20.04.2024.
HomeKolumneSENAD AVDIĆ: OD AVDE DO VJEČNOSTI „Da mi je kako umrijeti, pa...

SENAD AVDIĆ: OD AVDE DO VJEČNOSTI „Da mi je kako umrijeti, pa da konačno krenem sa mrtve tačke“, govorio je Sidran; sinoć nam je to napravio!

Piše: SENAD AVDIĆ

Nestalo je u posljednjih nekoliko nedjelja sa društvenih mreža fotografija ovdašnjih političkih i inih uglednika kojima su oni ovjekovječili posjete teško bolesnom Piscu Abdulahu Sidranu. Osim u rijetkim izuzecima, imao sam, čini mi se, nepogrešiv dojam, da su posjetitelji tim selfijima „sa našim slavnim, najvećim bošnjačkim živim piscem“ više htjeli tim mimohodima stvoriti javnu sliku o svom merhametluku i dokumentirati empatiju, nego što je bilo riječi o iskrenoj brizi za teško bolesnog Besmrtnika. Kod onih kojima je do Sidrana istinski i iskreno stalo te su fotografije mogle samo škrgut zuba i poneku psovku izazvati.

Izostanak tog „materijala“ u posljednjih nekoliko sedmica mogao se na dva načina objasniti: ili da je porodica zabranila tu vrstu društvene perverzije, ili Pisac više nije bio fizički u stanju primati i ugošćavati ljude. Doktorica Ljubica Buba Todorović, naša zajednička prijateljica, prije mjesec-dva me sa tugom informirala da je riječ o ovom drugom: „Rekla sam sve njegovoj divnoj supruzi Biji. U glavi je dobar, vedar i svjestan svega, ali mu dobro raspoloženje kvari to što skoro ništa ne vidi“.

Davno nekada, prije dvadesetak godina, dok smo po više osnova (poslovno-novinskih i kafansko-bekrijskih i kućno-familijarnih) bili upućeni jedan na drugog, Avdo se znao ovako šegačiti: „Kada izađe „Slobodna Bosna“, ja naredna dva-tri dana u dnevnim novinama prvo otvaram stranice sa smrtovnicama: da vidim da neko od prozvanih za kriminal i zlupotrebe nije ubio Senada“.

Tehnologija je od tada otišla u nebesa, za vijest o nečijoj smrti se više ne čekaju dnevne novine, niti ih više tražite, takve teške, kobne  vijesti zaskoče vas sa svih raspoloživih informatičko-komunikacijskih položaja, kao što se meni kasno noćas desilo.

„Samo da mi je umrijeti, pa da krenem sa mrtve tačke“, napisao je, ili samo usmeno ponavljao Sidran u jednoj od milijardu autoironičnih, anegdotalnih bravura.

Završna pjesma zbirke „Morija“, sarajevske poetske poslijeratne enciklopedije mrtvih, ima naziv  „Zapisivač“. Pisac zapisuje:

„rastao se od života

a živ

diše

mrvu jednu na škrge

onaj

koji ovo piše“.

Dešavalo mi se to i ranije, ali od prije godinu dana otkako je kućnom posjetom Sidran dokinuo naše, valjda deceniju dugo nepričanje, da mi njegov „lik i djelo“ intenzivno i sudbinski iskoče iz manje-više svake važne teme, priče, događaja o kojima pišem, ili samo opsesivno razmišljam. Sidrana je bilo svugdje, i u njemu je bilo manje-više svega što je davalo smisla ovom gradu i ovoj zemlji i njenim ljudima. „Ja sam sebe za ovoj grad svjesno žrtvovao kao kurban“, napisao je u svojim poznim „fejsbučenjima“. A mnogo ranije je ovako definirao svoju vezu sa Gradom:

„Duh Sidranov, eno lebdi nad Miljackom“.

XXX

Prije dva-tri mjeseca zadao sam sebi obavezu da neodložno napišem nešto u povodu godišnjice smrti pjesnika Ivana Kordića. Previše je Ivan bio važan, značajan i nezaobilazan i odveć sam radosti u druženjima sa njim doživio, pameti i duhovitosti čuo da bi se tako tiho, nečujno (i) od njega ovaj grad oprostio. Pretuirajući više po ne baš bistrim uspomenama, nego Kordićevoj književnoj ostavštini, nađoh pjesmu „Nad utopljenicima“ i podnaslovom Za Abdulaha S. U cjelosti je objavljujem.

