Piše: MARIO ILIČIĆ
Ne stišavaju se reakcije nakon što je u odvjetnički tim predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika kao savjetnik ušao zagrebački odvjetnik Anto Nobilo.
Kako smo već izvijestili Anto Nobilo neće biti pozivan od strane Suda BiH u postupku protiv Milorada Dodika. Sud BiH nije ni odlučivao o izdavanju dozvole za posebno zastupanje Anti Nobilu, u smislu odredbi Zakona o Sudu BiH, jer on nema status advokata/branitelja optuženog Milorada Dodika“, kazali su iz Suda BiH.
Nobila i njegovi bosanskohercegovački kolege poput odvjetnika Senada Bilića otvoreno kritiziraju smatrajući njegove poteze politički motiviranim.
-Nobilo je nakon suđenja “ukrao show”, davao izjave okupljenim novinarima, tumačio KZ i ZKP BiH, ukazivao “nama glupanima” koji pojma nemamo na tobožnje greške koje je napravilo Apelaciono vijeće Suda BIH???
O ovome bi trebala nešto reći i Federalna advokatska komora…
Objasnio je nama Anto da i Dodik ima pravo na fer i pošteno suđenje, koje u Sarajevu nikako ne može imati, da je fer i pošteno suđenje za Dodika moguće jedino u “prijestolnici” ljudskih prava i demokracije kakva je današnja Banja Luka, te da samo sud u tom gradu može suditi njegovom klijentu Dodiku, kazao je Bilić, podsjećajući kako je odvjetnik Nobilo upisan u Odvjetničku komoru Republike Hrvatske i kao takav po Zakonu o advokaturi Federacije BiH ne može obavljati odvjetničku praksu niti zastupati klijente u Bosni i Hercegovini, te on ima samo ulogu savjetnika u timu odbrane Milorada Dodika i u sudnici ima status publike, status promatrača. To što on nakon suđenja vodi glavnu riječ, objašnjava i pojašnjava tok suđenja, to je stvar njegovog karaktera, a nikako uloge u samoj odbrani i u samom procesu, kazao je Bilić.
-Do Nobilovog angažmana je došlo nakon Dodikove “helikopterske” posjete Zoranu Milanoviću, koji mu je izgleda i preporučio Nobila. Nobilo se i sam “preporučio” Dodiku, kada je nakon samo sat vremena uvida u spis Davida Dragičevića ustanovio da je tu sve ok, da nema nikakve odgovornosti policije RS za ubistvo ovog momka, upozorio je Bilić.
OD NOBILA DO NEDRAGA
No, tko je zapravo Anto Nobilo, kontroverzni zagrebački odvjetnik koji je ne tako davno punio stupce u tamošnjim medijima, nakon što ga je bivša supruga optužila za fizičko zlostavljanje, za „Slobodnu Bosnu“ otkrio je politolog i bivši uposlenik Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske Davor Gjenero, stari znanac Dodikovog savjetnika Nobila.
-Anto Nobilo jedan je od simbola hrvatskog crony kapitalizma. Odvjetnici „starog kova” smatraju da je on ujedno i jedan od simbola degradacije odvjetništva i pravosudne elite u Hrvatskoj, a da je za tu degradaciju u dobroj mjeri krivo ono što se događalo početkom devedesetih, kad je jedan dio tužilačkog kadra, nakon smjene vlasti, „lustriran” iz tužilaštva, pa je prešao u odvjetništvo, a svoj je odnos prema sustavu vladavine prava unio i u odvjetnički milje. Nekad je bilo nezamislivo da bi se hrvatski advokati privatno družili i solidarizirali sa svojim klijentima iz polusvijeta, nezamislivo je bilo čak i to da nakon rasprave odvjetnici sa svojim klijentima odu na piće u neki kafić ili restoran u blizini suda. Njihovi odnosi su bili formalni, a strategija obrane se nije dogovarala neformalno, za trpezom i uz čašicu, nego formalno, u advokatskoj kancelariji. Pridošlice u advokatski stalež tu su praksu promijenili i danas je posve normalno da se dio odvjetnika familijalizira i druži s likovima iz crne kronike, kazao je Gjenero, te dodao:
Od Miroslava Kutle do Tihomira Blaškića – lista klijenata je duga
-Noblo je kao sin visokog policijskog i političkog funkcionera iz hrvatske provincije, nakon studija karijeru počeo graditi u zagrebačkom tužilaštvu. Prvi se puta našao u javnosti u procesu protiv Andrije Artukovića, potpisnika nacističkih rasnih zakona u Hrvatskoj. Izručenje ostarjelog, dementnog Artukovića bila je zanimljiva američka sigurnosna operacija, svojevrsna bomba pod jugoslavenski komunistički poredak.
