Stjepan Kljuić, bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gostujući prošle nedjelje na televiziji N1 u emsiiji “Pressing” ponovo se zadržao na svojoj omiljenoj temi, utjecaju oficira Kontraobjavještajne službe JNA (KOS) i mreže njihovih suradnika na vojne, političke, sigurnosne, ekonomske…, prilike ne samo tokom agresije, nego i nakon uspostave mira i svekolike društveno-ekonomske pretvorbe. Na pitanje voditelja Amira Zukića da li je ta obavještajna struktura i dalje aktivna i prisutna na javnoj sceni, Kljujić je odgovorio potvrdno i zadržao se na slučaju Envera Mujezinovića, bivšeg oficira KOS-a koji je u Sarajevo stigao krajem aprila, ili početkom maja 1992. godine i ubrzo postao jedan od ključnih ljudi u Ministarstvu odbrane BiH na čijem je čelu bio ministar Jerko Doko. Evo šta je tim povodom o njemu kazao Kljuić.
“Mnogi KOS-ovci su se dobro napljačkali. Ima neki Mujezinović, on ima sa Alijspahićem, valjda, tvornicu oružja. Ja sam bio kod Jure Pelivana predsjednika Vlade, nešto smo dogovarali i zove mene Jerko Doko, kaže dođi ovamo, molim te. I mi prođemo pored jedne prostorije i vidimo tog Mujezinovića kako priča tiho. Pošto su svi telefoni u Ministarstvu odbrane bili dvojni, jer su komunisti jedan drugoga kontrolirali, Jerko podiže slušalicu i malo to pojača. Kad onaj iz Beograda sa kojim Mujezinović priča govori: “Josipe, jer to mu je bilo kodno ime, sve si dobro uradio, sve se razorio što si mogao, strpi se, eto nas za sedam dana”. Jerko Doko me pita šta ćemo, ja kažem hajdemo kod Alije, brate. Ja sve ovo ispričam Aliji i znate kako se završilo? Alija otpusti Jerku Doku, a Mujezinovića ostavi”.
JOZO, DAJ VODE!
U prvi mah tvrdnja jednog člana Predsjedništva BiH i Vrhovne komande Oružanih snaga da je neposredno svjedočio kontaktu, razgovoru visokog dužnosnika Ministarstva odbrane BiH sa agresorskom stranom, djeluje zastrašujuće i nevjerovatno istovremeno. Ozbiljnu dozu nevjerovatnosti ovu ratnu špijunsko-političku epizodu unosi drugi dio Kljujićevog prisjećanja, u kojem tvrdi da je Alija Izetbegović, kao čelni, najodgovorniji čovjek države, nakon što je o tome informiran, po starom dobrom diktatorskom obrascu “ubio glasnika”, smijenio ministra Doku. Istovremeno je inkriminiranog Mujezinovića poštedio i omogućio mu nesmetano djelovanje unutar odbrambeno-sigurnosnog aparata BiH, najprije vojnog, a kasnije i civilnog.
Dakle, ako je istina ono što je kazao Stjepan Kljujić, ako je Izetbegović zaista pustio niz vodu Doku, a pomazio potencijalnog agresorskog agenta Mujezovića, samo se jedino logično pitanje nameće: Ko je bio Izetbegović i kakav je imao motiv, razlog, ili interes da postupi tako kako je postupio.
Kljućevim saznanjima, dakle ne dojmovima, ne “osnovanim sumnjama”, nego neposrednim saznanjima, jedini prigovor koji se iz ove perspektive može uputiti jeste da ih je malo oskrnavila i pojela inflacija, odnosno produkcija i visoka ponuda istih, sličnih, pa i težih inkriminacija i opužbi na račun Envera Mujezinovića. Sve što je bivši član Predsjedništva BiH rekao na N1, mjerodavno i upečatljivo, pa i više od toga, već je viđeno, rečeno, apsolvirano, u izjavama i drugih aktera. Što, naravno ne znači da ih treba ostaviti na miru i ne poodsjećati na njih.