Nad utopljenicima

(Za Abdulaha S.)

„Kada otac šapnuo mi je

U Mostaru

Traži te neki mali čovjek

Znao sam tko je, on pojma

imao nije

ali

njegov upamtio sam

glas, oči, korak

kao da ga sad gledam

traži te neki mali čovjek

(Tko zna koliko puta od tada

U nebrojenim, tim traženjima

Jedan pored drugog smo prošli

 

Ili jednostavno nabasali

Na drugog jedan, ili ostavljeni

u nevidjelu jedan s drugim

potpuno sami bili, ili daleki

a prisni, pomislili na ono tamo

nevidljiva a očajna)

u tom budućem, a danas prošlom

vremenu, tajanstvom ozareni

što bliži smo bili

studen nas hvatala je to veća

pa smrznuti od prejaka zraka i

straha, ukočeni kao ledenice

bijasmo nezaštićeni spiljom

već pod nemilosrdno

stavljeni sunce.

Za hladovinom, čeznuli smo duboko.

Pod mirno oblačnim nebom

Na suhom listu što lagano

Vjetar ziba u nepoznatu

A svijetlu nigdinu. Taj san

je jauk što blješti u nama

Već stoljećima, dakle – godinama.

A ti, mali čovjek, u pjesmi.

Višedecenijsko prijateljstvo Ivana Kordića i Abdulaha Sidrana, njihova dječački zanesena, nesputana igra vlastitim duhom i talentom, dugo su činili urbani imaginarij, „sarajevski spleen“ raspršen u alkoholnim nadahnućima i većim dijelom „neopjevan“.

U tom „budućem, danas prošlom vremenu“, sreo je veliki Ivan „malog čovjeka“ Avdu negdje na Titovoj, pa ga upitao: „Gdje si to požurio, kud si navro“? „Odoh piti“, odgovara mu Avdo, koji u ruci drži malu tašnu „pedericu“.

„Bogami bi to moglo potrajati danima, vidim da si ponio i vreću za spavanje“, primijeti Ivan.

Znalo je biti i ovako.

Pozvalo me u ljeto 1992. godine sa Televizije Bosne i Hercegovine da pripremim emisiju „Gost urednik“. Nimalo jednostavna obaveza da ubijedim i u studio po ratnom kijametu dovedem goste sa kojim ću razgovarati sat i po-dva. Izaberem Jovana Divjaka, nominalno drugog čovjeka Armije BiH, fra Petra Anđelovića, provincijala Bosne Srebrene i Abdulaha Sidrana. Televizija se pobrinula za prevoz svih nas, osim Jove, na različitim adresama se potrpali u kombi i prebacili na Alipašino. Po fra Petra smo išli negdje na Breku gdje mu je bio dom. On sa sobom ponio papirnatu vrećicu u kojoj se kao dukat žuti flaša rakije šljive. „Da se svi počastimo nakon emisije“, govori nam.

Dok se u kancelariji Nedima Lončarevića, tadašnjeg glavnog urednika informativnog programa dogovaramo oko toga šta da govorimo u emisiji, Sidran ne skida očiju sa one fratarske boce, pa moradoh zamoliti Nedima da je skloni iz vidnog polja i ne otvara dok ne okončamo snimanje.

Dva sata kasnije, kada smo nakon snimanja ponovo sjedili kod Lončarevića, Avdo od njega traži dvije stvari: da donese šahovski pribor da razbaci partiju sa Jovom i da, napokon, otvori fratarsku flašu rakije. Sipa nam domaćin po čašicu. Fra Petar traži od nas da se izjasnimo o kvaliteti „vatrene vode“. Ja velim da se ne osjećam pozvanim da sudim ni o jednoj tekućini jačoj od deset stepeni.

„Dobra je, pitka, samo malo slabašna za moj ukus“, komentira Sidran nakon što je u cugu iskapio čašicu.

„Ne može, bolan Avdo, biti slaba, ako je 40 stepeni“, ljutne se na njega fra Petar.

„Nema ova toliko, ma kakvi, ni pod razno“, uporan je Sidran.

