Nakon mnogo vremena sreo sam danas Florence Hartmann, kod nas najpoznatiju kao portparolku Tužiteljstva u Haagu. Florence je prije tridesetak godina stigla u Jugoslaviju kao ratna izvjestiteljica francuskih novina i od tada pa sve do danas je sudbinski vezana za ove prostore, za ljude, posebno za Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo.
Nije u glavnom gradu Bosne i Hercegovine boravila dvije i pol godine zbog pandemije i ograničenja u vezi sa njom. Pored milion drugih tema, poput jučerašnjih predsjedničkih izbora u Francuskoj, ili rata u Ukrajini pitam je kako joj nakon tri godine odsustva izgleda Sarajevo danas.
Kaže Florence da je prvi utisak iz Sarajeva kako je sve mnogo skuplje nego prije tri godine. A drugi utisak, vjerovatno povezan sa tim, jeste da nikada nije primjećivala toliko ljudi koji koji pretresaju kontejnere za smeće. „Danas sam vidjela u centru grada čovjeka kojem je pola tijela bilo u kontejneru. Mislila sam da je nešto izgubio, pa sam pomislila da mu je potrebna pomoć i bila sam mu je spremna pružiti. Međutim, on je iz kontejnera izvukao vrećicu sa hranom, uzeo je i otišao“.
Svojevremeno je veliki Woodey Allen rekao da od svega najviše mrzi praznike, Božiće, Nove godine… jer se tokom njih najbolje prepoznaju razlike koje postoje među ljudima, socijalne, prije svih drugih. „Tokom praznika ljudi koji su sretni i zadovoljni bivaju još sretniji i zadovoljniji, a oni koji su nesretni, tužni, siromašni postaju još tužniji i despresivniji“, objašnjavao je Allen.
Mjesec je Ramazana za muslimanske vjernike i mediji svakodnevno, napadno i bez mjere objavljuju kako sveti mjesec proslavljaju poznati, bogati, moćni i utjecajni. Političari i njima bliski poslovni ljudi, vjerski dužnosnici se utrkuju ko će organizirati već, raskošniji, posjećeniji iftar, bogatiju i pikantniju trpezu pa sve to brže-bolje prikazati narodu preko medija i društvenih mreža. Ne čini se ta komercijalizacija i popularizacija vjerskih običaja samo da bi se potvrdilo kako se masovno i kolektivno ispunjavaju vjerske dužnosti, nego i da bi se posvjedoičili/pohvalili svojim zavidnim socijalnom statusom. Na raskoš i obilje ramazanskih gozbi, prema onom što mediji prikazuju, nimalo ne utječu alarmantno pogoršane socijalne prilike, niti su im prepreka ogroman i nezadrživ talas poskupljenja koji teško pogađa najšire slojeve društva.
Na fotografijama sa jednog iftara koji se održavao u nekom luksuznom ugostiteljskom objektu vidimo prvu damu Stranke demokratske akcije, doktoricu Sebiju Izetbegović u uvredljivo skupom „dress codeu“ sa duplim zlatnim laničićima oko vrata. U društvu je stranačkih kolega i prijatelja koje naziva braćom. Među njima je i „brat“ Fadil Novalić, premijer Federacije BiH koji je na iftar vjerovatno stigao direktno iz sudnice u kojoj mu se mjesecima sudi zbog navodnih nezakonitosti pri nabavci respiratora. Nedavno je na jednoj televiziji gospođa Izetbegović, koja je očito postala zvijezda ramazanskih okupljanja, zajedno sa mužem Bakirom, liderom SDA izmislila dobar komad vlastite biografije i uskladila je sa ramazanskim imperativima i prazničkim ozračjem. Tako se prisjetila svog oca, inače vojnog lica u bivšoj Jugoslaviji, koji je, navodno, krišom od vojske i Partije živio i djecu učio da žive u skladu sa muslimanskom tradicijom. Njezin suprug Bakir je prelazak svoga punca iz Podgorice u Sarajevo nazvao Hidžrom, iako se radilo o banalnoj, rutinskoj prekomandi unutar kadrovskih premetaljki unutar kadrova JNA. Je li riječ o bljutavoj blasfemiji, jer je hidžra termin koji se vezuje za prelazak poslanika Muhameda iz Meke i Medini, trebali bi progovoriti vjerski autoriteti.
Jedna je ovdašnja profesorica, analitičarka taj zajednički televizijski nastup supružnika nazvala estradizacijom vjere, a meni se čini da je to istina, ali i dalje nedovoljna za potpunije, cjelovito objašnjenje ovog iritatatnnog fenomena. Pored estradnog karaktera, pompezne, skupe, pri tom izvještačene vjerske rituale karakterizira mješavina vjerskog i političkog kiča. Estetičari i povjesničari umjetnosti (poput velike hrvatske i evropske profesorice Vere Horvat Pintarić) suglasni su da je politički kič društveno neuporedivo štetniji od onog u umjetnosti. Politički kič, kojem smo svjedoci doprinosi banalizaciji i trivijalizaciji društenog života i postaje pogibeljan za totalitet ljudske egzistencije.
Pokušavam zamisliti situaciju u kojoj bi umjesto moje prijateljica Florence Hartmann onog Sarajliju koji traži hranu po kontejneru vidjela prva dama SDA, doktorica Izetbegović. Šta bi uradila, šta bi poručila tom nesretniku? Možda bi poput one ohole Florencine zemljkinje Marije Antoanete čovjeku iz kontejnera poručila, da ako već nema šta da jede, zašto ne organizira iftar? Poznato je, naime, da sit gladnom ne vjeruje.
Piše: Senad Avdić/OBN