Pokojni Jovan Divjak osobna iskustva i sa Enverom Mujezinovićem i neprijatnosti koje je doživjeo u vezi sa njim iznosio je u brojnim prigodama i pred različitim auditorijem. Nekoliko nedjelja nakon početka agresije Divjak i, također pokojni, general Stjepan Šiber, obojica visokopozicionirani oficiri, pukovnici, predratne Teritorijalne odbrane BiH, ispred kabineta ministra odbrane Jerke Doke, sreli su čovjeka koji je upravo izlazio od ministra a i koji im se predstavio: “Ja sam Enver Mujezinović”. “Ti nisi Enver, ti si Josip” uzvratio je Divjak. “Da, ti si Josip”, potvrdio je Šiber. Onda im je svježe imenovani dužnosnik Ministarstva odbrane pojasnio da su oni u zabludi. Rekao je Enver-Josip tada Divjaku i Šiberu, zamjenicima načelnika Glavnog Štaba Arnije BiH da je taj nadimak “Josip” koristio u jednoj skorašnjoj operativnoj akciji KOS-a JNA (navodno je bilo riječ o zloglasnoj akciji kodnog naziva “Opera”, vođenoj protiv Hrvatske i njenog rukovodstva iz vrha beogradske Centrale KOS-a). Prema Divjakovim riječima, nakon toga su on i kolega Šiber, također, otišli na razgovor sa Alijom Izetbegovićem i upoznali ga sa “slučajem Enver-Josipa”. Njihov je dojam bio da Izetbegović nije bio ni iznenađen ni zabrinut, ali im je ipak rekao da će zvati “Emina Skopljaka da njihove navode kod njega provjeri?” Ko je Emin Skopljak? On je inženjer koji je godinama radio kao građansko lice na službi u JNA, najveći dio karijere proveo je u Vojno-tehničkom Zavodu u Rajlovcu.
PILOT, LOVAC, RAJLOVAC
No, važnije u njegovoj biografiji je to što je Skopljak bliski Izetbegovićev rođak, sin njegove sestre. Nakon što ga je rat zatekao na okupiranoj Grbavici, Skopljak je razmijenjen za dva visokorangirana zarobljena oficira JNA iz kolone u Dobrovoljačkoj ulici. U rajlovačkom vojno-obrazovnom kompleksu organ bezbjednosti JNA Enver Mujezinović je godinama prije rata bio strah i trepet, oficir od ogromnog ugleda i povjerenja u beogradskoj Centrali KOS-a. Konačno, na visokoj poziciji u JNA ga je dočekala agresija na Bosnu i Hercegovinu. To će reći, da je Emin Skopljak imao kvalitetna i neposredna saznanja o Mujezinoviću i iskustva u radu sa njim, samo je pitanje bilo kakva je njegova uloga (bila?) unutar struktura JNA. Prilično je poznato da se nije baš sa ulice moglo ući i dobiti odgovorne poslove u JNA. Neke su se obaveze prema Službi podrazumijevale.
No, kako je uopće nastala fama o podvojenoj osobi Enveru, odnosno Josipu? Prema navodima Jovan Divjaka, njegova predratna sekretarica koja je to nastavila biti i nakon što se stavio na raspolaganje Armiji BiH, nešto je “petljala” sa izvjesnim oficirom JNA i sa njim vodila dugačke, delikatne telefonske razgovore na “emotivnoj bazi”. Jednog dana, kada se već Sarajevo našlo u agresorskom obruču, a artiljetrija sa brda intenzivno razarala grad, sekretarica se nije mnogla probiti do svog posla, pa se njen šef Divjak javio na telefonski poziv. Sa druge strane žice se javio muškarac koji se učtivo predstavio kao Josip, rekao da zove iz Beograda, raspitivao se kakvo je stanje u Sarajevu, pa usput ukorio Divjaka što se stavio na raspolaganje “muslimanskim snagama” i što nije, kao druge njegove kolege oficiri i sunarodnici ostao vjeran Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Divjak je kasnije pričao da je “Josipu” odgovorio oštro i, vojnički, da neće baš ići tako lako, i glatko kako su to zamislili njegovi šefovi u Beogradu.
Nekoliko nedjelja kasnije desio se već opisani susret Divjaka i Stjepana Šibera sa Enverom/Josipom ispred kabineta ministra odbrane Jerka Doke.
Jovan Divjak je ovu priču iznio u ljeto 1994. godine na sjednici Predsjedništva Bosne i Hercegovine na kojoj se raspravljalo o pismu Munira Alibabića, tadašnjeg šefa Centra službi bezbjednosti Sarajevo, u kojem je teško teretio ministra policije Bakira Alispahića za najširi mogući “set” krivičnih djela, od pljačke donacija, trgovine narkoticima, do zataškavanja ratnih zločina. Enver Mujezinović, koji je godinu dana ranije postavljen za šefa sarajevskog sektora Državne bezbjednosti, u tom je pismu označen kao jedna od ključnih zaštitnika ministra Alispahića.
