Istraživanje, objavljeno uoči ovogodišnjeg Svjetskog gospodarskog foruma pokaza da svijet sve ozbiljnije sumnja u mogućnost demokracije u uvjetima kapitalizma. Preko polovice, u istraživanje uključene populacije sa svih svjetskih meridijana, naime, smatra da „kapitalizam čini više štete nego koristi u svijetu“. To uvjerenje dijeli 69% Francuza, 74% Indijaca, čitavih 75% Tajlanđana.
Naravno da sve to tjera na pitanje kakve bi se rezultate, da se realizira isto istraživanje, dobilo u BiH? Po kapitalizam, vjerojatno, još gore. Narod, istina, barem što se ove zemlje tiče, ima kratko pamćenje. Ne bi me, prema tome, iznenadilo da je zaboravio i sve što mu je prethodnih 30 godina učinjeno. Da mu je izblijedilo sjećanje, ne samo za ubojstva, progone i paljevine u ime viših interesa, nego i za privatizacijsku pljačku, gubitak radnih mjesta, glad i bijedu koji su mu nametnuti zbog interesa šačice privilegiranih. Ali, kako u zaborav gurnuti pokazatelje trenutnoga stanja koji pale sve moguće alarme?
Kako, recimo, ignorirati od države priznato da je nakon popisa stanovništva zemlju napustilo preko 200 tisuća njezinih građana – iako je u stvarnosti ta brojka značajno, sklon sam povjerovati i dvostruko veća? Kako ignorirati procjene da bi se demografski egzodus mogao i dodatno zaoštriti? Jer, korupcija je, jasno je svima u svijetu koji prate procese kod nas, definitivno postala stil života. I u odnosu na tu činjenicu, iz nemoći da joj se suprotstave, ljudi reagiraju na jedino moguć način – da napuštaju zemlju i svoju budućnost traže drugdje.
Može, primjerice, Dodik pričati bajke – da je RS bolji dio BiH, da se u njoj sve bolje živi, da su ljudi zadovoljni, tko zna što sve ne. Ali, demantiraju ga sve učestaliji jauci obična svijeta. Ovih su dana društvene mreže zatrpane jednim takvim – vriskom čovjeka koji je, zajedno s peteročlanom obitelji, odlučio napustiti Dodikov „raj“. I koji Mileta i družinu mu otvorenim pismom obavijesti da je „sveta srpska zemlja“ izgubila novih pet stanovnika – među njima i troje djece. Ali ih i proklinje jer su učinili sve kako bi svoje roditelje ostavio u suzama što im unučad odvodi „u drugu zemlju jer u svojoj nisu imali budućnosti.“
Jauci unesrećenih su, dakle, argument i protiv Dodika i protiv njemu sličnih. Ali, jaucima se priča i ne završava. Ako je, recimo, procjenama eksperata EU vjerovati, male su šanse da se ovdje u vezi s korupcijom i vladavinom prava bilo što i promijeni. Zbog čega? Zbog koječega. Zbog, primjerice, pravosudne vlasti koja, i po nedavnom Izvještaju evropskih eksperata, nije ni nalik istoj takvoj vlasti u svijetu nego je instrument društvene kontrole od strane etnonacionalističkih kabadahija. I jer su šanse da se iz njihovih kandži iščupa gotovo pa nikakve. A zbog čega, moglo se čuti i od američkih zvaničnika, splašnjava spremnost da se BiH dalje pomaže. Jer, vele Amerikanci, financirali su u reformu pravosuđa a danas je jasno da time nije smanjen stupanj njegove političke kontrole – i zašto bacati novac u rupu bez dna?
No, koga brinu upozorenja iz svijeta? Etnokabadahije sigurno ne. Jer, oni i dalje guraju po svome. U kojoj zemlji bi, recimo, na mjesto državnog ministra, k tome još za zaštitu ljudskih prava, mogla doći osoba protiv koje je vođen sudski proces zbog kršenja tih istih prava? Ni u jednoj ozbiljnoj. A ovdje bi baš takva trebala zasjesti u ministarsku fotelju.
