23.04.2024.
HomeKolumneSenad Avdić "raspakuje" Fikreta Muslimovića: KOS-ovac koji je islamizirao Armiju RBiH i...

Senad Avdić “raspakuje” Fikreta Muslimovića: KOS-ovac koji je islamizirao Armiju RBiH i militarizirao bošnjačku politiku…

FIKRET MUSLIMOVIĆ je nakon 28 godina ostao bez službene dužnosti u državnim institucijama, Generalštabu Armije, Združenom stožeru Armije i HVO-a, Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, gdje je od početka rata u BiH imao povlašten i privilegiran status i bitnu ulogu bilo da je formalno imao konkretno zaduženje ili da je djelovao vaninstitucionalno, kao “simpatizer”. U kabinetu novog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića nije pronađeno savjetničko mjesto za 73-godišnjeg generala u penziji, a ni Bakir Izetbegović, njegov dugogodišnji poslodavac i politički zaštitnik, nije ga uvrstio među dvojicu savjetnika na koje ima pravo kao (ko)predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. No, moglo bi se reći da je, uprkos tome, Muslimovićev duh ostao lebdjeti nad novim Izetbegovićevim radnim mjestom: penzionisani hodža ZIJAD EFENDIJA LJEVAKOVIĆ (68). LJEVAKOVIĆ, koji profesionalno savjetuje lidera SDA u Parlamentu, neka je vrsta Muslimovićevog prokuratora u Izetbegovićevom kabinetu i dokaz kako se u ovom političkom miljeu pozicije i ljudi mijenjaju jedino zato da bi stvari ostale iste, nepromijenjene.

Čudna je, zanimljiva, ali nikako ne i neobjašnjiva veza i bezgranično povjerenje koje decenijama uzajamno razmjenjuju bivši visoki i naperspektivniji obavještajac Jugoslavenske narodne armije, Muslimović s jedne, a s druge strane Ljevaković, vjerski službenik s bogatom karijerom, profesor tefsira, čija je kruna bila titula direktora Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, nakon čega je i penzioniran.

Ljevaković, rođen u Tešnju, završio je 70-ih godina prošlog vijeka fakultet islamskih nauka u Libiji, a do početka rata službovao je širom Bosne i Hercegovine, u Prijedoru, Travniku, Sarajevu. Na početku rata bio je jedan od najutjecajnijih ljudi u sarajevskoj centrali SDA. Pripadao je širokom i utjecajnom “tešanjskom klanu”, uz Osmana Brku, Mirsada Ćemana (koji je tokom rata obavljao i funkciju predsjednika SDA koje se privremeno odrekao Alija Izetbegović), svog rođaka Irfana Ljevakovića, a kasnije i Amira Ahmića, doživotnog bošnjačkog oficira za vezu s Tribunalom u Haagu.

Upravo najviše zahvaljujući Zijadu Ljevakoviću, Fikret Muslimović je početkom aprila 1992. godine, kada je pristupio armijskim odbrambenim strukturama, dočekan raširenih ruku među stranačkom i vjerskom elitom i ubrzo, bez ikakvih prethodnih dokaza i provjera, promoviran u rasnog nacionalnog intelektualca širokog obrazovanja i ogromnog utjecaja. Postoje mnoge ozbiljne indicije i svjedoci da je Muslimović, koji je na počeku rata pri vrhu Armije RBiH bio zadužen za informiranje i moral, bio inspirator okupljanja najprije muslimanskih, a kasnije bošnjačkih intelektualaca, koje je s vremenom institucionalizirano kroz Stranku demokratske akcije. On je bio spiritus movens prilikom priprema za Kongres muslimanskih intelektualaca, održan u kasnu jesen 1992. godine. Na tom skupu najmudrijih bošnjačko-muslimanskih glava ovaj dojučerašnji rigidni jugoslavenski vojni obavještajac imao je maratonski referat, krcat općim mjestima nacionalističke retorike, uvjerljivo najduži od svih govornika, među kojima je bilo uvaženih akademika, pisaca, inelektualaca relevantnih izvan granica BiH i bivše Jugoslavije.