„Sidrane, fratarska rakija ima svoje standarde, normative, koji važe i ne mijenjaju se stotinama godina. Četrdeset gradi je njena norma i ni slučajno ne smije biti „tanja“, ne daje mu fore fra Petar.

Jest, nije, ima, nema, rasprava se pomalo pretvori u neugodnu, strasnu prepirku.

„Ima li u ovoj zgradi Ivana Kordića, ako ima, zovi ga da odmah dođe“, govori Sidran Nedimu Lončareviću, dok nervozno povlači figure po šahovskoj ploči. Nedim vrti brojeve telefona, traži Kordića, nakon nekoliko poziva, nekom strogo naređuje: „Reci mu da smjesta dođe u moju kancelariju!“

Ko zna šta je Ivan Kordić dumao dok se probijao kroz televizijske hodnike prema šefovskom uredu. Jedno je sigurno: nije očekivao ono što ga je dočekalo. „Evo me, Nedime, gdje gori“?

“Ne gori nigdje, nego sjedni, uzmi čašu i naspi sebi rakiju“, naređuje mu Sidran. „Pa ćeš kad pijucneš reći svoj stručni sud kakva je rakija, koliko je jaka i to…“.

Prinosi Ivan ritualnim pokretima ruke i savršenim mirom, poput kakvog drevnog alhemičara, čašicu rakije usnama, najprije je pomiriše, pa malo podigne glavu, uzme gutljaj, ne popije ga nego „valja“ u ustima. Koluta očima, pa kad je rakija kliznula niz grlo, govori tiho, gotovo svečanim tonom: „Ova je rakija odlična, dosta je odležala, nikako nije slabija od 40 gradi, niti jača od 42“.

Sidran prekide partiju šaha. „Gospodo“, veli pokajnički i pomirljivo, „ja priznajem sud samo ove Partije“ i pokazuje prstom na Ivana Kordića.

Dobri fra Petar se grohotom nasmija dajući znak da je prihvatio Sidranovo pokajanje.

„Ivan uzima piće, a ne ono njega“, odgovorio je kasnije Sidran upitan sa kim najviše voli piti.

XXX

Ne znam je li Sidran ikada upoznao Sabriju Zulfikarpašića koji je prošle nedjelje umro u Sarajevu i nad čijom sam nedokučivom biografijom proveo nekoliko dana. Boravio je Pisac u Parizu neposredno pred početak agresije na Bosnu i opsade Sarajeva, sa Kusturicom i njegovim producentom dogovarao scenarij za film  „Na Drini ćuprija“, pa i nekih finih para hajrovao zahvaljujući kojim  je prvu godinu rata glatko pregurao.

Kako god bilo, pišući prije dva-tri dana tekst o pariškom šarmeru Sabriji na pola posla zaustavih se (opet!) kod Sidrana! Kako to? Svjedoči jedan od mojih sugovornika (advokat Mladen Šutej) da je Sabrija Zulfikarpašić gradio biblioteku, police, depoe kod svoga amidže Adila u Bošnjačkom institutu u Cirihu. A na ulazu u Bošnjački institut u vrijeme moje posjete, prije više od dvije i po decenije, stajala je izložena Sidranova pjesma „Mora“, ispisana rukom vještog kaligrafa.

Nekoliko godina kasnije, kada je Zulfikarpašić najveći dio svoga ciriškog fundusa prebacio u sarajevsku zgradu Bošnjačkog instituta, u redakciju „Slobodne Bosne“ svrati Sidran. Nešto ranije je imao operaciju srca na novootvorenoj kardiološkoj klinici u Tuzli doktora Emira Kabila, pričao o neviđenim tehničkim čudesima, ugrađivanju stenta za šta nikada ranije niko čuo nije.

„Joj kakav sam ja nezahvalni kreten, stvarno me treba zatući“, govori Avdo, a da ga niko ništa nije pitao osim za zdravlje junačko.

Kako, zašto, šta je bilo….?

