Svečanom premijerom novog filma Danisa Tanovića, Deset u pola, otvoren je 27. Sarajevo Film Festival. Da stvar bude još grandioznija, film je igrao na ukupno 14 lokacija, od kojih je 13 u Sarajevu i jedna u Mostaru. Po treći put zaredom imamo domaće otvaranje; Sin Ines Tanović od prije dvije godine, i ako bismo prošlogodišnje online izdanje sa premijerom filma Koncentriši se, baba Pjera Žalice mogli nazvati tako. U svakom slučaju, pomama za novim ostvarenjem našeg oskarovca pokazala se kao (ne)opravdana jer posjetitelji Sarajevo Film Festivala, stanovnici glavnog grada i gosti, željni su domaćih ostvarenja, pa makar bila ona osrednja i nezadovoljavajuća s obzirom ko potpisuje režiju i scenarij.
Danisov Deset u pola ostao je na nevješto izrađenoj granici između drame i komedije, nespretno balansirajući među žanrovima, pokušavajući da djeluje kao komedija situacije uparena sa (socijalnom) dramom. Scenarij koji potpisuje sam reditelj zajedno sa scenaristom Nikolom Kuprešaninom imao je potencijala, ali od toga je ostalo samo nekoliko zanimljivih dijaloga, te pokoja komična replika. S obzirom na činjenicu da je prvi dostupni materijal iz filma prikazan nekoliko dana pred samo otvaranje 27. Sarajevo Film Festivala u vidu svojevrsnog teaser trailera, na osnovu samog foršpana moglo se zaključiti da tu nešto ne štima. Opet, i u holivudskoj produkciji nemoguće je poznati dobar film po traileru, jer i od najbezveznijeg trailera može ispasti odličan film i suprotno.
No, nažalost, u slučaju Deset u pola i trailer i film su ispod očekivanja. Treba tu u obzir uzeti i činjenicu da se film snimao u doba pandemije (te da se sama radnja odvija u jeku pandemije koronavirusa i to na Baščaršiji), sa svim mogućim mjerama opreza, ali ni to, niti bilo šta drugo, ne mora i ne može biti opravdanje za slab, da ne kažemo loš film. Sama priča o dvojici ćevabdžija, prijateljima Enesu (Branko Đurić) i Izetu (Izudin Bajrović), velikim dijelom i njihovim potomcima, sinu Orhanu (Kerim Čutuna) i kćerci Lani (Helena Vuković), koji su u vezi, djelovala je, na prvi pogled, kao izvrnuta verzija Romea i Julije; bez zavađenih porodica i bez smrti.
Enes je u dugovima do guše i stalno pokušava da iznađe neki novi način kako bi se izvukao, dok je Izet poput flegmana. Enes uputi vlogericu i najpoznatiju regionalnu “krtičarku hrane“ (Anja Matković) u Izinu ćevabdžinicu, jer su tamo najbolji ćevapi, ne želeći da se bakće sa tamo nekom ženom koja ćevape zove “ćevasima“. Nakon što ona objavi snimku iz Izine radnje označivši je kao najbolje mjesto u gradu za “ćevase“, Izi “posao procvjeta“ i radnja je stalno krcata, bez obzira na koronu. Izina kćerka Lana, ne želi da preuzme očev posao i namjerava sa Orhanom, koji baš i nije zagrijan za ideju, da ode u Njemačku i tamo otvori pravi restoran, a ne ćevadžinicu. Stvar će se dodatno zakomplikovati nakon što Enes posudi novac od sumnjivog vlasnika kockarnice (Semir Krivić) da bi kupio mašine i krenuo u novi posao, i još kada odluči da napravi takmičenje na kojem će se jednom za svagda utvrditi čiji su ćevapi najbolji.
Glumačka igra Izudina Bajrovića u velikom je dijelu zasjenila onu Branka Đurića, koji kao da je izgubljen u sopstvenom portretu jednog običnog sarajevskog ćebabdžije, ne uspijevajući da nađe pravi izraz, dok su se mlade snage, Vuković i Čutuna, u svom prvom pojavljivanju pred kamerom snašle itekako dobro. Ima tu simpatičnih rola Nermina Tulića, Mirvada Kurića, Borisa Lera i Gorana Navojeca, ali cijeli film krade bravurozna epizoda naturščika Almira Palate kao Hajrudina, radnika u Enesovoj ćevabdžinici.
Zbog zauzetosti Erola Zubčevića, jednog od najboljih bh. direktora fotografije, Danis Tanović je odlučio da ponovi saradnju sa fotografom Damirom Šagoljem (dvojac je sarađivao na dokumentarcu o migrantima Kad smo mi bili oni, koji se također prikazuje na Festivalu u okviru Takmičarskog programa – dokumentarni film). Šagolj se zaista pokazao kao zanimljiva zamjena za Zubčevića, te cijeli film izgleda baš onako kako je i zamišljen. Prema receptu najboljih holivudskih majstora pokretnih slika, na primjeru Top Guna Tonyja Scotta, kao najdužoj reklami/filmu snimljenom, i to za američku avijaciju, tako je i Danis svoj Deset u pola snimio kao reklamu za (najbolje) ćevape, i to u Sarajevu. Samo što je Scottov film već sada kultno ostvarenje, nakon godina i godina od premijere (1986), dok Danisov pada u zaborav odmah nakon što drugi put odete na Baščaršiju na ćevape ili u kućnoj/izlet varijanti pripremite (omiljeno) jelo. Sarajevo svedeno na ćevap.
Piše: Sead Vegara (Filmofil.ba, DEPO PORTAL)