JA BIH KOS ZVAO MRAKOM, DA TE NIJE ALIJA
Jovan Divjak je na sjednici Predsjedništva BiH na mijenjao komandanta Armije BiH Rasima Delića. “Kada sam u disikusiji ispričao svoje iskustavo sa Mujezinovićem, Izetbegović je bio užasno nervozan i ubrzo je zaključio raspravu. Poslije mi je Rasim Delić rekao da ga ubuduće neću minjenjati na sjednicama Predsjedništva BiH jer ga je predsjednik kritizirao i naredio mu da me više ne šalje”, govorio je Jovan Divjak. Stavljanjem na stranu Alispahića i svega onoga što je on personificirao, Alija Izetbegović je nedvosmisleno signalizirao da država koju smjera praviti neće biti pravna, nego privatna i impregnirana kriminalom, zločinima, nepotizmom i KOS-ovskom družinom.
Vojno-obavještajni krug Armije BiH od samog njenog osnivanja bio je sastavljen od bivših oficira KOS-a na čijem je čelu bio Fikret Muslimović, visokopozicionirani obavještajac bivše JNA koji je do dana današnjeg najutjecajniji “idelog” bošnjačkog poltičkog i vjerskog vrha. Muslimović je bio ratni savjetnik Alije Izetbegovića (a pored toga i formalni šef Uprave za moral i informiranje i šef iz sjene objavještajno-sigurnosnog sektora) a u posljednjih dvadesetak godina savjetuje njegovog sina Bakira. Formalno je tokom rata na čelu Uprave bezbjednosti Armije BiH bio Jusuf Jašarević, također kao i Mujezinović, bivši oficir KOS-a iz Rajlovca. I njegov pretpostavljeni prije rata je bio Muslimović. Ova se struktura tokom rata svojski potrudila zagorčati život i osvetiti se Jovanu Divjaku i Stjepanu Šiberu zbog dekonspiriranja njihovog važnog člana Envera Mujezinovića. Iz njihovih krugova plasirana je optužba da je Divjak “francuski špijun”, što ga je pratilo cijelo vrijeme rata, a što je poslužilo kao povod pripadnicima Armije BiH u Hercegovini da ga u zimu 1992. godine uhapse u Konjicu i nekoliko dana drže u pritvoru u selu Parsovići pod optužbom za navodnu špijunažu. Stjepana Šibera Muslimovićeva ekipa je pokušala diskreditirati preko insinuacija na račun njegovog sina Borisa, poznatog člana “Top liste nadrealista” kojeg su vojni obavještajci stavili “na mjere” zbog navodne povezanosti sa rasturanjem narkotika, što se pokazalo neosnovanim. Ova maligna, razorna struktura nije ostala dužna ni Jerki Doki: izmanipulirali su njega i prvog komandanta teritorijalne odbrane BiH Hasana Efendića da potpišu dokument prema kojem osmorica pripadnika JNA strijeljanih u Velikom parku ne žele da se vrate u svoje jedinice, nego izražavaju želju da ostanu u Sarajevu. U momentu nastanka tog monstruoznog dokumenta pripadnici JNA su bili mrtvi. Jerko Dolko je na suđenju Draganu Vikiću, Jusufu Pušini i ostalima kojima se na Sudu BiH sudi za ovaj zločin kazao da prvi put vidi dokument na kojem se našao njegov potpis. “Ja sam u to vrijeme potpisivao stotine sličnih dokumenata, a da većinu nisam stigao ni pročitati”, kazao je bivši ministar odbrane BiH.
Enver Mujezinović je pred kraj rata iz sarajevskog SDB-a prekomandovan u novoformiranu bošnjačku Agenciju za istrage i zaštitu (AID) gdje je bio jedan od čelnih ljudi koji su, pored ostalih nezakonitosti i krivičnih djela, organizirali teroristički kamp na Pogorelici u kojem su instruktori iz Irana obučavali pažljivo selektirane bošnjačke policajce. Specijalne jedinice vojske SAD-a su početkom 1996. godine, nakon posjete američkog državnog sekretara Warrena Christophera i njegovog razgovora sa Alijom Izetbegovićem koji je negirao postojanje takvog kampa, izvršile desant na Pogorelicu, pohapisli Irance i bosanske policajce koji su zatečeni u kampu. Zanimljivo, zatvorenike je dan-dva nakon njihovog hapšenja i zadržavanja u bazi SFOR-a po izlasku na slobodu dočekao tadašnji sekretar AID-a Šefik Džaferović, današnji član Predsjedništva BiH.
ZAR JE VAŽNO KOS JE KRIV?