Naime, nesporno je da je Artuković trebao biti suđen i osuđen, ali uvjeti pod kojima su SAD izručile Artukovića bili su takvi da je tadašnji umjereni ključni čovjek hrvatskog državno-partijskog života htio odbiti primiti izručenoga i organizirati suđenje pod takvim uvjetima. Moglo ga se suditi, naime, samo za one točke optužnice zbog kojih je izručen i ni za što drugo. Zato ozbiljni akteri u pravosudnom sustavu nisu bili zainteresirani niti voditi taj proces, niti suditi u tom procesu. Uz drugorazrednog politički determiniranog suca, proces je vodila tužiteljica na zalazu karijere, izgrađene na krilima partijskih kriterija.
UDBA KAO SUDBA
Taj proces je Nobilo iskoristio za svoje prvo pojavljivanje u široj javnosti, jer je do tada bio poznat samo kao fanatik nekog borilačkog „sporta”, a ta ga je aktivnost dodatno povezivala s represivnim aparatom tadašnje države.
Presuda Artukoviću unaprijed je bila poznata, ali tužioci se, naspram kompetentne obrane, u tom slučaju nisu proslavili, ali Nobilo je kroz ta vrata ušao u svijet prepoznatljivih „pravosudnih profesionalaca”.
I svoju kasniju advokatsku karijeru gradio je uz pomoć bliskih ljudi iz represivnog aparata i uz pomoć politiziranja, a bez ozbiljnog pravosudnog znanja. Proslavio se nije niti onda kad su ga vlasti u vrijeme Tuđmanovog poretka odabrale za branitelja Tihomiru Blaškiću pred ICTY. Jedino u čemu je uspio je dojam u hrvatskoj javnosti koji je stvoren nakon žalbenog postupka, kada je Blaškiću bitno smanjena prvostupanjska kazna od 40 godina zatvora, toliko da je nakon izricanja presude izašao iz zatvora jer je kaznu odslužio u haaškom pritvoru. Iako ga je sud osudio za ratne zločine u Lašvanskoj dolini, Nobilo je uspješno stvorio utisak kao da je Blaškić oslobođen od kaznene odgovornosti.
ONE MAN SHOW
Kontakti s medijima u Hrvatskoj, zasnovani na tome što je znao naplatiti informacije koje je puštao medijima, osigurale su mu poziciju „pravnog autoriteta”, a advokatska karijera uvijek se preplitala s vrlo netransparentnim nekretninskim poslovima, koji su se odvijali na samom rubu suradnje s podzemljem, tipično za aktere crony kapitalizma. Za ljude iz tog miljea nije neobična niti povezanost s ruskim patogenim utjecajem, a poslovni interesi Nobila već su godinama povezani s akterom za kojeg se pretpostavlja da u Hrvatskoj pere novac ruskog podzemlja. S tim akterom koji investira u nekretnine u Istri, u Dalmaciji, pojavio se i u brodogradnji i brojnim drugim poslovima, s namjerom, ne da razvija industriju, nego da se dokopa vrijednih nekretnina, isprepliće se Nobilova poslovna i odvjetnička povezanost. Iako je u zadnje vrijeme postao oprezniji, neko je vrijeme bio vrlo profiliran zastupnik ruskih interesa u Hrvatskoj.
Za onog tko zna išta o Nobilovu backgroundu, nije čudno da se on pojavio kao Dodikov zastupnik, nego je čudno to što se netko tome čudi. Crony kapitalizam, prezir prema vladavini prava i demokratskim principima i fascinacija ruskom mekom i tvrdom moći poveznice su između Nobila i Dodika, a to što se sada Nobilo, slično kao i Zoran Milanović, na primjer, ističe kao zastupnik „suverenizma”, ponovno nije ništa čudno. Naklonost protagonista starog režima modelu crony kapitalzma široko je poznata i izvan ovih prostora, a „suverenizam” je pribježište svih autoritarnih kvazi-ljevičara, od KGB-ovca Putina do ovdašnjih „sinova UDB-e”.
Izvor: Slobodna Bosna