DRUG, STARJEŠINA, INTELEKTUALAC

Prethodni kongres na kojem je Muslimović bio delegat, bio je Četrnaesti kongres SKJ, na kojem je godinu i pol dana ranije (februar 1991.)  branio tvrdokorne pozicije komunista iz JNA, koji su, opet, bez ijednog izuzetka, podržali koncept Slobodana Miloševića i srpskih komunista. Onaj koncept neumitno je vodio u raspad i partije i države i pokolje koji će uslijediti, najprije u Hrvatskoj, gdje je Muslimović aktivno sudjelovao, i Bosni i Hercegovini, gdje je promijenio stranu. Nije poznato da je i kod koga na javnoj i političkoj sceni tako kratko trajao tranzicioni period, put od tvrdokuhanog komuniste JNA-ovskog tipa, do ideologa jedne notorne vjersko-nacionalističke stranke. “Kantar bosanskog ponosa“; tako je glasila dobrodošlica Muslimoviću u “Muslimanskom glasu“, glasilu SDA, koju je napisao jedan tada pretenciozni hodžica, a današnji pripadnik “lijevog krila” bošnjačke lumpeninteligencije.

Možda je preslobodno zaključiti, ali ipak ćemo to učiniti: Kao što je 14. kongres SKJ bio uvod u raspad Jugoslavije, tako je formiranje Kongresa bošnjačkih intelektualaca koji je zauzeo ekskluzivno muslimansko-bošnjačke etnonacionalističke pozicije i čiji će smisao i suština biti javno eksplicirani godinu dana kasnije na Bošnjačkom saboru, bio je (bošnjačka) idejno-nacionalistička platforma za podjelu Bosne i Hercegovine!

Ideja podjele Bosne i Hercegovine, naravno, nije bila izvorna agenda bošnjačkog političkog rukovodstva i njenog lidera Alije Izetbegovića. Podjela Bosne je, zapravo, mutacija izvorne ideje njenog potpunog negiranja i brisanja kao političkog i državnog subjekta. Tuđmanova Hrvatska i Miloševićeva Srbija izvele su dvostruku agresiju na BiH s ciljem pripajanja “svojih” povijesnih i etničkih prostora, prethodno temeljito etnički očišćenih bestijalnim zločinima i nemilosrdnim progonima. Muslimanima/Bošnjacima su prepustili prostore koje, kako je govorio Izetbegović, “možemo prosperitetno kontrolirati”. Međunarodna zajednica je u konfuznom, pa i pristranom mirovnom procesu i pregovorima vođenim od počeka rata, prihvatila ovakvu logiku kao najbezbolniju i kao najkraći put za ultimativno uspostavljanje “trajnog mira”. Neposredni povod za održavanje Bošnjačkog sabora (23. septembra 1993.) bio je mirovni plan međunarodnih pregovarača Davida Owena i Jensa Stoltenberga, koji je najplastičnije od svih prethodnih razgraničio tri etničke državice buduće bosanskohercegovačke unije triju republika. Bošnjački sabor je Aliji Izetbegoviću trebao poslužiti kao pokriće i podrška intelektualne i vjerske elite za prihvatanje projekta nepovratne disolucije bosanskohercegovačke države, što se na kraju, zbog odbijanja dobrog dijela prisutnih, nije dogodilo.

No, pokušajmo objasniti i razumjeti kako je Fikret Muslimović, dakle čovjek koji je u obavještajnom prostoru JNA gradio munjevitu, uspješnu i činilo se nezaustavljivu karijeru između ostalog, zapravo prioritetno, djelujući protiv muslimanskih i albanskih “podrivača” socijalizma, bratstva i jedinstva… istog momenta kada je prešao na “stranu svog naroda”, “kliknuo”, našao zajednički jezik sa prvim ljudima stranke, SDA, koja je pobjedu na izborima gradila, vodila i dobila na žestokoj antikomunističkoj, antitotalitarnoj i proturepresivnoj retorici. Upravo je Muslimović bio možda egzamplaran uzorak, koji je u sebi ovaplotio sve najgore i najnedemokratskije sastavnice komunističkog režima i atribute dogmatske ideologije i represivne prakse.

Naravno da je u uvjetima bestijalne agresije koja je izvedena neviđenom silinom i bezobzirnošću, bilo nemoguće razgovarati o lustraciji perjanica bivšeg režima, ali je podjednako bilo dubiozno i riskantno uključivati ih nekritički u procese odlučivanja, ne samo u vojničkim poslovima, nego i u pitanjima vođenja ključnih vojnih, civilnih, gospodarskih, ideoloških i političkih poslova.