U kojoj bi, potom, zemlji na čelo sigurnosne agencije poput SIPA mogla doći osoba koju javnost duže od godine dana optužuje za prikrivanje istine u slučaju gubitka jednog ljudskog života? Ni u jednoj ozbiljnoj. A ovdje bi se, kako stvari stoje, moglo dogoditi baš to.
U kojoj bi ozbiljnoj zemlji na čelu sigurnosne agencije kakva je OSA mogla doći osoba kojoj je poništena fakultetska diploma, a ona, onda, od nedjelje do nedjelje donese drugu? Ni u jednoj. A ovdje se dogodilo baš to i javnost je obaviještena da će ju se zbog snalažljivosti nagraditi još jednim mandatom prvog čovjeka te agencije.
U kojoj bi se, na koncu, ozbiljnoj državi, a time se mogućnost nabrajanja ne iscrpljuje, njezini političari u najvišoj instituciji zakonodavne vlasti usprotivili prijedlogu da im se otpremnine nakon isteka mandata smanje – iako bi svaka priča o moralu dovela do pitanja, zašto uopće otpremnine? I zar ih, nakon što su na plećima poreskih obveznika jahali četiri godine, treba desetinama tisuća maraka dodatno „potkivati“? A ovdje se takvom prijedlogu usprotive bez da se zacrvene. Redom oni iz prvog ešalona boraca za srpsku, hrvatsku i bošnjačku stvar.
Može li se, nakon svih tih iskustava, ne upitati kako je to moguće? I zar ta bratija ne strahuje da će joj građani okrenuti leđa? Točno, ne strahuje. Jer ona ima instrumente kojima ubrzava zaboravljanje, a stimulira aplaudiranje onom što sama radi. Instrumente koji su u prethodnih nekoliko desetljeća testirani na stotine puta – i nikada nisu podbacili. A instrument je, da ne mudrujemo, priča o kolektivnoj ugroženosti od onih drugih. Koja, uz velikodržavne ambicije iz susjedstva – prisjetimo se i nedavne Vučićeve da ne zna kako bi Srbija, „poslije svega što se događalo i što se događa srpskom narodu, preživjela da ostane bez RS“ – svaki put nanovo proizvede nacionalnu homogenizaciju po principu jedan narod, jedna partija, jedan vođa. Kakva nije proizvedena od vremena Hitlerova nacizma.
BiH je, uostalom, zemlja u kojoj se i danas negiraju ratni zločini, a presuđeni zločinci proglašavaju nacionalnim herojima. No, etnonacionaliste to ne brine – niti im smeta zgražanje svijeta koje je bilo očigledno i na Vijeću sigurnosti pred novogodišnje blagdane. Jer njima je važno da se time, promocijom revizionističkih historijskih narativa, negiranjem zločina i veličanjem zločinaca dobivaju glasovi. Da se produžuje vijek njihova političkog trajanja. A interes onih u ime kojih tobože sve to rade? Ma, koga to zanima.
Naravno, sve to tjera na najznačajnije, zapravo pitanje svih pitanja – ima li za BiH uopće nade? Uvijek sam bio optimista. I danas sam. Iako, trendovi i nisu bogzna kako ohrabrujući. Jer, uz etnonacionalističke filozofije se, na ovaj ili onaj način, u đavolje kolo s njima počinju hvatati i oni koje se godinama smatralo alternativom. U prilog tome govore mnogi pojedinačni slučajevi, najnoviji sarajevski posebice.
