekoliko stotina pitomaca. (Jedan od njih bio je Milanko Kajganić, današnji glavni tužitelj Tužiteljstva BiH). Otpor slabo naoružanih, golobradih branitelja Škole skršen je kada su se u napad na Vracama uključili tenkovi Jugoslovenske narodne armije. Iz jednog od njih je izašao Momčilo Mandić, u tom trenutku još uvijek formalno pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine, a nekoliko dana kasnije ministar pravde u vladi samoproglašene Srpske Republike. Kasnije će se saznati da je Nikola Koljević, srpski član Predsjedništva BiH, po odobrenju Generalštaba JNA (načelnika Blagoja Adžića) bio ovlašten da „podiže“ tenkove JNA iz kasarni i upućuje ih na „krizna žarišta“.

U godinama neposredno nakon rata, jedan istaknuti i dobro upućeni član Karadžićeve družine, lamentirajući nad gubitkom Sarajeva, optuživao je u privatnim razgovorima za taj neprežaljeni ratni zijan Momčila Mandića. „Momo je sve zajebo svojim ishitrenim napadom na Školu na Vracama, kojeg je organizovao skoro privatno, u svakom slučaju preuranjeno i brzopleto. Taj se napad nije uklapao u kratkoročne, taktičke planove rukovodstva SDS-a (Karadžić sa porodicom se tada još uvijek nalazio u gradu, u Holiday Innu), ali kad je već planuo sukob nije bilo drugog izbora nego da se aktiviraju sve snage, uključujući i JNA. Okupljanje naroda pred Skupštinom, prisustvo medija stranih i domaćih, međunarodni pritisci… Sve je to poremetilo zauzimanja ranije planiranih dijelova Sarajeva“.

Možda je ovo tačno, možda i nije, ali je ova interpretacija logički održiva i činjenično potkrijepljena. U posljednjem mirnodopskom broju „Slobodne Bosne“, krajem marta 1992., objavio sam dijelove krivične prijave koju je policija podnijela protiv zamjenika ministra RMUP-a BiH Momčila Mandića. Riječ je bila o policijskoj zapljeni ogromnih količina jugo-dinara koji su iz Hrvatske prebacivani u Bosnu i Hercegovinu gdje su konvertirani u njemačke marke. Jednu takvu pošiljku koju je u kamionu vozio Luka Rajić iz Konjica (danas vodeći hrvatski tajkun izvan Hrvatske) zaplijenila je policija u Sarajevu. Umjesto da bude spaljen u nekoj od željezara, novac je završio kod policijskog šefa Mandića. U njegovim rukama završavale su i novčanice zapljenjivane kod uličnih dilera devizama.

Advokat Luke Rajića koji je tražio od Mandića da vrati novac prepričavao je njihov neugodni dijalog vođen u zgradi RMUP-a. „Kada sam mu rekao da je to što je uradio drumsko razbojništvo i teški  kriminal, i da će biti suđen i zatvoren, cinično se nasmijao i rekao da nas dvojica uskoro nećemo živjeti ni u istom gradu ni u istoj državi.“

Mile i Momo, važne (s)ličnosti

„Da nije počeo rat, Mandić bi na zahtjev tužilaštva bio vrlo brzo uhapšen jer je predmet bio čvrst, kriminal očit i dokumentovan“, tvrdio je jedan od policajaca koji su pisali krivičnu prijavu protiv tadašnjeg doministra policije.

Momčilo Mandić i Milorad Dodik su, što bi se reklo sportskim rječnikom, vječiti, nepomirljivi rivali. Svako malo između njih dvojice, ili njihovih srodnika, ili suradnika, plane novi sukob. Prošlog vikenda, Dodikov savjetnik Branislav Okuka u Trebinju je potegao pištolj na Mandića. Predsjednik Republike Srpske tvrdio je da je bilo obrnuto, da je „kriminalac Mandić“ zaskočio Okuku. Prije nekoliko mjeseci, preko društvenih mreža je osramoćena bliska Mandićeva rođaka, kojoj su, tvrde izvori iz Banjaluke, režimski policajci „montirali“ seks-aferu sa jednim tamošnjim profesorom.

Za razliku od Milorada DodikaMomčilo Mandić je hapšen, pritvaran i suđen. Nakon rata hapsio ga je, takoreći, ko je stigao: policija Srbije, Crne Gore, SFOR. Suđen je u Beogradu i oslobođen svih inkriminacija za kriminal.

Milorad Dodik je godinama bivao sumnjičen za brojna krivična djela, međutim, nikada nije imao sudski potvrđenu optužnicu. Sve do prije nekoliko dana kada je Sud Bosne i Hercegovine potvrdio optužnicu Tužiteljstva BiH protiv Dodika i Miloša Lukića, direktora „Službenog glasnika RS“.

Od momenta kada je najavljen njegov kazneni progon, Milorad Dodik prijeti da bi suđenje njemu bilo i kriminaliziranje Republike Srpske, da će, dakle, destabilizirati Bosnu i Hercegovinu, možda je uvesti u novi rat. Na toj je podlozi izgradio čitavu paletu destruktivnih poteza, od kolektivnog obrednog zapišavanja entitetskih linija, preko najave hapšenja visokog predstavnika, do prijetnje da će Srbi napustiti državne institucije. Završni bi čin trebalo biti osamostaljenje Republike Srpske. Čini se da su na osnovu Dodikove retorike i „išareta“ njegovi sljedbenici na terenu zaključili da bi trebalo malko pritisnuti i nalupati bošnjačke povratnike u tom entitetu.

Gdje su ključevi?

Ako je, dakle, tačno da je prije tridesetak godina potencijalno hapšenje jednog važnog čovjeka u hijerarhiji SDS-a (Mandića) ne potaklo, nego ubrzalo početak agresije i opsade Sarajeva, može li isti razorni efekat polučiti zakonsko sankcioniranje predsjednika RS-a? Odgovor se nalazi tamo gdje se nalazio i prije tridesetak godina i odakle su ga, ko ozebao sunce, očekivali oni zemljaci Tihomira Stanića u Dubici: dakle u Beogradu, odnosno Srbiji Aleksandra Vučića. Ovih je dana pisac Haris Imamović precizno podsjetio da je entitetska granica u Bosni i Hercegovini dugačka gotovo kao linija fronta u Ukrajini. O tome, kako braniti taj prostor u slučaju da Dodik proglasi otcjepljenje RS- i tako širom otvori vrata ratnom sukobu u Bosni, nema sumnje, vode računa oni u Beogradu u čijim su rukama posljednjih tri decenije bili ključevi svih ratova na Balkanu!

(Analiziraj.ba)

Reklamni prostor

Ovdje može biti vaša reklama. animacija / logo / tekst

Posljednje vijesti