U periodu nakon održavanja prvih demokratskih izbora pa do početka agresije na BiH (decembar 1990 – april 1992.) ime Fikreta Muslimovića, potpukovnika JNA i izvjesnog kandidata za generala, oficira bezbjednosti Sarajevske armijske oblasti, spominjano je u isključivo negativnom kontekstu povodom dramatičnog incidenta u čijem su središtu bili kasniji ključni akteri agresije na Bosnu i Hercegovinu, oficiri i pripadnici JNA te čelnici Srpske demokratske stranke i srpske paravojne formacije. U njihovoj režiji je u proljeće 1991. godine organiziran ilegalni transport oružja i municije (preuzeti iz kasarne JNA u Trebinju) u istočnoj Hercegovini, koje je rutinskom kontrolom otkrila policijska patrola MUP-a BiH na području Bileće. Transportom je rukovodio Dušan Kozić, šef SDS-a u Ljubinju, tokom rata i predsjednik Vlade Republike Srpske. Uslijedila je “spontana” reakcija mobiliziranja srpskog naroda, koji je opkolio policajce, nakon čega je iz Sarajeva upućena Specijalna jedinica MUP-a sa zadatkom da deblokira i spasi život policajcima kojima je prijetio linč. Pukim slučajem ovaj incident, u kojem su obje strane bile naoružane, završio je bez žrtava. Konvoj ilegalnog oružja je produžio prema krajnjem odredišu, Nevesinju, Ljubinju, a pripadnici Specijalne jedinice su se vratili u Sarajevo.

Nije to bio kraj ovog incidenta, uslijedio je njegov pravosudni nastavak, srećom bez epiloga, jer ga je (epilog) preduhitrio rat: Fikret Muslimović, tadašnji šef bezbjednosti JNA u Sarajevu, podigao je krivičnu prijavu protiv čelnih ljudi MUP-a Bosne i Hercegovine Avde Hebiba, tadašnjeg pomoćnika ministra za policijske poslove u MUP-u BiH, i Dragana Vikića, komandanta Specijalne jedinice RMUP-a BiH. Oni su optuženi pred Vojnim tužiteljstvom u Sarajevu da su protuzakonito zaustavili oružje koje je u vlasništvu JNA. Sudski postupak protiv Hebiba i Vikića pred Vojnim sudom prekinut je početkom agresije na BiH. Prema javnom svjedočenju Dragana Vikića, vojna bezbjednost, na čijem je čelu bio Muslimović, u mjesecima prije rata opsesivno je pokrivala njega i njegovu jedinicu, za koje su pretpostavljali da bi mogla biti jezgra budućeg oružanog otpora agresiji, što se pokazalo tačnim u prvim danima aprila 1992. godine.

Samo ovaj detalj iz bogate biografije i KOS-ovske karijere Fikreta Muslimovića (a bilo ih je i prije toga, a i nakon toga veliki broj ništa manje komprimitantnih i uznenemirujućih) imperativno je tražio da političke strukture, odnosno vrh Stranke demokratske akcije, prema njemu primijeni svojevrsni sigurnosni koridor, nužni oprez i kakve-takve provjere. O ozbiljnoj lustraciji nije moglo biti govora u uvjetima brutalne i sveobuhvatne agresije.

(Ovaj novinar je već pisao kako je Nijaz Duraković, bivši lider Saveza komunista BiH, reagirao nakon što je Muslimovića vidio u mom društvu u zgradi CKSKBiH, gdje se nalazila predratna redakcija “Slobodne Bosne”, u kojoj je Muslimović bio neka vrsta plaćenog vojnog savjetnika: bijesno se izderao na mene i poručio da će obojicu izbaciti na ulicu kroči li bivši KOS-ovac još jednom u zgradu. A samo godinu i pol dana ranije, Duraković i Muslimović su bili članovi iste partije, avangarde radničke klike, izabrani delegati na 14. kongresu SKJ).

STUDENTSKO PITANJE U JUGOSLAVIJI

U kasnijoj vlastoručnoj reciklaži svoje biografije Fikret Muslimović će otkriti kako je kontakte i suradnju sa pojedinim istaknutim članovima Stranke demokratske akcije prakticirao barem godinu dana prije nego što je napustio JNA (u jesen 1991. godine). Tu bi mu bez ostatka trebalo vjerovati. Vjerodostojno bi bilo čak i da je kazao da je kontakte s čelnim ljudima SDA ostvarivao i decenijama prije osnivanja te stranke i svoga “izlaska na pravi put” – put nacije, vjere, patriotizma. Bezbjednosne službe bivše Jugoslavije, a pogotovo KOS kao najbrojnija, najorganiziranija i nanedodirljivija među njima, imale su u svojoj praksi poseban “merak” i “afinie” prema pripadnicima vjerskih elita svih konfesija, kao nositeljima “kleronacionalizma”. U mnogim slučajevima nije se radilo o klasičnom vrbovanju, nego o rutinskoj, ustaljenoj praksi dobrovoljne suradnje na obostrano zadovoljsvo i korist, a sve u cilju očuvanja stubova režima.