Šest godina kasnije, 2002. godine zbog organiziranja kampa na Pogorelici, kao i drugih krivičnih djela, poput priprema atentata na Fikreta Abdića u Hrvatskoj, Enver Mujezinović je uhašen zajedno sa čelnicima bivšeg AID-a, Bakirom Alispahićem i Irfanom Ljevakovićem. Na suđenju koje je vođeno pod snažnim pritiskom vrha SDA, “patriotskih medija”, ali i tadašnjeg Reisu-l-uleme Mustafe Cerića (koji je optuženike obilazio u zatvoru i sa njima klanjao džumu!) svi su oslobođeni od teških optužbi.
Enver Mujezinović se na velika vrata vraća nakon 2010. godine kada ga “prijatelji” i stari saveznici iz SDA najprije postavljaju za savjetnika za namjensku industriju federalnog ministra industrije, energetike i rudarstva Erdala Trhulja, a kasnije i kao pomoćnika direktora Direkcije za namjensku industriju. Namjenska industrija je posljednjih godina doživjela izuzetnu proizvodnu, tržišnu i izvoznu ekspanziju pa ne treba čuditi što se oko nje vrte najutjecajnije i najbogatije ratnoprofiterske i druge poslovne strukture. Tvrdnje Stjepana Kljuića da Enver Mujezinović i njegov dugogodišnji partner Bakir Alispahić imaju vlasništvo u jednoj od fabrika namjenske industrije nije moguće provjeriti. Ono što jeste nepobitno je to da je Alispahić odavno staviko “šapu” na pojedine tvornice, u Vogošći i Konjicu, gdje je u vrijeme kada je kadrovirao u SDA, omogući ljudima od njegovog povjerenja, pa i rođenom sinu da dođu na čelo menadžmenta i upravnih struktura pojedinih profitabilnih tvornica.
Amarildo Gutić, poznati bosanskohercegovački novinar koji se godinama bavi kriminalom u tvornici “Vitezit”, ovih je dana na portalu “Žurnal” objavio zapanjujući tekst u pljački postrojenja ove tvornice. Prema njegovim informacijama “Vitezitov” pogon za proizvodnju kompozitnih goriva-baruta koji je demontiran i prošvercovan u Srbiju kasnije je, po svemu sudeći, završio u Iranu”?
Amarildo Gutić otkriva i da je Enver Mujezinović “član Odbora povjerilaca i kao predstavnik Vlade Federacije u stečajnom postupku Vitezita”. Navodi se da je on zdušno podržavao prodaju Vitezita hrvatskom trgovcu oružja Zvonku Zubaku, koji još nije ušao u posjed ove tvornice jer još uvijek nije uplatio preko 10 miliona KM koliko je bio obavezan.
Glavna partnersko-trgovačka firma za namjensku industriju BiH u Srbiji već godinama godinama je SPDR, koji je funkcionirao kao ispostava vojne obavještajne službe Vojske Srbije (ranije Jugoslavije). Na čelu SPDR-a od rata pa sve donedavno se nalazio Petar Simović, predratni pukovnik i šef bezbejdnosti u Komandi druge Armijske oblasti u Sarajevu. Simović je višegodišnji blizak suradnik Fiktreta Muslimovića, pretpostavljeni Envera Mujezinovića i kum Sefera Halilovića. Njegova uloga u pripremama JNA za opsadu Sarajeva nikada nije istražena ni dokumentirana, mada je ona sasvim izvjesno bila aktivna i značajna. Simović je početkom 2000-ih godina posjetio Sarajevo na čelu delegacije SPDR-a da bi dogovorio nastavak zajedničke regionalne proizvodnje Tenka T-84. Tokom boravka sreo se sa nekim od svojih predratnih suradnika i prijatelja, od kojih su neki pomenuti u ovom tekstu. Preuzimanje postrojenja iz “Vitezita” od strane Srbije, pa njihovo prebacivanje u Iran nije moglo biti obavljno bez SPDR-a i Simovića. Kakva je tu uloga njegovog nekadašnjeg kolege Josipa- Envera, možda saznamo nekada. Možda prije toga saznamo kakva je uloga i utjecaj opskurne KOS-ovske agenturne mreže bila (i još uvijek jeste) unutar bošnjačke državne, političke, vojne, vjerske, intelektualne, medijske… elite. Amarildo Gutić je u svom tekstu podsjetio na snažne veze bošnjačke obavještajne zajednice sa Iranom: ne samo da su iranski vojni instruktori obučavali bosanske policajce na Pogorelici, nego su tokom rata desetine odabranih policijaca išle na obuku u Teheran. U svakoj od tih tajnih akcija vidljiv je bio rukopis i aktivnost bivših kadrova KOS-a, pa i Envera (Josipa) Mujezinovića…
Piše: SENAD AVDIĆ/Slobodna Bosna