Nikada do sada nisam komentirao silne zaplete u vezi sa sarajevskom kantonalnom vlašću. Jednostavno, nisam pravnik i nisam smatrao uputnim suditi o stvarima, kod kojih nisam na vlastitom terenu. Ali, vjerujem ljudima kojima je sarajevski slučaj dio profesionalne kompetencije. I najiskrenije, zgrožen sam onim što od njih čuh. O izboru predsjedavajućeg kantonalne skupštine, o ugrožavanju vitalnog nacionalnog interesa Hrvata, o legalitetu prednovogodišnjeg zasjedanja nove većine, o prijetnjama sudskim procesima onima koji su iskazali neposluh prema partijskim direktivama itd. Jer, iz pozicije ekspertnoga mišljenja, nova vlast bi u fotelje bez poštivanja i zakona i procedura. Dakle, logikom revolucije
U čitavom tom galimatijasu, dakako, nisu problem stranke koje funkcioniraju na logici krvi i tla. Što drugo bi, uostalom, osim da se vlast osvoji pod svaku cijenu – Miloševićevim rječnikom, institucionalno i vaninstitucionalno – od SDA bratije, ili njoj sličnih, čovjek trebao i očekivati? Ali, istoj se logici – dojam je, snažnije i od SDA – prikloni i DF. I njezin prvi čovjek dakako. Oni, dakle, u koje je narod sve prethodne godine upirao pogled kao u posljednju slamku spasa. I koji su se sve prethodne godine zaklinjali, a kunu se i danas, u BiH kao svetinju. Da su zbog nje i njezinih ljudi spremni na sve žrtve.
Sada su, međutim, i DF i njegov lider pokazali da im osim vlasti i moći sveto nije baš ništa. I da su zbog njih pod noge spremni baciti i principe na kojima su nastali. No, oni nisu i jedini. Dapače, iz istih razloga je nakon posljednjih izbora izazvan i još jedan, tko zna koji po redu, potres unutar SDP – koji je u izbornu utakmicu išao s obećanjem da o budućnosti BiH ne želi razgovarati s onima koji su 30 godina uništavali pravo njezinih ljudi na normalan život. S nacionalistima. No, kad su birališta zatvorena to se nekima u SDP nije svidjelo. Jer, isključivalo je i njih iz postizborne podjele plijena. A na to nisu bili spremni. I stoga su, zbog želje za vlašću, žrtvovali i principe i partiju. I nastavili sami. S nekakvom novom partijom. Iz, kako obrazložiše, obveze prema onima koji im dadoše glas. Prešućujući da su ga dobili baš zbog odlučnosti kako s nacionalistima neće. I vlastitoj partiji su, koliko god to pokušavali zanijekati, nož u leđa zabili isključivo zbog želje za vlašću.
Takve potrese, međutim, ne treba isključivati ni u budućnosti. Uostalom, i ovih dana se sa samog vrha SDP moglo čuti da u slučaju Srebrenice treba zaboraviti na sve programske i ine razlike i koaliciju praviti sa svim „probosanskim“ strankama. A najjača „probosanska“ je, k’o biva, SDA, pa onda gotovo redom one koje funkcioniraju na istoj, logici krvnih zrnaca.
Što reći na to? Ništa. Probosanska orijentacija kod njih je taman tolika kao i kod onih koji ne priznaju srebrenički genocid. I stoga takav istup tjera na pitanje, znači li okupljanje koje se priziva čak i s vrha SDP poziv na zbijanje nacionalnih redova? Što se mene tiče, da. Jer, između njega i onoga što zagovaraju filozofije krvi i tla i nema bogzna kakvih razlika.
Zato se, i time bih završio, teško oteti pitanju što tim povodom kani činiti SDP? Hoće li „klepnuti ušima“ pred ideološkim srljanjem u vlastitim redovima ili učiniti ono čime će, bez obzira na cijenu, obraniti vlastitu programsku orijentaciju? I svoj bosanskohercegovački kredo dakako? Ne znam. Ali, znam da je ovo drugo moguće jedino principima socijaldemokratskog integralizma. Pa tko ga je spreman slijediti dobro je došao. A ostali? Sretan im put. Bolje i bez njih nego s njima kao sa zmijom u njedrima.
Piše: Akademik Slavo Kukić