Sudenti vjerskih fakulteta, ali i manje-više svih drugi u jugoslavenskom režimu, za odlazak na studij u inostranstvo morali su pored svih drugih papira imati i suglasnost saveznih institucija zaduženih za narodnu odbranu, odnosno njihovog sigurnosnog sektora. Svaki njihov povratak u Jugoslaviju uključivao je obavezni informativni razgovor s odgovarajućim vojnim sigurnosnim strukturama i referiranje o prilikama u zemlji studiranja. Dakle, po prirodi posla koji je obavljao, Fikret Muslimović je tokom dvadesetak godina aktivne vojno-obavještajne službe izgradio širok krug poznanika među vjerskim strukturama. (Da izbjegnemo termin “suradničku mrežu”). Ogroman broj tih ljudi je, nakon demokratskih izbora, u svojim nacionalnim strankama, a poglavito u SDA, preuzeo najodgovornije funkcije. Tako se jedino može objasniti neupitno, bezuvjetno povjerenje i uzorna suradnja između vojnih obavještajaca čiji je vrhovni autoritet bio Fikret Muslimović (a u koje su spadali nižerangirani oficiri kasnije raspoređeni po strukturama vlasti, poput Envera Mujezinovića, Nedžada Ajnadžića, Sifeta Podžića, Jusufa Jašarevića…) s duboko bošnjačkom državom, okupljeni u Islamskoj zajednici BiH, među ulemom, profesorima, novinarima…

Pored savjetničkih funkcija u kabinetu Alije Izetbegovića, Fikret Muslimović je u toku rata bio pomoćnik komandata GŠ Armije RBiH za moral i informiranje, a pomoćnik mu je bio, pogađate, Zijad efendija Ljevaković. Kao zgodan detalj treba navesti da je Muslimovićev zamjenik bio Ivan Brigić, istaknuti komunistički kadar u BiH i bivšoj Jugoslaviji, poznat kao dosljedan borac protiv nacionalizma i za suverenost Bosne i Hercegovine.

RAJA IZ JNA I MEDRESE

Nakon rata, kada je Muslimović iz vojnih prekomandovan u civilne, savjetničke poslove, prostorije Gazi Husrev-begove medrese, gdje je predavao Ljevaković, a kasnije bio i direktor, pretvorene su u svojevrsni vjersko-obavještajni punkt, debatni klub duboke države, koji je okupljao vojne i policijske obavještajce, zaslužne generale, vjerske službenike i stranačke politkomesare, koji su se manje-više redovno sastajali na svojevrsnim časovima koji su se u bivšoj JNA zvali političko obrazovanje i vaspitanje (POV).

Ako bi se u najkraćim crtama mogla markirati uloga Fikreta Muslimovića tokom rata u Bosni i Hercegovini i decenijama nakon njega, onda bi se njegovo najupečatljivije djelovanje moglo podijeliti u dvije etape: prvu, ratnu, tokom koje je, uz odriješene ruke koje je dobio od bošnjačkog vjerskog i političkog establišmenta, provodio doktrinu politizacije, odnosno ideologizacije, tj. islamizacije vojske, i drugu, postratnu, tokom koje je intenzivno i bez ograničenja radio na militarizaciji politike. Oba posla je, očigledno, obavio uspješno i u skladu s očekivanjima, projekcijama, ambicijama i “vizijama” svojih poslodavaca, nekada Alije Izetbegovića, a posljednjih decenija njegovog biološkog i političkog nasljednika Bakira. Zijad efendija Ljevaković, koji se nakon zadnjih izbora našao u kabinetu Izetbegovića u Parlamentu BiH kao savjetnik, najbolji je dokaz da Muslimović nikada ništa ne prepušta slučaju.

Piše: Senad Avdić, Slobodna Bosna

Reklamni prostor

Ovdje može biti vaša reklama. animacija / logo / tekst

Posljednje vijesti