„Sad sam od Adil-bega iz Instituta, znaš da mi je on platio operaciju srca u Tuzli, I pozvao me on jutros da dođem kod njega. Sjeli, on me poče kritikovati: „Daj, bolan Avdo, ne možeš tako živjeti u tim godinama , bez plate, bez socijalnog, zdravstvenog, imaš ženu, djecu… Nego, ovako ti ja predlažem, da te zaposlim u Bošnjačkom institutu, ne moraš dolaziti više od jednom-dva puta mjesečno, preporučiš nam neku knjigu da nabavimo, održiš promociju. A mi ćemo ti plaćati zdravstveno, socijalno i davati ti mjesečno platu jedno hiljadu i po…“ I znaš, Senade, šta ja na to? Upitam ga: A, je li hiljadu i po maraka, ili švajcarskih franaka? Kada i Adila srce nije opalilo od ljutnje, mog’o je i on kod Kabila završiti! Sram me i stid bilo“.

„Ja, Avdo, ne znam nikoga ko tako neodoljivo i sugestivno traži para kao ti“, rekao sam mu jednom.

„Sve si u krivu: ja ne pare ne tražim, ja ih otimam“, objasnio je.

XXX

U dnevnim novinama u rubrici Na današnji dan piše: „Devetog marta 1923. rođen u Visokom poznati bosanskohercegovački glumac Zaim Muzaferija“… I ponovo me memorijski „link“ odvede na Sidrana.

Koja je ono ratna godina bila, 1994., ili 1995. kada je Zaim dolazio u Sarajevo da snima neki film (Dino Mustafić je bio režiser) pa konačio kod Sidrana u Ulici Kate Govorušić, gdje sam se ja tih mjeseci bio odomaćio. Do kasno se sjedilo, pilo (bez Zaima), pričalo, jutarnje buđenje je bilo traumatično i dugotrajno.

Pijemo Zaim i ja kafu, domaćin Avdo napokon izlazi iz sobe i samosažaljivo lamentira: „Kakav sam ja alkoholičar, dragi Zaime!“

„Nisi ti, Avdo, alkoholičar, nego si pijanac“.

Jesam, jesam, notorni alholičar, eto šta sam ja“, ne odustaje Avdo.

„Pa hajde, nek’ ti bude, ako ti ta strana riječ nešto pomaže“, sliježe Zaim ramenima.

„Nego, ja bih morao otići tražiti od nekoga para, a ne znam više od koga?“, jadikuje Avdo.

„Ako ćeš mene pitati, traži od onoga od koga si najviše puta dobio“, mudro mu savjetuje Zaim.

„Znači, od Alije..? Znaš li, Zaime, šta sam mu zadnji put rekao kad sam tražio para? Uveli mene kod Alije, rekli mu da imam nekih problema. On odmah sa vrata pita: kakvih to problema imaš, Avdo? „Neću te opterećivati ni širiti priču, predsjedniče. Ukratko ću: veći mi rashodi od prihoda“, ispriča Sidran.

„Ču li ti hrsuza, Senade, k’o da je u Visokom školu završav’o“, zakikota se Zaim, mudrac mangupskog profila.

A znalo je biti i ovako. Na pijaci Ciglane pratim ga dok kupuje namirnice za kuću. Na štandu sa dječijom garderobom, mater se bori sa dečkićem koji je begenisao neke tene, traži da mu ih kupi. „Nema, mama sad para, drugi put, sine“, odvlači ga mater od štanda. „Ima čika Avdo para, sine, dođider ‘vamo“, umiješa se Sidran, uze patike, plati ih i tutnu u ruke ozarenom dječaku.

I još jednom, za kraj, Sidranov „obračun sa njima/nama”:

„U svim normalnim zapadnim kulturama za ovakve poput mene, Tina, Hemingwaya, Edgara Alana Poea, Faulknera … kažu ‘bili pijanci, boemi, ali veliki umjetnici’, jedino je u našoj provincijalnoj kulturi obrnuto: kažu, veliki pisac, ali, nažalost, pije“.                          

Ne znam pišu li se ovako nekrolozi zaslužnim, ili bilo kakvim drugim ljudima, ali ako je ovo neprilično, onda ću krivicu podijeliti sa rahmetlijom: „Nikad kod mene nećeš naići na čistu tugu, niti nepomućenu radost: uz svaku šegu se potrudim da čitaocu, ili gledaocu, malo oko zasuzi, svaka tuga mora imati klicu optimizma“, objašnjavao je Sidran svoj književno-scenaristički „postupak“, jedinstven i neponovljiv.

Reklamni prostor

Ovdje može biti vaša reklama. animacija / logo / tekst

Posljednje vijesti